“Svaki čovjek koji ima vlast sklon je da je zloupotrijebi.” Na osnovu tog zapažanja davne 1758. godine u svom čuvenom djelu O duhu zakona Montesquieu je savjetovao “da bi se izbjegla zloupotreba vlasti potrebno je da vlast zaustavi vlast”. Bilo da se radi o Aristotelu, Locku ili Montesquieuu, najvišim misliocima našeg kontinenta bilo je jasno da se iskrene demokratije temelje na eksplicitnom odvajanju tri osnovne vlasti: zakonodavne, sudske i izvršne.
Budući da zajednički imenitelj za ove tri vlasti nije ništa drugo nego Zakon, kao sjedište slobode, lako se može naslutiti da ovo neophodno odvajanje nije uvijek bilo glatko prihvaćeno. Posebno stoga što od odnosa koji se odvijaju između te tri vlasti zavisi sloboda građana, odnosno bolja zaštita ili ograničenje te slobode. Koliko god bilo ključno za uspostavljanje pravednog sistema, ovo odvajanje, nažalost, ne primjenjuje se uopće na međunarodnom nivou i time ni u međunarodnom pravosuđu.
Razlog je jednostavan: međunarodna zajednica nije organizirana po uzoru na jednu jedinstvenu državu sa svojim ustavom. Tako da pored nedodirljivog imuniteta visokih dužnosnika Ujedinjenih nacija, sudije međunarodnih krivičnih sudova, kao što je Haški tribunal imaju neograničenu vlast. Haške sudije, naravno, imaju sudsku vlast. Ali također posjeduju i zakonodavnu vlast pošto oni sami usvajaju i modificiraju pravilnik o proceduri MKSJ. Na to treba dodati i izvršnu vlast, jer haške sudije provode zakone koje je donijela zakonodavna vlast, odnosno koje su oni sami donijeli i koje interpretira sudska vlast, odnosno, ponovo, haške sudije.
Kumulacija te tri ključne vlasti je opasna zbog sklonosti zloupotrebe o kojoj je Montesquieu govorio i koja se je, nažalost, potvrdila kroz vijekove. Čovjek je, ipak, samo čovjek, kako se u narodu kaže! U tom kontekstu integritet međunarodnih sudija je od ključnog značaja. U javnosti se, međutim, niko mnogo ne fokusira na njih. Rijetko se čak znaju i njihova imena. Ko se još u međunarodnoj javnosti sjeća imena sudije iz MKS za Rwandu koji je 2002. htio zabraniti akreditovanje jednog novinara i tužiti ga za uvredu sudstva jer je detaljno opisao kako se dotični sudija besramno smije u sudnici na klaunsko gestikuliranje advokata odbrane koji je neprimjerno ispitivao i ponižavao svjedokinju T.A.?! Svjedokinju koja je bila žrtva silovanja u okviru genocida.
Pitanje koje je do sada stavljano u prvi plan je najčešće bilo vezano za integritet i sposobnost tužitelja. Čini se da su tužitelji uvijek glavni, kako u uspjesima tako i u greškama međunarodnog sudstva. Ma koliko velika bila njihova ovlaštenja u određivanju, na primjer, politike procesuiranja, ona su dobro ograničena time što jedino sudije mogu potvrditi ili poništiti teze optužbe, zavisno od priloženih dokaza u toku postupka. Sudije imaju zadnju riječ u rješavanju slučajeva procesuiranih pred međunarodnom pravdom. A u fazi okončanja rada Haškog tribunala, nijhova uloga bit će značajnija nego ikad.
Propusti određenih tužitelja ili sudija svakako ne treba da utiču na ocjenu cjelokupnog rada Haškog tribunala čija je uloga do sada, uprkos kontroverzama, bila umnogome pozitivna. Ali, tokom godina, ohrabreni svojim neograničenim ovlastima, određene sudije su pokazivale jasnu tendenciju da se postave – iznad zakona. Kako svojim ponašanjem, tako i doslovno, to jeste, ležernim odnosom u primjeni prava, kako onih normi koje su sami uspostavili u okviru Statuta i Pravilnika o postupku Haškog tribunala, tako i prava u smislu međunarodnih pravnih standarda.
Najpoznatiji slučaj je čuvena afera cenzuriranja zapisnika Vrhovnog saveta odbrane SRJ koja se odvijala daleko od očiju javnosti tokom 2005. i 2006. Tada su dva apelaciona vijeća, odnosno deset sudija, svojim sudskim odlukama dopustili Srbiji da zadrži tajnim dokumente ključne za određivanje stepena odgovornosti te države u ratu i zločinima na tlu BiH.
Sudije su tada protivpravno riješile to pitanje budući da je pravnim odredbama o radu Tribunala propisano da se jedino zbog interesa sigurnosti neke države i njenih građana može odobriti tajnost dokumenata. O bezbjednosnim interesima nije bilo ni riječi pred sudijama od strane predstavnika Srbije. Haške sudije iz apelacionih vijeća su odlučile da zadovolje političke interese jedne države i izričito su to podvukli u svojim odlukama, te su u demonstraciji sile svoje ovlasti proglasili tajnim to svoje rezonovanje.
Tajnošću su, očigledno, željeli da se zaštite od kritičke reakcije javnosti zbog toga što krše svoj mandat i zloupotrebljavaju ovlasti, iako za svoj rad ne polažu nikome računa, odnosno ne postoji viša pravna instanca koja bi mogla dovesti u pitanje valjanost njihovih odluka.
Kada su autoricu ovog teksta kasnije pravosnažno osudili za obavještavanje javnosti o nezakonitosti te odluke o VSO dokumentima – dodatni broj sudija još jednom je afirmirao svoju neograničenu vlast time što su u žalbenoj presudi (paragraf 159) rekli da odluke regionalnih, pa ni međunarodnih sudova, ne obavezuju Žalbeno vijeće Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Drugim riječima, sudije mogu samovoljno svojim odlukama uvoditi novu praksu u međunarodno pravo, čak i kad ona zadire u fundamentalne ljudske slobode, omalovažavajući rad svojih kolega sa drugih međunarodnih sudova i posebno, kako su smatrali shodnim navesti, svojih kolega iz Evropskog suda za ljudska prava.
Bez obzira na legitimnost javnog preispitivanja rada Haškog tužiteljstva, opsesivno fokusiranje na Carlu del Ponte je vremenom omogućilo podizanje dimne zavjese toliko guste da je javnost navedena da pomisli da, kad je riječ o nefunkcionalnosti sudstva (za razliku od domaćih sudova) samo haški tužitelji, ali ne i haške sudije mogu biti izloženi političkim pritiscima, ili biti skloni da budu vođeni raznim nečasnim motivima.
Zato su sa tolikim iznenađenjem primljeni u javnosti, kako svjetskoj tako i lokalnoj, segmenti nedavnih oslobađajućih haških presuda. Ne ulazeći u meritus rezonovanja koje je dovelo do konačnog oslobađanja hrvatskih generala i bivših komandanata OVK s Kosova, nedavne presude potvrđuju pak jedan zabrinjavajući trend koji se nazire već dugo. Pored rješavanja pojedinih slučajeva, i potrage za istinom, uz utvrđivanje činjenica o zločinima počinjenim na tlu bivše Jugoslavije, sud je uvijek bio opterećen i zadacima koji mu ne pripadaju.
Pored pomirenja, Haški tribunal je uvjerio javnost da može pisati nacrt historije ovog regiona. Naivno ili ne, čak i mnogi razumni ljudi su očekivali da će Haški sud objektivno pristupiti tom ambicioznom zadatku, iako je sudska istina uvijek, ipak samo jedan djelić istine. Međutim, već neko vrijeme, Haški sud, uz povremenu pomoć drugih međunarodnih sudskih instanci, pokušava nametnuti prečišćenu i politički korektnu verziju nedavne krvave historije ovog područja. I ponovno se radi o zadovoljenju nekih “tuđih” interesa i(li) očekivanja, suprotno svakom poimanju potrage za istinom.
