Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Predsjednik pokreta Dosta je bilo i bivši ministar privrede u Vladi Ivice Dačića objašnjava zašto je “parazitski sistem” zasnovan na partijskom zapošljavanju rak-rana svih društava Balkana i zbog čega je krah pregovora Vlade Srbije sa američkom kompanijom Esmark o prodaji Železare Smederevo primjer nekompetentnosti i promašene ekonomske politike premijera Aleksandra Vučića

“Krah pregovora Esmarka i Vlade Srbije o prodaji Železare Smederevo najilustrativniji je primer načina na koji vlasti gotovo svih nekadašnjih jugoslovenskih republika i vode i razumeju ekonomsku politiku. Naime, celokupan program tih vlada – uključujući, razume se, i nestručnu Vladu Aleksandra Vučića – svodi se na pretpostavku o tome da su njihovi građani nesposobni i kao stručnjaci i kao preduzetnici i kao privrednici i da bi, u cilju izlaska iz teške situacije, najbolje bilo dovesti strane investitore-čudotvorce koji bi, na bazi ličnih poznanstava i prijateljstava sa najvećim dužnosnicima pomenutih država, u koferima doneli svoj novac i podelili ga narodu. Takva politika na Balkanu dominantna je duže od dve decenije i svi, nažalost, vidimo dokle smo sa njom došli”, kaže Saša Radulović. “Zašto kažem da je smederevska Železara primer ovdašnjeg načina poslovanja? Zato što su, tokom pregovora o privatizaciji, napravljene apsolutno iste greške koje se prave sa svim našim preduzećima u restrukturiranju”.

Šta to konkretno znači?

To znači da se nije išlo redom kojim se ide u normalnim i civilizovanim zemljama. Dakle, nije izvršena procena vrednosti imovine, nisu utvrđene obaveze, nije izvršeno finansijsko restrukturiranje, nije napravljena analiza tržišta i poslovnog plana niti procena obima investicija, posle čega je tek mogla biti donesena odluka o tome da li da sami investirate ili da izađete na otvoreni javni tender i pozovete investitore da preuzmu kompaniju koja je u tom smislu čista. Nažalost, ni u jednoj privatizaciji to nije slučaj.

Zašto?

Zato što je suština pljačkaške privatizacije u svim bivšim jugoslovenskim republikama ista: nikada ne utvrdite stanje, nikada ne sagledate problem i u proces privatizacije ulazite a da prethodno ne znate šta zapravo hoćete. Umesto ozbiljnih privatizacija, u celom regionu tako imamo rasprodaje gde, sa pravim ili skrivenim investitorima, političari prave različite tajne dilove i mućke u koje su, naravno, ugrađeni lični procenti i reketi. To vam je, kažem, manje-više istorija svih naših privatizacija… Uzgred, Esmark koji je učestvovao u nazovi tenderu za smederevsku Železaru nije američka kompanija Esmark Steel.

Kako nije?

Nije! Direktor Esmark Steela iz Amerike osnovao je svoju privatnu kompaniju koju je nazvao Esmark BV, sa sedištem u Holandiji, tačnije, u poslovnom prostoru u kome imate samo poštansko sanduče. Osnivački ulog firme bio je svega 500 dolara.

Premijer Aleksandar Vučić kaže da te tvrdnje nisu istinite.

Vučić govori koješta! U decembru 2013. rekao je da će građanima Srbije biti bolje do kraja 2014.; sada tvrdi da je taj rok produžen do 2018. Tokom poslednje predizborne kampanje Vučić je garantovao da neće smanjivati penzije, videli smo šta se dogodilo. Najzad, taj čovek me je nedavno optužio da sam, kao bivši ministar privrede, BIRN-u dao na uvid štetne ugovore za JAT i Etihad, što će sada morati da dokaže na sudu. U tom smislu, Vučiću nije verovati: on govori samo ono što narod želi da čuje.

Kada saradnici premijera Vučića kažu da je ugovor o prodaji Železare Smederevo propao zbog toga što predsjednik vlade nije pristao na to da se otpusti 5.000 radnika…

Prvo, ispostavilo se da nije reč o njih 5.000, već da je u međuvremenu u preduzeće koje je neprofitabilno i koje posluje sa ogromnim gubicima zaposleno preko pet stotina radnika. Reč je o vlasnicima partijskih knjižica vladajućih stranaka koji čine osnov parazitskog sistema, na šta sam na vreme upozoravao. Kao i u većini preduzeća u regionu, u Železari Smederevo imate paralelno socijalni i ekonomski problem. Da bi oni bili rešeni, morate ih najpre razdvojiti tako što ćete napraviti socijalni program baziran na univerzalnom principu socijalne zaštite.

