Foto: Peter Prong
Foto: Peter Prong

Populizam dobija sve veću podršku u Evropi. Ovo su potvrdili i rezultati lokalnih izbora u Francuskoj. Samo mesec dana pre izbora za Evropski parlament rizik masovnog ulaska populističkih partija postao je veoma realan. Ako se to obistini, Evropski projekat, načet bolnim i nepopularnim upravljanjem tokom finansijske krize, biće u velikoj opasnosti. Ako evropska levica namerava da se uspešno bori protiv populizma, mora da razume stvarne razloge njegovog uspeha. Tri uobičajena objašnjenja nisu dovoljna.

Uspeh populista se smatra protestnom akcijom birača protiv osetne korupcije „trulih“ političkih elita. Ovo je možda delimično tačno za zemlje poput Francuske, Italije ili Grčke, gde su korupcija i afere oko iliegalnog finansiranja političkih partija jedan doduše ograničen, ali svakako realan problem. Međutim, ovaj razlog je krajnje neubedljiv kada je reč o zemljama severa Evrope, jer su tamo korupcijske afere prilično retke, a uprkos tome postoje jake populističke partije.

Često se kao razlog uspeha populističkih partija navodi i odbojnost prema imigraciji i „nacionalni“ diskurs. Mediji i političari sa levice precenjuju značaj ksenofobije. Naravno da ona postoji i da je vredna prezira, ali levica joj pridaje preveliki značaj, što prikriva pravi razlog glasanja za populiste u kome se daleko jače artikuliše politički poziv u pomoć nego opsesija stranicima.

I na kraju imamo objašnjenje prema kome je popularnost populista rezultat navodnog „zaokreta u desno“ u evropskim društvima. Međutim, pravi razlog su rasprostranjeni strahovi od pada na socijalnoj lestivici i osećaj smanjenog uticaja evropskih zemalja u svetu. Ova zabrinutost podstiče povlačenje u sebe i povratak konzervativnim vrednostima. Nepoverenje prema islamu i odbacivanje istopolnih brakova su nedvosmisleni simptomi ovakvog razvoja u Francuskoj, ali kulturološki neokonzervativizam nije dovoljan da objasnimo dimenziju populisitčkog fenomena. Naročito kada se on odvija paralelno sa značajnom liberalizacijom sistema vrednosti celog društva.

Evropske progresivne snage moraju konačno da shvate da je uspeh populista politički izraz ogromne nesigurnosti evropskih društava, koja je posledica dalekosežnih promena u životima ljudi i neuspešnih rešenja koje je politika do sada ponudila.

Kriza je ubrzala ekonomsku i socijalnu destabilizaciju evropskih društava. Došlo je do porasta jaza između dobitnika i gubitnika globalizacije. Prva grupa živi u urbanim prostorima, raspolaže relativno sigurnim radnim mestima i pristupom modernim komunikacijskim i transportnim sredstvima, ali istovremeno strahuje od toga da će uskoro podeliti sudbinu druge grupe. Sa druge strane, pripadnicima druge grupe preti nezaposlenost ili slabo plaćena i nesigurna radna mesta. Oni su deo nižeg srednjeg sloja i strahuju od daljeg pada na socijalnoj lestvici. Ovi ljudi žive u deindustrijalizovanim oblastima, ruralnim ili poluurbanim prostorima, na periferiji globalizovanih metropola kojima nemaju pristup.

Desničarske i levičarske vlade nisu smanjile ovaj jaz. Populisiti regrutuju svoje birače iz onih slojeva koji su ugroženi padom na socijalnoj lestvici, ali koji su još uvek deo sistema. Ti ljudi osećaju da država i vladajući socijalni model nisu u stanju da ih zaštite i podrže tokom procesa promena, jer nisu uspeli da pravednije preraspodele blagostanje i regulišu ekonomiju. Uspon populista je posledica nesposobnosti evropskih socijalnih država da pomognu srednjim i nižim slojevima.

