Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Upravni odbor Advokatske komore Beograda prošle nedelje je odbio da u imenik advokata upiše donedavnog tužioca za ratne zločine Vladimira Vukčevića. Da će se to dogoditi moglo se naslutiti kada mu je 2016. prijava vraćena na dopunu dokumentacije. Član UO Komore Vladimir Petrović tada je rekao da je Vukčević radio selektivno i gonio isključivo Srbe i da zato u Komori imaju jedinstven stav da on nije dostojan kandidature. Javnost i Vukčević su se nadali da su to samo lične zablude i pogrešno tumačenje prava jednog od članova UO. Ali nedostatak patriotizma kao razlog za odluku o nedostojnosti Vukčevića nedavno je potvrdilo čak 11 od 12 članova UO Advokatske komore Beograda.

Na prvi pogled je jasno da profesionalno obavljanje tužilačkog posla i patriotska osećanja nisu jedno isto (izuzev ako profesionalnost ne shvatimo kao patriotski čin, a mogli bismo, što pak nije slučaj s predstavnicima Komore). Pa ipak, izgleda da notornu činjenicu o tome da profesionalnost ne treba podređivati patriotizmu treba dokazivati, iako se u pravu opštepoznate činjenice ne dokazuju. Prvo ćemo razjasniti šta podrazumeva kriterijum dostojnosti kandidata za advokatski status. Zakon o advokaturi dostojnost kandidata definiše na dva načina. Prvo, kao neosuđivanost kandidata za krivično delo koje bi ga činilo nedostojnim poverenja za bavljenje advokaturom. Drugo, kao zahtev da život i rad kandidata budu u skladu sa opšteprihvaćenim moralnim normama i (advokatskim) kodeksom, iz čega će onda moći da se zaključi da će kandidat savesno raditi u advokaturi i čuvati njen ugled.

Znamo da Vukčević nije osuđivan i da nesumnjivo ispunjava prvi kriterijum dostojnosti. Zamerka većine u Advokatskoj komori da je za ratne zločine gonio isključivo Srbe onda može biti samo kršenje moralnih normi i/ili advokatskog kodeksa. Međutim, advokatski kodeks advokate obavezuje na profesionalni rad, posvećenost Ustavu, zakonitosti, pravdi, kao i načelima poput nezavisnosti, stručnosti, savesnosti, poštenja, odgovornosti i odmerenosti. Drugim rečima, advokatski kodeks još uvek u vrednosti postupanja advokata ili advokatskih kandidata nije uvrstio merenje patriotskih osećanja i odnos prema etničkoj pripadnosti učesnika u postupcima koji se vode. Nepodudarnost zamerki i stvarnih zahteva dostojnosti je, ispostavlja se naivno, Vukčević već komentarisao. On je rekao da se u radu držao principa „da nije važno koje su nacionalnosti žrtve ili okrivljeni, već da li ima dokaza ili ne“. To je suština posla javnog tužioca, objasnio je Vukčević.

Ali članove UO Advokatske komore ne zanimaju te tričarije. Vukčević nije osuđivan, a nije dao ni osnova verovanju da će postupati protivno advokatskom kodeksu (koji ne prepoznaje kategoriju patriotskih osećanja). Ostaje tako još samo jedna opcija – da je prekršio opšteprihvaćene moralne norme. I tu stižemo do ključnih shvatanja onih koji su procenjivali Vukčevića. Opšteprihvaćena moralna norma u našem društvu, kako nam pokazuju advokati iz Komore, jeste opravdavanje zločina učinjenih od strane „naših“ i u „naše“ ime. Ta norma polazi od nesrećne i primitivne premise da je ispravno sve što učini etnički „Srbin“, i obrnuto: to ne važi za one koji u svojoj krvi nemaju dovoljno „srpskih“ krvnih zrnaca. Međutim, ovdašnji pravnici i advokati zaboravljaju da se u središtu moralnog mora naći univerzalni, na sve podjednako primenjivi ideal dobra i čovečnosti. Ako pogledamo s tog gledišta, odmah postaje jasno da moralni problem nije u bivšem tužiocu Vukčeviću; problem s merilima imaju oni koji sude o njegovom moralnom statusu.

Odluka da Vukčević ne bude primljen u Advokatsku komoru sramna je baš kao i odugovlačenje sa izborom njegovog naslednika na čelu Tužilaštva za ratne zločine. Ona je posebno sramna jer su je doneli pravnici na osnovu, kako to sami demonstriraju, običajnog prava zajednice ogrezle u zločinu. Advokati sebe vole da vide kao elitni, nezavisni i uticajni deo društva. Međutim, ispostavlja se da nezavisnost vrha advokatskih komora dobacuje tek do želja izvršne vlasti, a svest o dostojnosti do – plemenskih pravila. Kada smo kod izvršne vlasti, treba reći da su se o „slučaju Vukčević“ izjasnile i udarne pesnice: Milovan Drecun, predsednik skupštinskog odbora za Kosovo i Metohiju, kao i poslanik Marjan Rističević. Prvi je na Happy TV rekao da je Vukčević sakrivao dokaze protiv Albanaca, dok je drugi protiv nekoliko ljudi iz tužilaštva za ratne zločine, uključujući i Vukčevića, podneo krivičnu prijavu zbog špijunaže.

Ako slučaj pogledamo iz tog (stranačkog/plemenskog) ugla, jasno vidimo ko može biti upisan u imenik advokata, te šta su vrhovne moralne norme. Marjan Rističević poznat je po prostačkim ispadima – jednim od poslednjih je učinio i krivično delo odavanja zdravstvenih podataka maloletne korisnice fonda za zdravstveno osiguranje. Protiv Milovana Drecuna, pak, tužilaštvo za ratne zločine vodilo je postupak zbog ratnohuškačkog izveštavanja. Od tog postupka je, gle čuda, nakon penzionisanja Vukčevića, tužilaštvo odustalo.

Vladimir Vukčević je poštovao univerzalnu normu o moralnoj jednakosti ljudi i tako po svemu sudeći učinio nešto što se u domaćem „plemenu“ ne oprašta. On nije učestvovao u zločinima svojih „saplemenika“ (a vidimo da je to učestvovanje danas prednost), nije podsticao na zločin, niti je činjenje zločina politički podržavao a kasnije zataškavao. Da stvar bude gora, Vukčević je one koji su to činili krivično gonio i to punih 12 godina. Kako se politička moć danas nalazi na strani izvršilaca, raspirivača i političkih poklonika ratnih zločina, drugačiji ishod postupka pred tobože nezavisnom Advokatskom komorom bio bi iznenađenje. Neočekivan bi bio i drugačiji tretman samog tužilaštva. Međutim, stvari bi makar trebalo nazvati pravim imenom: nije problem u nedostojnosti advokatskog kandidata, već u (etničkom) opravdavanju zločina od strane onih koji odlučuju o statusu kandidata za upis. A ako misle da njihova pozicija nije moralno problematična, neka je izgovore jasno i glasno – bez uvijanja.

Peščanik.net, 24.01.2017.

Srodni link:

Fond za humanitarno pravo – Advokatska komora Beograda zloupotrebljava javna ovlašćenja


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)