Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Berlinski proces, koji se nastavlja sastankom u Trstu sredinom sledeće nedelje, ima za cilj razvoj balkanskih zemalja koje bi trebalo da se pridruže Evropskoj uniji.

Zapravo, kako sada stoje stvari, reč je o konačnom širenju njenih granica. Da bi to, međutim, bilo moguće, čitava regija bi trebalo da krene putem razvoja jer bi inače bila izvor problema i, uostalom, fiskalni teret. U tome je rascepkanost prepreka, dok povezanost, u privrednom smislu, jeste kao da je reč o još jednoj Rumuniji. Što uz geografsku povezanost čini Balkan privredno zanimljivim, da se tako izrazim.

Zbog toga i sve te ideje da se ulaže u regionalnu infrastrukturu. To naravno nije nova ideja jer je zapravo ona bila u središtu programa nekadašnjeg Pakta za stabilnost. Pokazalo se, dosada bar, da je veoma teško realizovati regionalne projekte, a to je onda opet neprivlačno za druga ulaganja, pre svega ona koja imaju u vidu celokupno balkansko tržište i, uostalom, tržište Evrope i sveta. Što će reći da infrastrukturno nerazvijena i politički neuređena regija nije privlačna za multinacionalne kompanije, zbog čega ih i nema. Ovo je sada novi pokušaj da se ulaganjima u regionalnu infrastrukturu poboljšaju uslovi za veća ulaganja u izvozni, sektor pre svega.

Ovome pogoduje i činjenica da su mnoge neravnoteže u EU korigovane u poslednjih nekoliko godina. Kriza iz 2008. imala je veoma negativne posledice zbog toga što su u dobra vremena pre krize zemlje na jugu Evrope i na Balkanu bile u velikom spoljnotrgovinskom deficitu, što znači da su zemlje srednje Evrope pre svega imale suficite i stoga bile i značajni kreditori juga Evrope. Te su neravnoteže uklonjene, velikim delom i to tako što je sada povećan broj zemalja koje su u suficitu, neke i velikom. Što znači da postoje značajna finansijska sredstva koja je potrebno uložiti. Ona, naravno, mogu da idu u SAD, gde i idu, ali i u druge zemlje u razvoju ili uopšte u nove industrijalizovane zemlje na svim delovima sveta, ali bi svakako mogle da se uposle i na Balkanu, koji je i tako u susedstvu.

Uz to, kako balkanske zemlje imaju nagomilane strane dugove, što znači da ne mogu da povećavaju potrošnju, bar ne brže od rasta privrede, strana, uostalom kao i domaća ulaganja, trebalo bi u najvećoj meri da idu u izvozni sektor. Što onda podrazumeva i privrednu politiku, ali i pravni sistem koji je s tim usklađen. Naravno, tu su onda i obrazovanje i sticanje znanja i veština. Čitava, dakle, razvojna strategija.

U njoj nije nevažna uloga preduzetništva. Opet, imajući u vidu ograničenja javnog sektora, jasno je da je potreban znatno bolji privatni sektor. To znači mnogo stvari, a jedna od njih jeste preduzetništvo. U razvijenim evropskim zemljama mnogo se manje pažnje posvećuje preduzetništvu, bar kada je reč o raspravama u javnosti, političkoj i društvenoj. Većina ljudi očekuje da se zaposli u ustanovama ili u preduzećima koja već postoje. Zaista, mala i srednja preduzeća čine predominantni deo svake privrede, što znači da je preduzetništvo važno, ali većina ljudi ne računa da će sami sebe zaposliti već traže posao za platu, da se tako izrazim.

To nije tako u manje razvijenim zemljama, pa nije tako ni u balkanskim zemljama. Nemali broj ljudi je samozaposlen. Štaviše, imajući u vidu stanje u korporativnom sektoru, javnom kao i privatnom, recimo samo uzevši u obzir nenaplativa potraživanja u srpskim bankama, o državnim ustanovama da i ne govorimo, jasno je da gotovo svako mora da ima izvesne preduzetničke sposobnosti. Ako ništa drugo, onda bar da nađe posao negde u inostranstvu.

Ono što je zanimljivo jeste nalaz Balkanskog barometra, regionalnog istraživanja javnog mnjenja, da gotovo polovina ispitanika izražava želju da radi negde u inostranstvu, mada ne i u regiji. Kada je reč o zaposlenju, svetsko tržište rada je ono koje je relevantno za nekoga ko se rodi na Balkanu. Preduzetništvo je, dakle, veoma važno jer veliki broj ljudi mora sebe da zaposli pošto ne može da očekuje da će naći posao na domaćem tržištu rada.

Imajući to u vidu, Berlinskim se procesom teži stvaranju uslova da se strana ulaganja oslone na lokalnu preduzimljivost. Važno je da se ne ulaže naprosto da bi se uposlili ljudi, koliko god da je to važno, već i da se dobiju dobavljači koji bi počeli od malog i za nadati se je prerasli u većeg proizvođača takozvanih intermedijarnih proizvoda ili, što bi se reklo, delova. To bi onda dodatno zaposlilo ljude i povećalo dohotke, i to u sektorima koji su napredni, što je ono što nazivamo razvojem.

To je strategija. Nešto od toga se događa samo od sebe, ali bi bilo dobro ako bi se na tome angažovali oni koje sada većina ispitanika u Balkanskom barometru smatra preprekom, a ne onima koji pomažu. Reč je, naravno, o vlastima.

Novi magazin, 10.07.2017.

Peščanik.net, 10.07.2017.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija