Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Čuj, ako svi moraju patiti da bi stradanjem platili večnu harmoniju, šta će onda tu deca, kaži mi, molim te. Sasvim je nepojmljivo zašto su morala da plate i ona i zašto da patnjama plaćaju harmoniju? (Fjodor Dostojevski, Braća Karamazovi)

Učeći filozofiju najviše sam volela kada se studenti zapale oko etičkih problema. Setimo se problema pokvarenog voza koji će zavisno od skretničara ubiti jednu ili više osoba. Dok studenti listom odgovaraju da bi na mestu skretničara spasili pet, a žrtvovali jednog, situacija se menja kada tog jednog moraju lično da gurnu s mosta, a postaje dramatična kada je taj koga treba žrtvovati za opšte dobro bliski srodnik skretničara. Poznajem svega nekoliko moralno rigidnih osoba koje bi zaista spasile svet žrtvujući svog prvorođenog sina. Svi oni imaju kompleks Boga i usrdno se molim da nikada ne budu u ulozi skretničara kada smo ja ili neko moj na šinama. U studentskim raspravama obično ostane sve na raspravi i lupetanju, ali u životu nije tako.

Nedavno je jedna devojka na društvenim mrežama šerovala slučaj ničije bebe u Tiršovoj. Ozbiljna moralna dilema, da ne kažem i veliki logički problem kasnog kapitalizma. U toj dilemi Anka Antić je devojčica sa hidrocefalijom koja je bez roditeljskog staranja i živi u domu u Zvečanskoj a sada se leči u bolnici, userava se u pelene, krvari jer nema nikog da joj drži vaticu posle vađenja krvi i dugo plače. Ne dobija dovoljno pažnje i to je alarmiralo majke ostale dece koje se pitaju šta da se radi sa devojčicom.

Da zaoštrim vežbu iz etike. Postoji devojčica koja nikada neće biti “normalna” ili “potpuno zdrava” i nema bliske rođake, staratelj joj je država. Tranzicioni medicinski sistem joj pruža nedovoljno pažnje jer je ona “državna”, što se percipira kao “ničija”, medicinsko osoblje i ostali pacijenti vide tu nepravdu i reaguju, ali to nije dovoljno da bi se bilo šta promenilo, ni za devojčicu ni uopšte u državi. Postavlja se pitanje da li neko treba da učini napor i interveniše, ko, kako i zašto?

U mom otvoreno socijalističkom sistemu vrednosti (u smislu narodni, zajednički, svačiji, a ne ničiji) tu se pojavljuje zdravstveni sistem i rešava stvar. Iako sve članice i članovi društva ne doprinose na isti način, svi jesu država, a (socijalna) država je snažna onoliko koliko se brine o najranjivijim društvenim grupama. Po mom mišljenju, u slučaju bolesne devojčice sa hidrocefalijom koja plače, dužnost je države (lekara i sestara u bolnici) da devojčica bude na suvom i čistom, zbrinuta i nahranjena, i u bolnici i u domu za nezbrinutu decu. To ne znači da će imati puno igračaka i muzičku vrtešku iznad kreveta, kao deca rođena u dobrostojećim kućama srednje klase, ali znači da neće izazivati plimu sažaljenja i apele za pomoć na internetu, dakle minimum. Prosti minimum egzistencije devojčice koja nema perspektivu da postane uvažena članica društva. Nikada.

Kako se ova vrsta problema rešava u kapitalizmu uz koncept privatne svojine, pogotovo svojine nad decom? Kada se sve dobro, lepo i zdravo, pravedno ili nepravdeno raspodeli, ostatak koji niko neće ostane državi. Tako je sa čišćenjem snega, penzijama i napuštenom decom sa smetnjama u razvoju. Mene zanima na koju stranu skrenuti voz tako da devojčica ne bude žrtvovana, iako ne pripada većini za čiju se dobrobit borimo, a nije ni nečija rođaka koja bi probudila nepotizam ili staro dobro dobročinstvo.