Šta taj princip podrazumijeva?

Podrazumeva da svaka porodica koja ostane bez prihoda dobije socijalnu pomoć. Ako Ministarstvo rada reši socijalno pitanje, Železaru Smederevo počinjemo da posmatramo isključivo kao ekonomski problem. Šta je, dakle, moguće učiniti kako bi ta kompanija poslovala profitabilno? Isplati li se uopšte njen opstanak? Ekonomista Miodrag Zec nedavno je postavio pitanje: ako prodate Telekom Srbije koji radi na tehnologiji XXI veka i, ulažući novac u kompaniju koja radi po principima tehnologije XVII veka – nemajući pritom ni metaloprerađivačku industriju – uđete u Železaru Smederevo, da li se tako nešto uopšte isplati. Ko bi normalan to radio?!

Hoću da kažem da je briga za radnike smederevske železare zapravo samo lažna demagogija i bacanje prašine u oči. Uostalom, koliko je do sada ljudi u Srbiji otpušteno? Ko je o njima brinuo, ko je o tome vodio računa?

Dobro, u čemu je onda problem? Pomenuli ste nestručnost Vlade… Osim što je kao student za osam funti dnevno radio u jednoj londonskoj gvožđari i što je, kako je pisalo u njegovom zvaničnom CV-u, kao direktor sportske hale Pinki u Zemunu “uveo noćno kupanje”, koje reference premijer Vučić ima da bi prodavao smederevsku željezaru?

Nema nikakve, u tome i jeste problem. Neznanje je ogromno, u to nema sumnje. Uostalom, pogledajte ko sve sedi u Vladi Srbije: diletant do diletanta. Reč je o ljudima koji se nikada nisu bavili svojim poslom u bilo kojoj oblasti. Sa takvim “stručnjacima” iluzorno je očekivati da možete napraviti bilo šta ozbiljno. Kada na sve dodate korupciju, uzimanja reketa, pitanje čisto političkog marketinga, pravljenje drame oko svake sitnice…

Dok sam kao ministar privrede radio u prethodnoj vladi, razgovarao sam sa tri investitora koji su bili ozbiljno zainteresovani za privatizaciju Železare Smederevo. Svi su tražili čist račun: kolika je imovina Železare, koje su obaveze, pitali su, kako bi, na osnovu tih čistih računa, napravili ponudu. I, šta se dogodilo? Dva, tri meseca pre tendera, Vučić je najavio razgovore o prodaji Železare sa Esmarkom, jer, eto, sa tim ljudima se poznaje, prijatelji su.

Esmark, dakle, u početku nije bio u igri oko privatizacije Železare Smederevo?

Nije bio, naravno. Pojavili su se kasnije, kao deo Vučićevog “prijateljskog” aranžmana. U međuvremenu, stvari su se promenile, pa ste, umesto postupanja po navedenim pravilima poslovanja, krenuli u privatizaciju haosa u kome se nije znalo ko pije a ko plaća. Na kraju, kada je, kao, završen javni tender, objavljen je početak pregovora. Što je takođe suludo. Jer, ako ste završili tender, ako imate najbolju ponudu, ako je u ugovoru sadržan deo tenderske dokumentacije, o čemu dalje pregovarate?! Po mom sudu, problem je u tome što je sam tender tek formalno raspisan, nakon čega se ušlo u bezumne razgovore sa ponuđačima. Na kraju, došlo se do apsurdne situacije u kojoj se sada traži novi menadžment.

To traženje menadžmenta dio je takozvanog plana B koji je, poslije kraha pregovora sa Esmarkom, najavio premijer Vučić. Šta to znači?

Ništa. Logično pitanje glasi: zašto menadžment nisi tražio ranije, pre dve i po godine, nego ga tražiš sada? Gde si za te dve i po godine slupao 210 miliona evra?! Jesi li tih 210 miliona uzeo od penzionera kako bi platio nerad i javašluk u Železari i održao lažni socijalni mir? Šta su radili zaposleni u Železari, za šta su primali plate, na šta su potrošili toliki novac? Ta politika presipanja iz šupljeg u prazno primer je propalog Vučićevog ekonomskog koncepta.

Tokom pregovora sa Esmarkom, Vlada Srbije imala je privatizacionog savjetnika. Kakva je bila njegova uloga?

Da figurira. Baš kao što figuriraju i svi ostali: ministri, potpredsednici, savetnici… Premijer se za sve pita, o svemu odlučuje, pregovara… Iako, kažem, o tome apsolutno nema pojma. Upravo zbog toga Srbiji na svim poljima tako dobro ide: od ekonomije do otvaranja poglavlja sa EU. Sve u svemu, živimo u teatru apsurda u kome građani ipak polako uviđaju da je naš car go. Te stvari postaju jasne, uprkos medijskom mraku u kome Srbija živi.

