MIR I KAZNA

Tajni rat između međunarodne politike i međunarodnog mira

I PAKT NADE

Knjiga F. Artman, insajderski prikaz „manipulacija“ zapadnih sila (pre svega SAD, V.B. i Francuske) Tribunalom, počinje opisom bitke koju je Karla Del Ponte vodila da se Milošević, koji više nije bio predsednik, uhapsi i prebaci u Hag. Njen jedini saveznik bio je tadašnji srpski premijer Zoran Đinđić, a njeni protivnici svi ostali, uključujući i Kofija Anana, koji ju je molio „da se smiri“ i shvati „kako i tužilac može da pretera.“ To što je Milošević postao prvi predsednik koji je optužen i kome se kasnije sudilo pred Tribunalom, isključivo je posledica „hrabrosti Luiz Arbur i odlučnosti Karle del Ponte“. Svetske vođe, daleko od toga da su se rukovodile moralnim pricipima i da su želele pravdu za žrtve, su se svojski trudile da zaštite svog „kolegu“ koji je puno znao o njihovim „dilovima“ i „kukavičluku“.

Po Artmanovoj, Tribunal nije trebalo da služi kao sud. Njegovo formiranje je u najgorem slučaju trebalo da posluži kao alibi pred javnim mnjenjem, a u najboljem kao instrument u rukama političara: „ kontrolom ovog novog oruđa, bili bi u boljoj poziciji da koriste zakon kao diplomatsko oružje, i da obuzdaju Tribunal ako bi im ugrozio političke ciljeve“. Autorka tvrdi da su zapadne sile znale namere bosanskih Srba još 1991, kao i za kontrolu koju je Milošević imao nad njima, sve do 1995. godine. Stoga su „Anglosaksonci“ preduzeli napore, od samog početka rada suda, „da se infiltriraju i stave ga pod svoju kontrolu“. (Više o tome u drugom poglavlju.)

Ovo je takođe razlog zašto su SAD i V.B. dostavile samo deo informacija i obaveštajnih podataka, „manipulišući Tribunalom po svom nahođenju“. Ilustracije radi: „SAD nisu nikada dostavile presretnute razgovore koji dokazuju umešanost Beograda u srebreničke događaje. (…) Načelnik Generalštaba VJ, Momčilo Perišić, tokom cele operacije je obaveštavao Slobodana Miloševića o razvoju situacije, a sam Milošević je razgovarao sa Mladićem u vreme zločina.“ Ona takođe optužuje SAD, da su “nadgledale” materijal koji je dostavljan od strane trećih zemalja. Ponekad bi “materijal, koji bi prethodno nadgledale zapadne obaveštajne agencije, dolazio do Kancelarije glavnog tužioca izmenjen ili skraćen”.

Ukratko, Artmanova piše da su “Amerikanci i Evropljani svesno izabrali mir na račun istine”. Znali su za Srebrenicu pre nego što će se i desiti. No, ipak su “ignorisali ko je zapravo bio Milošević”. Jednom kada je mir potpisan, oni “su uradili sve što su mogli kako bi sprečili Tribunal da goni gospodara Balkana”. Kada je Milošević bio smešten u pritvor “prikrivali su dokaze”, a mnogi potencijalni svedoci nisu dobili dozvolu od svojih vlada da svedoče, pre svih Ričard Holbruk.

II IZA KULISA MILOŠEVIĆEVOG SUĐENJA

Drugo poglavlje predstavlja rekapitulaciju teškoća sa kojima se susretala Karla Del Ponte vršeći istragu u Miloševićevom slučaju, kao i prilikom insistiranja na delu optužnice u vezi opsade Sarajeva i Srebrenice (genocid). Florens Artman optužuje tadašnjeg zamenika tužioca, Grejema Bluita i njegovog glavnog istražitelja, Džona Relstona za “pasivnost, nemar i nesposobnost.(…) Brdo dokaznog materijala nikad nije analizirano iako je sadržalo dokaz o umešanosti Beograda u srpski zločinački poduhvat etničkog čiščenja” u Bosni i Hrvatskoj. Artmanova kaže da je Kancelarija glavnog tužioca bila podeljena na one “koji su bili nezainteresovani za Miloševićevu krivičnu odgovornost i one koji nisu mogli da razumeju takav nemar, što ne samo da je osudilo Tribunal na neuspeh nego ga je svelo ne politički instrument” u rukama velikih sila.

Artmanova otkriva da je Karla del Ponte, u septembru 2001, odbila prvi nacrt optužnice zbog dela koji se odnosio na Bosnu.: “dosije je rekonstruisao sled događaja i ukazao na centralnu ulogu Miloševića u zajedničkom poduhvatu etničkog čišćena u Bosni. Međutim, nacrt optužnice nije sadržavao odgovornost Miloševića za opsadu Sarajeva i masakar u Srebrenici.” Na kraju sastanka, na kojem su se rukovodeći ljudi tužilaštva žestoko sukobili, Karla Del Ponte je rekla i sledeće: “Imate još šest nedelja da istražite Sarajevoi Srebrenicu!”

Džefri Najs

Optužnica koja je stupila na snagu u novembru uključivala je Sarajevo i Srebrenicu. Međutim, uskoro se ukazala nova prepreka pred tužiteljkom: Džefri Najs, “kojeg je tužiteljki nametnuo Grejem Bluit, koji je, koristeći tužiteljkine putne obaveze, otputovao u Londoni pozvao ovog britanskog advokata, koji je ranije te godine već bio napustio Tribunal – da se sada ponovo vrati. Najs ne okleva, već, naprotiv, traži i impozantnu platu.

Prema Artmanovoj, Džefri Najs se stalno borio da se iz optužnice izbace delovi vezani za Sarajevo i Srebrenicu, uključujući (poverljivo) pismo koje je uputio sudijama Sudskog veća III. Florens Artman smatra da ovo nije imalo nikakve veze sa nedostatkom dokaza, niti sa nedostatkom vremena, kako je Džefri Najs tvrdio. To je bilo “poricanje činjenica: svesno poricanje od strane onih koji, primajući naređenja ili rukovodeći se stavovima zapadnih diplomatija, prihvataju ovakvu pogrešnu analizu događaja, poricanje koje je bilo posledica nesposobnosti ili prihvatanja linije manjeg otpora onih koji su ih podržavali”.

“Retko ko postavlja pitanje motiva Džefrija Najsa ili njegovih veza sa Forin ofisom.” primećuje Artmanova ukazujući na to kako se Džefri Najs “isključivo oslanjao na američke i britanske vojne analitičare koji su konstantno odbijali da vide bilo kakvu vezu između Mladića i Beograda, između Beograda i Srebrenice ili Sarajeva, između vojske bosanskih Srba i VJ, i između paravojnih jedinica i centralnih vlasti u Srbiji.”

Posebnu pažnju zaslužuje 140. strana knjige. F.A. ovde kaže sledeće: “umesto da ubeđuje sudije u Miloševićevu krivicu za genocid izvan granica razumne sumnje, Džefri Najs se usresredio na to da ubedi tužiteljku da treba odbaciti taj deo optužnice… Umesto da pomaže Tribunalu da otkrije istinu, on je igrao igru velikih sila.”

U fusnoti koja prati ovu rečenicu se kaže: “Džefri Najs je priznao da je, kao mladić, radio za britansku obaveštajnu službu. U intervjuu koji je dao maja 2007. bivši kosovski lider AzemVlasi (…) otkriva da je Džefri Najs bio agent MI6. Kada je Najs sreo Vlasija u Beogradu, hvalio mu se kako je 1966. godine učestvovao u misiji u bivšoj Jugoslaviji “.

Vojni analitičari primaju naređenja od svojih vlada

U vezi Tima vojnih analitičara (TVA) Florens Artman piše sledeće: “Amerikanci i Britanci su požurili da stave na raspolaganje ovo visoko kvalifikovano osoblje kako bi imali daljinsku kontrolu nad tužilačkim strategijama. S obzirom da su dolazli iz najboljih obaveštajnih službi i ostali lojalni svojim vladama, vojni analitičari, koji su bili među najkompetentnijim osobljem u Tribunalu, postali su njegove “naočare”. Tokom godina oni su obeshrabrivali svaki pokušaj da se otkriju prave arhitekte etničkog čišćenja, a u okviru Kancelarije glavnog tužitelja (KGT) zagovarali su verovanje kako su Mladić i Karadžić delovali na svoju ruku.”

Autorka navodi da je “tokom 10 godina TVA skrivao činjenicu da su svi oficiri snaga Bosanskih Srba koji su učestvovali u preuzimanju Srebrenice poticali iz vojske iz Beograda i nastavili da primaju plate od strane Beograda.” Ona zaključuje sledeće: “Primajući naređenja od svojih vlada, oni (vojni analitičari) su oblikovali percepciju situacije, i sprečili Tribunal da razotkrije kukavičluk velikih sila tokom rata, pošto je Tribunal i bio formiran kako bi se sakrila njihova politička nemoć”.

