Proterivanje Darvina i evolucione biologije iz škola u Srbiji trajalo je, na sreću, kratko. Bilo bi dobro verovati da je Darvin ovde ponovo postao nesporan zahvaljujući tome što je ipak preovladao zdrav razum i tome što se energičnom glasu ljudi od nauke i struke nije mogla suprotstaviti puka i neuka ministarska samovolja. Ipak, sa pravnog i političkog stanovišta, akt besprizorne cenzure i revizije nastavnog programa (koji je javna stvar), u ime ministarskih religijskih ubeđenja (koja bi morala biti privatna stvar) ne treba da se završi samo tako što će đaci mirno i neometano učiti evoluciju čoveka, roditelji steći više saznanja o neminovnosti koegzistencije nauke i religioznih uverenja, a Vlada nastaviti da vlada u istom sastavu.

Ako se izbacivanje Darvina i evolucione biologije prevede na pravni jezik, opis događaja izgleda ovako:

Nenadležni organ (ministarka prosvete Ljiljana Čolić) je, prekoračujući ovlašćenja koja po zakonu pripadaju Nacionalnom prosvetnom savetu i Narodnoj skupštini, cenzurisala i promenila nastavni program biologije za VIII razred osnovne škole, tako što je iz nastavnog programa izbacila Darvinovu teoriju o poreklu čoveka, a nenadležni skup, koji čak nije ni organ (Kolegijum Ministarstva prosvete, “posle konsultacije ministarke Čolić sa premijerom Srbije Vojislavom Koštunicom”), stavio je tu njenu pravno nepunovažnu odluku van snage i vratio evolucionu teoriju u isti nastavni program.

Pravna ocena opisanog čina glasi kratko: dekretom ukinuli, dekretom vratili – nenadležna članica i nenadležni službenici Vlade. Ne bilo koje, već Vlade koja ne prestaje da tvrdi kako gradi pravnu državu i institucije, a pravna država počiva, među ostalim premisama, i na poštovanju nadležnosti i zabrani prekoračenja ovlašćenja. Ove premise su očigledno, čak bezobzirno pogažene. Izbacivanje Darvina iz škole nije, međutim prvi, a ako ostane na ministarskom mestu – verovatno ni poslednji akt prekoračenja ovlašćenja i negiranja principa pravne države ministarke Čolić. Zakon o osnovama obrazovanja i vaspitanja je promenjen na inicijativu ministarke kršenjem procedure koja je bila propisana tada važećim zakonom, jer nije bio konsultovan Prosvetni savet. Javnosti je poznat bar jedan slučaj u kome je ministarka Čolić pokušala da utiče na izbor nastavnika univerziteta, o čemu bi profesori Filozofskog fakulteta u Nišu mogli javnosti saopštiti detalje i predočiti dokaze. Prošle nedelje je udarila na Darvina, ali je Čolićeva ostala – za sada – pravno neuzdrmana. Pozivi da podnese ostavku nisu prava politička ni pravna reakcija – ministarka bi morala biti smenjena da dalje ne bi činila štetu javnim poslovima, jer više ne može da uživa javno poverenje. Liči na lustraciju, ali nije – smena ministarke bila bi očekivana pravnopolitička sankcija u pravnoj državi.

Jedan drugi aspekt obračuna ministarke sa Darvinom bi mogao imati korisne i trajne pedagoške posledice po buduće javne funkcionere. One srećom ne zavise ni od Vlade, ni od Skupštine, a naročito ne od ministarke same. Izbacivanjem evolucione teorije o poreklu čoveka ministarka je želela da prosveti u Srbiji ostavi “lični pečat”. Čitajući pesme Predraga Lucića iz Velike Feralove pjesmarice “Haiku haiku….” saznala sam mnogo o “ličnom pečatu” jedne druge ministarke prosvete u jednoj drugoj državi – Ljiljane Vokić, članice nekadašnje Vlade F. Tuđmana. S obzirom da postoji zapanjujući identitet između pogleda na svet dve Ljiljane, vredi citirati bar nekoliko ilustrativnih stihova. Na primer:

“Među nas je đava saša, Za njim iđe mladež naša, Mi moramo đavla sklonit, O mladeži Zakon donit!”

“Ja sam rodom otamo odande, Gdje se Reda odvajkada znade, Gdje kad Muško uniđe čeljade Svako žensko na noge se dade.”

No, postoji makar jedan stih koji ih, upravo u odnosu na evolucionističku teoriju, možda i razdvaja:

“Zaustavite Reuters, novine, kolumne, To je pjesma moja i bolesti mi umne; Nek me svuda prate mašuć sa lijana Osam kamermana i jedna Ljiljana”

Čitajući, dakle, ono što je o jednom “ličnom pečatu” zabeleženo u Hrvatskoj i dugo nadživelo mandat jedne ministarke prosvete, pitala sam se da li će ocena javnog mnjenja o ovdašnjem “ličnom pečatu” biti opevana tako da se pamti i da opominje dugo po proteku ministarskog mandata. Nije opevana, ali je nacrtana. Ni manje ni više – autor je Vitez Legije časti: mi koji smo evoluirali iz primata, zajedno sa ošamućenim Darvinom i dotičnim primatom posmatramo kako ministarka Čolić evoluira (prokreira?) iz jajeta u pile, iz pileta u kokoš iz kokoši u ministarku (“Vreme”), a potom tako sveže evoluirana (prokreirana?), udara kao da smo (sačuvaj Bože) u Stradiji, a ne u Srbiji “lični pečat” (dangu) po čelima naše dece (“Danas”).

Danas, septembar 2004.

Peščanik.net, 13.09.2004.


The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)