U ovom kontekstu je lako razumeti uspeh populističkog antievropskog diskursa. Evropski model je obećao ravnotežu između tržišta i socijalne sigurnosti, ali je oslabljen dvema pojavama – konkurencijom socijalno-politički nedovoljno razvijenih regiona i ideološkom ofanzivom neoliberalizma. Snažno odbacivanje Evrope najizraženije je kod radnika i službenika. Oni se udaljuju od Evrope koja nije održala obećanje da će ih zaštititi od neoliberalne globalizacije, već se ispostavila kao neoliberalni trojanski konj.

Kada je reč o ponašanju glasača jasno definisane grupe – „mali“ ljudi, radnici i službenici, niži srednji slojevi – glasanje za populiste predstavlja i oblik „klasnog ponašanja“. Ono uključuje i apstinenciju od glasanja. Naklonost glasača ove klase ranije je bila rezervisana za progresivne partije sa univerzalnim ciljevima. Danas ovu naklonost uživaju pre svega kandidati koji propovedaju povlačenje u okvire sopstvene države i nepoverenje prema Evropi. U tom smislu je uspeh populista ujedno i poraz socijaldemokratije, koje se udaljila od svojih tradicionalnih glasača.

Zato je neophodna reakcija evropske levice. Ali kao što postoje pogrešna objašnjenja populističkih uspeha, postoje i pogrešne političke bitke. Jedna od njih je i moralizatorska rasprava. Iako levica nikada ne bi smela da odustane od kritike ksenofobije i antisemitizma, ipak postoji tačka u kojoj moralizatorske osude glasača populističkih partija postaju kontraproduktivne, jer dodatno produbljuju jaz između elitističkih „nekoliko dobrih ljudi“ i „rasističkih masa“. Poželjna, ali pre svega delotvorna bi bila ideološka rasprava sa demagoškim rešenjima populista i njihovim razornim posledicama. Ali ukoliko bismo se ograničili samo na to, promakla bi nam značajna činjenica – populističke predloge ljudi ne shvataju ozbiljno, već su privučeni diskursom i sistemom vrednosti koje populisti artikulišu.

Ispravan odgovor na uspon populizma je povratak legitimnosti i efikasnosti političkog delovanja. Šta to znači? Evropski progresivci moraju da kod građana stvore osećaj kontrole nad sopstvenom sudbinom, i to tako što će promovisati jednakost, slobodu i poštovanje drugoga u nepredvidivom svetu, pri čemu moramo odrediti moralne fiksne tačke. Levica mora da stvori klimu u kojoj evropske države mogu zajednički da povrate svoj suverenitet. Neophodna je definicija evropske ekonomske politike koja se oslanja na rast i zapošljavanje, pri čemu su ključna tri elementa: povećanje zajedničkog budžeta za finansiranje investicionih projekata, davanje većih nadležnosti Evropskoj centralnoj banci u borbi protiv nezaposlenosti i zaštita evropske ekonomije kroz politiku poštene međunarodne trgovine. Socijalno pitanje mora biti vraćeno u centar javne rasprave.

Socijaldemokrati su intelektualno i politički u stanju da formulišu rešenja za prevazilaženje nesporazuma između elita i građana. Potrebno je stvoriti klimu pozitivnih socijalnih rasprava u kojoj će dijalog između socijalnih partnera, rada i kapitala, zaseniti etničke i verske razlike.

Levica mora da učini sve kako bi od socijalne države koristi imali i niži srednji slojevi, a ne samo ljudi na dnu socijalne lestivce. Regulacija, preraspodela i socijalna pravda su najdelotvornija sredstva protiv populizma i najbolji način za povratak poverenja u levicu.

Autor je poslanik Socijalističke partije u francuskom parlamentu.

Laurent Baumel, Internationale Politik und Gesellschaft, 01.04.2014.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 27.04.2014.

POPULIZAM