Sudije saučesnici u manipulacijama Beograda

Florens Artman kaže da je ono što je na kraju omogućilo podeljenoj KGT da spase obraz zapravo bio pristup beleškama sa sastanka Vrhovnog saveta odbrane (VSO), “krajnji dokaz Miloševićeve uloge i srpskog vođstva u ratovima u Hrvatskoj i Bosni”. Autorka navodi kako “dokumenti belodano otkrivaju subordinaciju hrvatskih i bosanskih Srba, to jest oružanih snaga i jednih i drugih – Beogradu. Oni otkrivaju postojanje dve, što je do tada bilo nepoznato, službe pri vojnom rukovodstvu u Beogradu, osnovane tajnim dekretom novembra 1993, od kojih je svaka nadgledala osoblje i fondove koji su stavljani na raspolaganje vojskama hrvatskih i bosanskih Srba.”

Dokumenti napokon okončavaju sukob između tužiteljice i članova tima tužilaštva nadležnih za Miloševićev slučaj. Međutim, ovi dokazi su morali biti izvedeni i pred sudom kako bi dokazali “direktnu umešanost države Srbije i njenog prvog čoveka.” Ali, u strahu da će se koristiti i u postupku koji je, pred Međunarodnim sudom pravde, Bosna vodila protiv njega, Beograd pribavlja odluku o njihovom neotkrivanju, tokom ex parte saslušanja iz 2003. godine. “Drugim rečima, piše Artmanova, da bi se izbeglo razotkrivanje uznemirujućih istina, Srbija je ubedila sudije da odobre restriktivnu upotrebu dokumenata, te da zabrane razotkrivanje delova koji su najviše kompromitujući, ne samo u javnosti već i na bilo kojoj drugoj sudskoj instanci.”

KGT je tražila da bude saslušana od strane sudskog veća, koje je to odbilo. Artmanova to ovako komentariše: „Sudije (Mej, Robinson i Kvon) su postali saučesnici u laži, zanemarujući činjenicu da su “vitalni interesi” koje je Beograd štitio već bili upotrebljeni kako bi se podržali oni zločini kojima je oni trebalo da sude.” Posle nekoliko pokušaja da se uključi žalbeno veće, KGT je to konačno pošlo za rukom septembra 2005. Sudije žalbenog veća smatrale su da je sudsko veće donelo pogrešnu odluku time što je prihvatilo tvrdnju Srbije da je od “vitalnog nacionalnog interesa” da izbegne osudu za genocid pred MSP, te da ju je greškom zamenilo za koncept „nacionalne bezbednosti“ koji bi opravdavao odluku o nerazotkrivanju. Međutim, piše Florens Artman “umesto da ispravi grešku koju je samo istaklo, te naredi razotkrivanje VSO dokumenata, žalbeno veće je istaklo da je odluka o nerazotkrivanju od pre dve godine stvorila “legitimno očekivanje” kod Beograda da će svi naknadni zahtevi takođe biti odobreni.”

Artmanova zaključuje: “Petorica sudija žalbenog veća postali su tako namerni saučesnici u manipulaciji koju je organizovala vlast iz Beograda, sa jedinim ciljem da onemogući drugu pravnu instituciji – MSP, da primeni uskraćivanje pravde tako što neće imati pristup dokumentima.” Ona dodaje da su decembra 2005. sudija Bonomi i sudija Robinson (uz izdvojeno mišljenje sudije Kvona) ukinuli sve zabrane protiv razotkrivanja dokaza donete od 2003. nadalje. Međutim, Srbija je pribavila suspenziju u predvečerje saslušanja pred MSP. 6 aprila 2006., žalbeno veće je odbacilo ovu odluku iz 2005.” čineći time sve informacije koje su direktno optuživale državu Srbiju za rat u Bosni i masakr u Srebrenici – nedostupnima MSP i javnosti.”

III DEJTONSKA TRAGEDIJA

Posvećeno neprekidnom bekstvu i skrivanju Radovana Kardžića i Ratka Mladića, ovo treće poglavlje se odigrava na fonu mirovnih pregovora u Dejtonu, novembra 1995. “Iako su Radovan Karadžić i Ratko Mladić bili optuženi nekoliko meseci pre toga (mada je i do tada njihovo učešće u srebreničkom masakru takođe bilo poznato), pitanje ratnih zločinaca, a posebno njihovog hapšenja nije bilo na stolu”, primećuje autorka. Ona naglašava kako je “politička hrabrost zahtevala da se oni momentalno uhapse, jer su bili optuženi za masovne zločine i jer su njihova sloboda i nedodirljivost predstavljali uvredu za žrtve. Ali “realpolitika” je zahtevala upravo suprotno, da im se ne preti dokle god se ne mešaju u sprovođenje Mirovnog sporazuma”.

“Velike sile su uvek odbijale da predaju Tribunalu” svoja dva glavna begunca. Njih dvojica su profitirali na strahu zapadnih sila da bi mirovni plan mogao iskočiti iz koloseka, na strahu od pretnji eventualnim žrtvama među NATO vojnicima, strahu od propagande koju je vojska širila, ali i od nadmetanja obaveštajnih službi i rivaliteta između, uglavnom, SAD i Francuske, koje su jedna drugu sumnjičile za nevoljnost u delanju. Knjiga Artmanove ne baca novo svetlo na tri trajne misterije:

– da li je Ričard Holbruk obećao nekažnjavanje Radovanu Karadžiću u zamenu za to da se on povuče sa javne scene,

– da li je Francuska obećala Ratku Mladiću nekažnjavanje u zamenu za oslobađanje dvojice francuskih pilota koji su bili taoci,

– afera Gormelon, nazvana po francuskom oficiru koji je uhapšen jer je želeo da obavesti Radovana Karadžića o planu njegovog hapšenja, opet je opisana kao prevara američkih obaveštajaca.

Florens Artman detaljno rekonstruiše bekstvo dvojice optuženih.

Bekstvo Radovana Karadžića

Pošto je prve dve godine nakon sporazuma u Dejtonu živeo mirnim životom na Palama, Radovan Karadžić je proveo neko vreme, između kraja 1997. i 1998. u Belorusiji, u koju je doleteo avionom koji mu je stavljen na raspolaganje od strane tadašnjeg ruskog predsednika Jeljcina. Po povratku u Bosnu, počeo je sve više da liči na begunca, skrivajući se po manastirima (jednom i u Beogradu) i u nizu mesta koja su mu obezbedili pomagači, uključujući tu i finansijere.” Tek odnedavno je ova mreža postala meta akcija”, primećuje autorka. Artamanova otkriva da je u 1998, kada je NATO okrenuo svoju pažnju prema Kosovu, tadašnja tužiteljka, Luiz Arbur, poslala člana svog kabineta (Pola Nila iz SAD) da direktno pregovara sa Radovanom Kardžićem o njegovoj predaji. Čak je počela da pregovara i sa NATO o modalitetima njegovog transfera. Karla Del Ponte je preuzela “projekat” samo da bi doživela da vidi kako se SAD i Francuska bore da ne preuzmu glavnu ulogu. U međuvremenu je Radovan Karadžić prekinuo razgovore sa Polom Nilom. “Od tada, on nije više razgovarao ni sa kim iz KGT”, kaže autorka.

Što se tiče pokušaja hapšenja, “bilo ih je samo tri, u periodu od deset godina”, uključujući dva koja su bila više PR-vežbe nego bilo šta drugo, iako je Karadžić bio u sektorima u kojima se vršila pretraga. “Autorka spominje (otkriva?) kako su u 2001. godini francuski komandosi locirali optuženog putem GPS uređaja postavljenog u kola njegovog rođaka. Ali, predsednik Širak nije dao odobrenje za akciju, jer bi to značilo da francuski komandosi moraju ući u američki sektor. Artmanova takođe objašnjava da je najbolji saveznik KGT u lovu na Radovana Kardžića bio šef službe bezbednosti federacije, Munir Alibačić. Tek što je primio neka novčana sredstava od KGT kako bi mu se olakšao rad, bio je otpušten od strane Pedija Ešdauna, visokog predstavnika u Bosni, koji ga je optužio da je “sarađivao sa francuskom obaveštajnom službom, a odbijao da sarađuje sa britanskom obaveštajnom službom.” Artmanova kaže da je dogovor između Alibačića i Del Ponteove bio tajan, ali da je informacija “procurela do Amerikanaca i Britanaca iz redova same KGT.”

Pedi Ešdaun i američki ambasador za ratne zločine, Pjer Prosper, jasno su tužiteljki stavili do znanja da je činjenica da je poverila vođenje tima za lociranje jednom Francuzu za njih bila “trn u oku”. Autorka takođe navodi da je u januaru 2004. Radovan Karadžić otišao na operaciju u Beograd. Neki članovi vlade, koji su kontrolisali policiju. bili su spremni da ga uhapse i kontaktirali su Francusku da ga prebace u Hag. Ali su SAD (razljućene francuskim suprostavljanjem ratu u Iraku) intervenisale i stopirale akciju.

Nekoliko dana kasnije, KGT-ov tim za lociranje pronalazi Radovana Kardžića “koji se oporavljao u Zaovinama, nekoliko kilometara daleko od granice sa Srbijom. Informacija je odmah preneta komandi SFOR-a u Sarajevu. Nekoliko sati kasnije, helikopter nadleće oblast i tako upozorava Karadžića.” Artmanova daje konačni primer oklevanja u hapšenju begunca: jula 2005. nadgledanje Karadžićeve porodice od strane policije bosanskih Srba suspendovano je po naređenju oficira CIA”, koji se pretvarao da je naređenje došlo iz Haga.” Američka administracija se izvinila zbog onoga što su nazvali “greškom u komunikaciji.”

Bekstvo Ratka Mladića

Kada prelazi na slučaj Ratka Mladića, Florans Artman kaže da je živeo u Bosni i Hercegovini do 1997. godine. Nakon toga se prebacio u Srbiju, između ostalih mesta bio u Beogradu, gde se sve samo ne krio. Javno je proslavio svoje penzionisanje koje je 2002. godine potpisao predsednik Srbije i Crne Gore. U oktobru 2002, čak je i večerao u restoranu “na manje od 500 metara od rezidencije švajcarskog ambasadora u kojoj se Karla del Ponte obraćala međunarodnim diplomatama na kraju njene posete Beogradu.” Kasnije 2003. godine, dok je Mladić boravio u sedam različitih stanova u Beogradu, srpske se vlasti pretvaraju da ne znaju gde je. “Sve uz blagoslov CIA, čije se informacije nadgledaju u Vašingtonu pre nego što se predaju Karli Del Ponte”, piše Florens Artman.

Autorka zatim opisuje kako su države NATO i EU sve više ublažavale svoje stavove o neophodnosti hapšenja Ratka Mladića, te Srbiji otvorile vrata svojih organizacija. Florens Artman primećuje da su, očekujuću prestanak rada Tribunala pre nego što begunci budu uhapšeni, neki ljudi tvrdili kako će Karadžiću i Mladiću već nekako biti suđeno. Međutim, ona kaže: “ova ideja koja bi omogućila velikim silama da jeftino sačuvaju svoj obraz, prenebregla je ključnu tačku: tokom svih godina u kojima su oni uživali u svojoj nekažnjenosti, nije bilo niti nemoguće naći, niti uhapsiti Karadžića i Mladića! Ovo odbijanje da se uhapse učinilo je njihovo suđenje pred Tribunalom – nemogućim.”

Ona dodaje da će suđenje pred bilo kojim drugim sudom “voditi ka preoblikovanju optužnice. To će omogućiti da se pod tepih gurne sve što je uznemiravajuće, naime predvidljivost rata u Bosni, masakri u Srebrenici, i sve što bi ilustrovalo neuspehe u prošlosti, pogreške i kompromise velikih sila.“

Sramota Srebrenice

Iako priznaje da “razlozi zbog kojih su velike sile dodelile Kardžiću i Mladiću de fakto nekažnjivost ostaju nejasni”, Artmanova takođe smatra da “mnogi sumnjaju kako Karadžić i Mladić kriju tajne o ulozi međunarodne zajednice tokom rata, o skrivenim aspektima Dejtona, o predaji Srebrenice”. Autorka takođe kaže “da uporno odbijanje velikih sila da uhapse Kardžića i Mladića ili da obezbede njihovu predaju Tribunalu deluje, sa naknadnom pameću, nerazdvojivo od njihove nespremnosti da spreče srebrenički masakr.” Ona podseća da je “Francuska ratifikovala konvenciju o genocidu 1950, Velika Britanija 1968, SAD 1986, a Rusija još 1949. godine.”

Primećujući da je na kraju Srebrnica dodeljena Srbima, Florens Artman piše da su “u Dejtonu velike sile nagradile one koji su, samo nekoliko nedelja pre toga, sistematski deportovali i ubijali stanovništvo muslimanske enklave, dozvolivši im da izvrše repopulaciju kako bi izmenilu etničku strukturu. Od tog trenutka, one nikada nisu prestale da podržavaju genocid, odbijajući neophodnost suđenja njegovim glavnim arhitektama i spečavajući Tribunal da ukaže na Miloševićevu krivicu.” “Sve ovo naše lidere čini saučesnicima u najgorem masovnom ubistvu nakon holokausta”, zaključuje autorka.

IV ZAVRŠNICA

Ovo poslednje poglavlje prvenstveno je posvećeno promeni mišljenja o međunarodnoj pravdi nakon jedanaestog septembra, a u vezi stvaranja Međunarodnog krivičnog suda i kampanje koju su protiv njega vodile SAD uz podršku Evrope. “Previše skupi i bez opipljivih rezultata, a s obzirom da doprinose desatbilizaciji, Tribunali za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, opažaju se isključivo kao prepreke za nadgledanje situacije nakon rata.” Ovako autorka opisuje narastajući budžetski pritisak iz Njujorka, i insistiranje ključnih država na izlaznoj strategiji.

U ovom pogledu, obnova tužiteljkinog mandata u 2003. godini pružala je neke garancije. “Međutim, Vašington i London su želeli da je se otarase”, priseća se autorka. Ona takođe dodaje da je u okviru KGT nekolicina ljudi takođe “težila da je odgurne u stranu. Ona imenuje Grejema Bluita, Džefrija Najsa i Majkla Džonsona. Artmanova piše da je njihov cilj bio da “imaju odrešene ruke da vode slučaj Milošević onako kako oni žele, a da se optužnica za genocid povuče.”

Detaljno objašnjavajući savez Vašingtona i Kigalija protiv Del Ponteove, i zakulisne razgovore u Savetu bezbednosti, autorka knjige objašnjava kako je došlo do podele tužiteljkine funkcije i implictno optužuje Kofija Anana da ju je izneverio. Ona takođe kaže da su Vašington i London, koji su želeli da se tužiteljki obnovi mandat na samo jednu godinu, nisu pomirili sa porazom i priželjkivali su osvetu. Stoga, oni traže transfer slučajeva iz nadležnosti Tribunala na sudove u bivšoj Jugoslaviji. “Prioritet velikih sila jeste da se podvuče linija, i da se rad Tribunala završi do 2010.” Ipak, neki smatraju da je rezolucijom 1503 tužiteljki dato “previše prostora.” Jedan od njih je sudija Meron, tadašnji predsednik Tribunala. Po Artmanovoj, jedna rečenica u nacrtu njegovog govora pred Savetom bezbednosti, u oktobru 2003, glasila je: “Bilo bi korisno ako bi Savet bezbednosti definisao ciljeve koje tužiteljka mora postići u poslednjoj godini svojih istraga.”

Artmanova piše kako “američki sudija poziva velike sile da ograniče moć tužiteljki, iako zna da oni koji su na njenoj meti nemaju čega da se plaše u sopstvenim zemljama ukoliko im se ne bude sudilo u Tribunalu.” On se na taj način, kaže Artmanova, ponaša više kao predstavnik SAD nego predstavnik Tribunala.

Brzo po usvajanju rezolucije 1534, 26. marta 2004, “Teodor Meron saziva izvanrednu plenarnu sednicu sa ciljem da “smesti” tužiteljki. Član 28 Pravilnika dopunjen je 6. aprila 2004, kako bi omogućio predsedniku Tribunala kontrolu nad poslednjim optužnicama.”

Optužnica protiv Hardinaja ipak je podignuta, uprkos žestokom protivljenju mnogih vlada.

EPILOG

Pre nego što zaključi da je “međunarodna pravda sučena sa nesigurnom budućnošću”, Florens Artman naglašava kako “Tribunal nije omanuo u svojoj misji; on je samo bio primoran da ne postigne svoj maksimum usled političke volje moćnika.” Negde s početka knjige, ona je napisala da se “uprkos mnogim preprekama, Tribunal van svake sumnje dokazao. Ono što je on pokazao jeste koliko međunarodna pravda zapravo može biti korisna, i koliko je imperativno MKS-u obezbediti sredstva da može da stupi u akciju onda kada nacionalne jurisdikcije ne utvrđuju odgovornost i ne kažnjavaju zločine.”

Pismo Dž. Najsa Jutarnjem listu (16.09.07)

Glavni tužitelj u haškom suđenju Miloševiću, Sir Geoffrey Nice, u ekskluzivom pismu Jutarnjem listu u nedjelju je demantirao optužbe koje je na njegov račun u svojoj knjizi “Mir i kazna” iznijela Florence Hartmann, bivša glasnogovornica haaške tužiteljice Carle Del Ponte. Nice je reagirao na tvrdnje Hartmann da je od listopada 2002. godine u nekoliko navrata tražio da Tužiteljstvo odustane od optužbe da je Milošević odgovoran za genocid u Srebrenici i opsadu Sarajeva.