Evropski komesar za susjedsku politiku i pregovore o pridruženju Johanes Han ovih je dana zatražio dokaze o tom medijskom mraku.

Izjava Hana je primer da u međunarodnim odnosima ne postoje prijatelji i neprijatelji; postoje interesi. Zato bi, u objašnjenju pojedinih postupaka ili izjava evropskih zvaničnika uvek trebalo poći od toga šta je interes. U ovom trenutku njih ima više. Naime, i u Briselu sedi birokratija koja čuva svoje pozicije; i oni se grčevito drže tih mesta, zato jedni druge podržavaju. Sa druge strane, Vučić se evidentno obavezao da će rešiti nekoliko problema bitnih i za EU i za SAD – pre svega Kosovo kao preduslov stabilnosti u regionu – što za sobom povlači određenu dozu podrške. Najzad, srpska opozicija je u ovom trenutku ili nesposobna ili je nestala, što znači da, kada bi i postojala podrška Zapada, ona ne bi mogla ići na bilo koju ozbiljniju adresu. Sve stranke koje su do sada činile opoziciju parazitiraju na isti način na koji parazitira vlast. To je isti sistem.

Gdje je tu Vaš pokret Dosta je bilo?

Kao pokret osnovan pre godinu dana, Dosta je bilo ima cilj da 2017. preuzme vlast u Srbiji. U tom smislu, ključni su izbori u Vojvodini koji će biti održani krajem 2016, kada ćemo ući u pokrajinski parlament i od pokreta se konstituisati stranka. Tek tada će biti jasno ko je prava i jedina opozicija u Srbiji. A to kako smo profilisani… Nigde, pa ni u našem regionu, više ne postoji ta podela na levicu i desnicu; umesto nje, naša društva deliće se na dve grupe: na pristojne i privilegovane. To će biti glavna linija razdvajanja. Pristojni ljudi su većina, dok se privilegovani oslanjaju na partijske oligarhije, na tajkune vezane za vrhove političkih stranaka, kao i za multinacionalne korporacije i velike banke za koje smo, ispostaviće se, zapravo pravili naše ekonomske sisteme. Pored ostalog, zbog toga i propadamo. Iako niko nema ništa protiv multinacionalnih korporacija i banaka, jasno je da sistem mora biti podešen tako da je dobar za porodične firme, za mala i srednja preduzeća, za domaću ekonomiju. Budući da na našem terenu nije moguće praviti velike multinacionalne korporacije, društva regiona trebalo bi da se oslone na preduzetnički sektor koji zapošljava najviše ljudi. Milion i šest stotina hiljada ljudi u Srbiji zaposleno je u tom sektoru; u srednjim i velikim preduzećima svega tri stotine hiljada. Dakle, da bi dobila rezultat, ekonomska politika morala bi se okrenuti uspostavljanju te vrste balansa. Zašto se ne okreće? Zato što imate nešto što, u tom smislu, jednako koči sve vlade Balkana.

Šta ih koči?

Parazitski sistem koji su izgradile vladajuće političke stranke, a koji se bazira na istom: na guranju partijskih ljudi u javni sektor; na povezanim burazerskim firmama sa kojima političari onda potpisuju štetne ugovore na osnovu kojih izvlače novac; na dobijanju kredita od paradržavnih banaka koje kasnije upadaju u probleme jer se ti krediti ne vraćaju; na uzimanju novca iz raznih fondova za razvoj i slično. Ti ogromni troškovi parališu sistem. U Srbiji se na taj način iz džepova građana izvuče preko dve milijarde evra godišnje! Sa druge strane, kao jednu od mera štednje, ova vlada penzionerima je protivustavno snizila penzije, na čemu je ukupno “uštedela” 210 miliona evra. Pogledajte sada taj disbalans! Reč je o potpuno pogrešnoj politici. Videli ste da i na evropskom nivou imamo slične probleme. Uzmite Grčku i Španiju: u Grčkoj je probleme napravila grčka partokratija, čime je omogućila dolazak Sirize na vlast. U tom smislu, za stanje grčke ekonomije i privrede svakako nije kriva Nemačka, nisu krivi kreditori; kriva je grčka partokratija koja je postavila parazitski sistem. Pre pet godina, ta ista struktura potpisala je dogovor sa poveriocima, uvela mere štednje i napravila sistem po kome će štedeti na svemu osim na sebi.