Ključno je pitanje kome se obraćamo. Neozbiljno bi bilo reći da u 2017. treba da se organizovano obratimo Bogu, iako je taj predlog za nas verujuće najsmisleniji od svih. Da li apelujemo na dobročinstvo? Zar to u najmanju ruku nije moralno fleksibilno u uslovima razvijenog kapitalizma? Jedan meme kaže: Socijalizam ne može da uspe jer su ljudi previše sebični, ali hajde da bedu unutar kapitalizma rešavamo dobročinstvom jer ljudi su ipak široke ruke, hoće da pomognu. Jeste da. Setimo se Olivera Tvista, devojčice sa šibicama ili Sonje Marmeladove – svi su oni bili deca nevoljnici u kapitalizmu.

Da li apelujemo na profesionalnu etiku? Da li Hipokratova zakletva ima smisla u uslovima prosečne plate u Srbiji? Da li je medicinskim radnicama i radnicima stalo do ničije dece kada ih kod kuće čekaju nečija deca, njihova deca koja hoće nove patike i rekreativne nastave i roditelje koji ih ponekad pomaze i poigraju se sa njima. Da li da se uzdamo u poslovični egoizam lekara i njihovu neutaživu želju za postignućem zbog koje će učiniti čudo i učiniti da devojčici lakne. Da li smemo da pomislimo da medicinske sestre imaju “prirodnu” želju za brigom i negom, koje su u svim društvima feminizovane, ili smo svesni da one ni izbliza nisu dovoljno plaćene da u smenama od 12 sati maze ničiju decu koja nikada neće odrasti.

Da li se obraćamo socijalnim službama? Ili nekom bogatom ktitoru koji bi umesto trofejnom sportskom klubu ili ekipi mladih matematičara odlučio da pomogne bolesnoj devojčici sa hidrocefalijom, koja ne deli ni misiju ni viziju ni osnovne vrednosti sa nekom uspešnom firmom. Nemam pojma kako bi izgledala kampanja koja bi motivisala uspešne biznismene da se pozabave temom neuspešne i bespomoćne ničije dece. Nemam pojma koja etička rasprava rešava ovaj problem.

Između redova svakom je, bez znanja logike i političkih prilika unutar kapitalizma, jasno da kapitalizam nema interesa da pomaže nezaštićenim, beskorisnim i slabim jedinkama koje ne doprinose i neće doprinositi bilo čemu na bilo koji način. Jasno je da svi koji ne rade, ne plaćaju porez, ne osvajaju medalje, nemaju viralni potencijal ili prosto ne pripadaju nikome treba da umru, odnosno spontano i bešumno nestanu. Samo me zanima zašto ovde, za razliku od fašizma, nema transparentnog načina da se takvi ljudi direktno odstrane iz društva. Kako da ugledamo ko će gurnuti devojčicu s mosta da bi spasao svet?

Kapitalizam u demokratskom duhu pušta ničije ljude da polako (od)umiru od bolesti ili u trivijalnim mukama kao što su sopstvena govna, krv ili suze, naočigled drugih koji vide tu nepravdu, ali nemaju dovoljno snage da se sa njom sami uhvate u koštac. Obični, ni po čemu zlobni ili naročito loši ljudi, sve su više zastrašeni i sve više denunciraju, odbacuju i zanemaruju slabe, beskorisne i ranjene među sobom, kako njih same društvo ne bi identifikovalo kao gubitnike i građane nižeg ranga i kako bi izbegli da sami postanu žrtve diskriminacije.

Razumem sve roditelje koji su ostavili decu sa smetnjama u razvoju, razumem i medicinske sestre koje dreknu ako nečija majka pokuša da pomazi ničije dete, jer “ko će ga maziti ako se na maženje navadi”, razumem da nema dovoljno majki ni sestara da izmaze i uteše svu uplakanu decu razvijenog kapitalizma. Razumem sve to, samo me zanima, pošto već suzama, stradanjem i novcem plaćamo sistem koji je daleko od harmonije, kada će se on pobrinuti da ničija deca postanu nečija i ko tačno, kada i kako reaguje kada ta deca plaču ili krvare. Šta očekujemo od države koja dopušta da bolesna i ničija deca leže usrana i uplakana, ili šta država očekuje od nas nakon što vidimo koliko je nije briga za bolesnu i uplakanu i ničiju decu? Jer kao što smo već apsolvirali na časovima lektire: dok još imam vremena žurim da se ogradim i odreknem sistema koji ne vredi jedne suzice ni samo onog jednog izmučenog deteta. Amin.

Peščanik.net, 09.12.2017.