Netočnim, neprovjerenim i neosnovanima Nice naziva optužbe Hartmann. Upravo je Nice još u travnju, nakon što je presuđeno da je Srbija samo indirektno odgovorna za Srebrenicu, optužio Del Ponte da je u dogovoru s Beogradom zatajila dokumente koji su mogli povezati Srbiju s genocidom. Nice je reagirao na dijelove knjige u kojima Hartmann piše: “U trenutku kad je Slobodan Milošević svrgnut s vlasti u listopadu 2000, zbog unutarnjih i vanjskih opstrukcija Haško tužiteljstvo jedva da je imalo dokaza o njegovoj umiješanosti u zločine u Hrvatskoj i BiH. Srebrenica i Sarajevo na kraju su ušli u optužnicu, no kako se suđenje Miloševiću otezalo, Geoffrey Nice je od listopada 2002. u nekoliko navrata tražio da odustanu od tih optužbi zbog nedostatka vremena i dokaza.”

Nice odgovara da bi Hartmannovoj, da ga je pitala, rekao: “Kratka povijest dijela optužnice koji se tiče Sarajeva i Srebrenice izgleda ovako. Po primitku dužnosti u studenome 2001. bio sam suočen s neslaganjem sa statusom Sarajeva i Srebrenice u optužnici odvjetnika, istražitelja i analitičara koji su pripremali dio suđenja za BiH. Jedan od razloga za takvo stanje uznemirenosti bio je taj što je gospođa Del Ponte inzistirala da se Milošević optuži i za zločine u Srebrenici i Sarajevu protivno savjetima odvjetnika koji su smatrali da, u trenutku kad je optužnica sastavljana, ne raspolažu s dovoljno dokaza. Međutim, optužnicu je već bio potvrdio i sudac. Donio sam odluku da počnemo detaljnu analizu postojećih dokaza za Sarajevo i Srebrenicu i potom odlučimo kako dalje.

Analiza i traganje za dodatnim dokazima počeli su odmah nakon mog dolaska, jer se očekivalo da će dio suđenja za zločine u BiH početi krajem 2002. g. Proces analiziranja dokaznog materijala išao je paralelno s konzultacijama s istražiteljima, analitičarima i odvjetnicima. Ovaj pristup problemu otvorio je put novim pravcima istraživanja i identificirano je mnogo novog dokaznog materijala. Jedan od primjera dokaznog materijala zatraženog i dobivenog između 2002. i 2005. su neke važne kolekcije dokumenata dobivene od vlasti u Beogradu preko Pravila 54bis, tj. pravila prema kojem Sudsko vijeće može narediti državama predaju dokumenata Tribunalu.

Tako su dobiveni dokumenti Vrhovnog saveta odbrane (VSO). Ta je kolekcija zatražena u svibnju 2002., a dobivena je tijekom 2003. g. Međutim, ovi vrlo važni dokumenti, kako za javnost, Tribunal, tako i za Međunarodni sud pravde, nikada nisu postali javni u cijelosti zato što je Del Ponte prije nego što je itko iz mog tima mogao pregledati njihov sadržaj pristala ne suprotstaviti se zaštitnim mjerama velikog dijela te dokumentacije koji je Beograd namjeravao tražiti i na kraju dobio od suda. Za taj njezin stav nije postojala pravna osnova ili praktični razlog.

Moj pristup problemu optužnice u dijelovima Sarajeva i Srebrenice doveo je do dodatnog dokaznog materijala. Niti u jednoj fazi ovog procesa Hartmann nije sudjelovala, ali je to ne sprečava da izražava vrlo jake stavove o meni i ovoj temi. Ona nije ni istražitelj ni pravnik te njezina stručnost proizlazi iz njezina novinarskog rada i rada glasnogovornice Del Ponte. I ne samo to – po prirodi svog posla njoj ni nije bilo dopušteno sudjelovati u ovim procesima te nije imala radni pristup dokumentaciji o tim istražiteljskim procesima. Nema nikakve sumnje da je Hartmann imala pristup privatnom arhivu Del Ponte, ali i da je spomenutim događajima davala interpretaciju koja ide isključivo u korist Del Ponte. Ne bih o tome tko i kako joj je dao pristup tim arhivima. To treba istražiti administracija UN-a.