Kao da opisujete…

Tačno! Kao da opisujem bilo koju zemlju našeg regiona. Taj koncept zasniva se na tome da kao vlast zadržite sve sopstvene privilegije, da štedite na penzijama, smanjujete plate, uvodite minimalce i sl. Siriza je, kažem, došla na vlast upravo na talasu tog nezadovoljstva i upozorenjima da je važeći plan štednje za Grčku katastrofalan. On je doveo do toga da GDP padne za 25 procenata. Pored partokratije, za taj model samo delom su odgovorni kreditori koji su koristili poziciju Grčke kako bi plasirali svoje kredite po velikim kamatnim stopama, čime su, bacajući novac iako su znali koliko se sistem ljulja, dodatno produbili problem. Kao glas razuma, grčki ministar finansija ispravno je ovih dana ukazao na to gde je problem: čovek, dakle, ne postavlja pitanje da li treba štedeti, nego – gde štedeti. Što znači ne na penzijama, na minimalnim zaradama kao što to čini Vučić, već na parazitskom sistemu koji državu daleko više košta.

Ekonomski program Sirize premijer Vučić nazvao je politikom “lako ćemo”.

Što je logično, budući da je ekonomska politika koju Vučić zastupa ista kao politika onih grčkih partija koje su propale na poslednjim parlamentarnim izborima u toj zemlji. Naime, i Vučiću je cilj da po svaku cenu zadrži parazitski sistem; zato štedi na penzijama, na platama, ali se razbacuje na svim ostalim mestima. Pa, samo na subvencije Srbija troši 700 miliona evra, dok istovremeno štedi otimajući od penzionera. Što je suludo!

Da li je moguće da premijer Vučić ne razumije ovo o čemu govorite?

Naravno da razume. Ali neće ništa da promeni, jer zna da bi na taj način oslabio i ukinuo svoju stranku; drugim rečima, ukinuo bi sebe. Demontaža parazitskog sistema na kome počiva njegova vlast značila bi demontažu mašinerije na čijem je čelu. Svestan da svojim političkim idejama više nikoga ne može da privuče, u zamenu za podršku, Vučić građanima nudi radna mesta u javnom sektoru. Koji je, od 2012, umesto da je smanjen, dodatno nakrcan “kadrovima” Srpske napredne stranke. I kada onda Vučić kaže kako ne zna nikoga ko je u javom sektoru zaposlen po partijskoj liniji, evo, ja ću mu reći: tako je zaposlen njegov svemoćni kum.

Koji kum?

Nikola Petrović, direktor Elektromreže Srbija… Nema sumnje da je parazitski sistem o kome govorim zacementirao Boris Tadić; Aleksandar Vučić dodatno ga je usavršio. Isto važi i za medijski mrak, za zaduživanje… Tokom svog mandata, Boris Tadić Srbiju je zadužio za osam milijardi; za dve i po godine koliko je na vlasti, Vučić je uspeo da je zaduži isto toliko. Što je samo dokaz kontinuiteta propale ekonomske politike koju simbolizuje bivši ministar i saradnik i jednog i drugog, Mlađan Dinkić. Naravno, ništa od ovoga što sam naveo – govorim o pogrešnoj ekonomskoj politici, o smanjenju penzija, o krahu pregovora sa Esmarkom, o medijskom mraku – neće srušiti Vladu Aleksandra Vučića.

Šta će je srušiti?

To što ljudi polako shvataju na koji način su obmanuti. Jer, činjenica je da neke ljude možete obmanjivati sve vreme; možete obmanjivati i sve ljude neko vreme, ali ne može sve ljude sve vreme. Građani se osvrću oko sebe, vide da niko ne dobija posao na zdrav način, da su svi partijski namešteni, da su privilegovani, da su novčanici sve tanji, da se živi sve teže… To stanje u jednom momentu ne može sakriti ni najbolja demagogija, ni svi spin-doktori ovoga sveta. Više ne prolazi prodavanje magle o nekakvim ogromnim stranim investicijama, o Beogradu na vodi, o bogatim investitorima iz Emirata koji su prijatelji premijera i koji će ovaj narod izvući iz teške bede… U te bajke više niko ne veruje. Jasno je da je srpsko društvo u dubokoj krizi, da niko ništa ne radi, da nema privatizacionih prihoda i da se Srbija bukvalno ekonomski raspada.

To znači da građani regiona nemaju razloga da “mrze Srbe zato što im zavide na uspjesima”?

Građani regiona Srbiji mogu da zavide samo na odličnom marketingu Aleksandra Vučića, majstoru prodavanja magle. Ljudi ovde žive veoma teško i, osim u kontrolisanim medijima, nigde nema nikakvih naznaka oporavka. Umesto toga, samo sve dublje i dublje propadanje.

BH Dani, 27.02.2015.

Peščanik.net, 26.02.2015.

SAŠA RADULOVIĆ NA PEŠČANIKU