Počelo je to oslobađanjem Srbije od svake odgovornosti u genocidu u Srebrenici i od direktne kontrole nad određenim snagama koje su počinile zločine tokom rata u Bosni i Hercegovini. Apelaciona presuda Momčilu Perišiću, nekadašnjem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije, ili prvostepena presuda Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, šefovima Državne bezbednosti Srbije, jedinim srbijanskim zvaničnicima, koji čekaju presude pred Haškim tribunalom zbog rata u Bosni i Hercegovini, najvjerovatnije neće odstupiti od te teze, koju ni Haško tužiteljstvo ne poriče. Kao što je ranije tvrdio Međunarodni sud pravde – Miloševićeva Srbija će u prijestolnici međunarodnog pravosuđa i dalje biti označena kao vjerni pomagač srpskih snaga u BiH, sa uticajem na lidere Republike Srpske, posebno vojne, ali koja nije bila direktni učesnik niti u ratu, niti u ratnim zločinima.
Prošlog juna, sudije pretresnog vijeća su oslobodile Radovana Karadžića optužbi za genocid počinjen tokom ’92. u sedam bosanskohercegovačkih opština bez obrazloženja jer smatraju da genocidna namjera, po njima, nije postojala. Nisu smatrali niti da trebaju obrazložiti zašto su odbili da temeljito analiziraju predočene dokaze, uključujući izjave samog optuženog da će bosanski Muslimani “nestati, biti eliminisani, uništeni ili istrijebljeni”, koja je svakako zaslužila ozbiljno razmatranje.
Nije, znači, bilo prvi put da Žalbeno vijeće spriječi da neugodna istina izbije na svjetlo dana kada je polovinom novembra nametnula kao neospornu sudsku činjenicu da državni vrh Hrvatske 1995. godine nije pored legitimne težnje za vraćanje okupiranog dijela teritorije u Krajini, vodio nelegitimnu politiku sa ciljem protjerivanja, pa i sprečavanja povratka Srba u taj dio Hrvatske. Kad je riječ o Hrvatskoj, za sada Sud ne poriče da je Srbija htjela otkinuti dio hrvatske teritorije dajući značajnu pomoć srpskim pobunjenicima u Hrvatskoj i čak izdajući naređenja snagama koje su počinile određene zločine.
Presuda u predmetu Stanišić i Simatović bi mogla potvrditi i precizirati ulogu Srbije u ratu u Hrvatskoj. Da li će, međutim Hrvatska čija je vojska prema presudama Blaškiću i Kordiću agresivno ratovala na teritoriji Bosne i Hercegovine biti ponovo označena kao agresor u predmetu protiv Jadranka Prlića i drugih optuženih, nekada ključnih ljudi Herceg-Bosne, kad takvu ulogu Sud ne želi pripisati Vojsci SRJ? Posebno se to pitanje postavlja sada, nakon što je nedavno jedan apelacioni sudija u izdvojenom mišljenju javno ocijenio pravno neosnovanim ključne dijelove jedne sudske pravosnažne presude, implicitno sugerišući da je politički motivisana.
Da li će Haški Tribunal ubuduće negiranjem duple agresije na Bosnu i Hercegovinu proglasiti sukob u toj državi građanskim ratom? Skidanjem odgovornosti sa država bez kojih rat ne bi bio moguć, haške sudije ne samo da ne služe pravdi i istini nego ustrajavaju protiv suočavanja s prošlošću i podilaze državnim aparatima aktera rata i njihovih javnosti.
Na koncu, nakon 20 godina rada na dokumentiranju zločina bilo bi groteskno da nas Haški sud vraća na početak i da ozvaniči tezu o balkanskim narodima, vjekovima zakrvavljenim i spremnim na međusobne sukobe. Zato je neophodno da se sudije manje bave diplomatijom i da se drže isključivo zadataka koji im pripadaju jer u ovoj fazi okončanja rada Tribunala, svaki propust ne samo da delegitimira nove sudske odluke nego i sva dosadašnja dostignuća Tribunala.
BH Dani, 14.12.2012.
Peščanik.net, 14.12.2012.