Dostignuća pristupa koji sam inicirao u slučaju Sarajeva i Srebrenice najbolje se mogu vidjeti u odgovoru Tužiteljstva na podnesak Amici curiae u kojemu su oni nakon okončanja dijela suđenja koje je vodilo Tužiteljstvo tražili od Sudskog vijeća da se mnogi dijelovi optužnice izostave od daljnjeg suđenja. Njihovi su argumenti bili da Tužiteljstvo nije predočilo dovoljno dokaza u svom dijelu suđenja, uključujući Sarajevo, Srebrenicu i optužbu za genocide da bi se te optužbe održale u optužnici u nastavku suđenja. Tim odvjetnika i analitičara Tužiteljstva je pod mojim vodstvom sastavio odgovor prezentirajući najbolje dokaze i pravnu teoriju po kojoj se Miloševiću sudi, uključujući Sarajevo i Srebrenicu. Suci su pozitivno odgovorili na naš podnesak pa su, među ostalim, i Sarajevo, Srebrenica i optužba za genocid ostali u optužnici u nastavku suđenja. Hartmannova “sugerira vezu između Geoffreyja Nicea i britanskoga Foreign Officea, detaljno navodeći slučajeve u kojima je Nice tražio da se Miloševića oslobodi najteže od svih optužbi”. Ove netočne i neutemeljene tvrdnje su toliko smiješne da ne bi vrijedile ni spomena. Zanimljive su samo sa stanovišta kredibilnosti knjige u cjelini.

Sugerira li to Hartmannova da sam radio prosječno 15 sati na dan više od četiri godine kako bih udovoljio nekakvoj bizarnoj britanskoj politici koju Hartmann nije previše precizno definirala? I da me nitko unutar Tribunala nije u tome kontrolirao, uključujući i gospođu Del Ponte? Bilo bi dobro da Hartmannova objasni koji su se to dokazi prikrivali i opstruirali jer, kako i ona sama kaže dokaza protiv Miloševića u listopadu 2000. nije bilo. Kako onda objašnjava to da su najvažniji dokazi prispjeli između 2002. i 2005. godine, znači otkako sam ja preuzeo slučaj. Reagirao sam na svaki trag o informacijama s mogućim dokazima, dajući instrukcije istražiteljima. Jedan takav trag vodio je k presretnutim razgovorima između Miloševića i Mladića te drugih glavnih aktera srebreničke drame koji su, navodno, bili u posjedu jednog entiteta. Ovaj primjer konkretne opstrukcije u pribavljanju dokumenata za Srebrenicu je nekako izmakao pažnji Hartmannove.

Godine 2005. počeo sam 54bis proceduru da bih od nadležnih autoriteta tog entiteta dobio te dokaze ili u svakom slučaju da se predstavnici tog entiteta izjasne na sudu o tome posjeduju li ili ne taj materijal. Tjedan dana prije zakazane sudske sjednice za pojavljivanje predstavnika tog entiteta pred sudom Del Ponte je imala kontakte s predstavnicima jedne treće strane, koji su joj rekli da povuče taj 54bis zahtjev Tužiteljstva, što je ona i učinila. Nikad nisam za to dobio nikakvo objašnjenje. Osjetiljivost Del Ponte na političke pritiske mene je stavljala u etičke probleme. O tom konkretnom problemu više sam puta razgovarao s njezinim direktnim pomoćnicima da bismo identificirali pravne parametre o tome što smo o ovom konkretnom primjeru dužni objelodaniti sudu i optuženome. To se, nažalost, nikada nije dogodilo zbog smrti optuženoga. Moja profesionalna dužnost nije bila samo to što bi ovaj dokazni materijal pokazao o Miloševićevoj kriminalnoj odgovornosti za Srebrenicu, nego i to što je međunarodna zajednica mogla znati unaprijed što će se dogoditi u Srebrenici.

Izjave o meni u vašem listu pripisane knjizi gospođe Hartmann su netočne, neprovjerene i neosnovane te se čini da imaju samo jednu svrhu, a to je štititi poziciju gospođe Del Ponte po principu “napad je najbolja obrana”. Sve teme identificirane u knjizi u stvari identificiraju slabe točke vladavine gospođe Del Ponte kojih je ona očito i te kako svjesna. Napadajući cijeli svijet da bi obranila nasljeđe svoje šefice, Hartmannova je u stvari otvorila poklopac Pandorine kutije same gospođe Del Ponte, jer primjeri o njezinu neprofesionalnom ponašanju i nepotrebnoj politizaciji Tužiteljstva tek trebaju ugledati svjetlo dana u potpunosti.

Peščanik.net, 21.09.2007.