„Ovo tretiramo kao incident domaćeg terorizma“, rekao je Džon Edvards, načelnik policije Ouk Krika u Viskonsinu, otvarajući konferenciju za novinare ispred Hrama sika u Viskonsinu, gde je sedmoro ljudi ubijeno, po svemu sudeći uključujući i ubicu odgovornog za zločin. Edvards je rekao da još ne može da govori o „krivičnoj istrazi“ – to je preuzeo FBI – ali izneo je neke detalje o haotičnoj, zastrašujućoj sceni koja je, kako je istakao, mogla biti još gora.

Pucnjava je navodno počela u trenutku kada su neki vernici meditirali a drugi – žene, neke od njih sa decom – kuvale ručak za ostale; stotine ljudi trebalo je da dođu za sat vremena. (Detalji su još uvek nejasni; Journal-Sentinel iz Milvokija je dobar izvor najnovijih vesti.) Kada je policija stigla, odgovarajući na prve očajničke pozive, videli su ranjene žrtve i pokušali da im ukažu pomoć; dok su to radili, kaže Edvards, jedan policjac je „napadnut iz zasede“. Sada se nalazi u kritičnom stanju. Zatim je drugi policajac ušao u razmenu vatre sa napadačem, koji je sada „mrtav, što je rezultat delovanja našeg pozornika“. Prvi očevici iz hrama, gde su se deca i odrasli krili u ormarima, govorili su o više napadača. Edvards kaže, „Verujemo da je u pitanju jedan čovek, ali ne možemo biti sigurni“. Dodao je da je takva zabuna uobičajena u masovnim pucnjavama – koje, dve nedelje nakon Aurore, i same deluju previše uobičajeno – usled „uočavanja istog napadača iz različitih perspektiva“.

I zaista ima mnogo perspektiva u ovoj pucnjavi. Kao u Aurori, prvi izvešaji su govorili kako je sve ovo nepojmljivo; kako su, moralno, ovakva ubistva uvek misterija – i kako su nezamisliva i nepredvidiva, neizbežna poput asteroida. O napadaču još ne znamo ništa, osim nepotvrđenih izveštaja da je, prema opisu televizije NBC, nosio „taktičku uniformu“; da su, prema CNN-u, pronađene dve poluautomatske puške; i da su, prema LA Timesu, koji navodi anonimne federalne izvore, tetovaže na njegovom telu (9/11) navele FBI da istragu tretira kao terorističku. Znamo da su žrtve izabrane jer su se nalazile u Hramu sika. I znamo kako su pripadnici ove zajednice pažljivo podsećali novinare, da su se mnogi siki godinama bojali nekog sličnog incidenta, naročito nakon 11. septembra 2001; na manje vidljivom nivou, mnogi od njih su već bili žrtve nasilnih zločina i netrpeljivosti. CNN je dosta vremena potrošio upozoravajući gledaoce da ne spekulišu na tu temu, pa čak i da ne koriste reč „terorizam“. (Promenili su ploču posle konferencije za novinare, nakon što je tu reč „izgovorio zvaničnik“.) Ponovo, još uvek ne znamo celu priču. Ali trebalo bi barem da znamo i da govorimo o tome kako se, čak i pre nego što je puška opalila u Ouk Kriku, mnogi naši sugrađani nisu osećali bezbedno u našoj zemlji.

I tu ima različitih gledišta. Neki od zločina prema sikima u proteklih deset godina, uključujući ubistvo Balbira Singa Sodija, vlasnika benzinske pumpe u Arizoni, ubijenog četiri dana nakon 11. septembra, pripisani su ljudima koji ih „pogrešno smatraju“ za muslimane – brade, turbani, tamna koža. „Greška“ je u ovom slučaju neodgovarajuća reč, jer naravno napad na američkog muslimana ne bi bio opravdan; pa ipak, to je dobar indikator svesnog, ružnog slepila mržnje.

Ali ima primera i ljubavi: susedi koji su pritekli u pomoć žrtvama, od kojih su mnogi pronašli utočište u obližnjoj kuglani; gradonačelnik Ouk Krika, koji je pokazao da je gnevan; hrabri postupak policajaca; podsećanje da hramovi sika, koji se zovu gurdwara, raširenih ruku dočekuju svakog kome je potreban obrok, i zato su žene kuvale. „To je kao kad dođete kući. Kuća nikad nije zatvorena“, rekao je Journal-Sentinelu Manminder Seti, zubar. (Seti je takođe izjavio za ovaj list da je poznavao jednu od žrtava, sveštenika po imenu Parkaš Sing: „Bio je dobar čovek, plemenita duša.“) Predsednik hrama, Satvant Kaleka, ranjen je i operisan u nedelju; Journal-Sentinel navodi da on ima dva sina, od kojih je jedan bivši policajac u Milvokiju.

Odmah nakon incidenta, političari su se složili oko osnovnih stavki. I predsednik Obama i Mit Romni izašli su sa izjavama („Mišel i ja smo duboko potreseni…“; „En i ja šaljemo svoje misli i molitve…“). Obama je rekao da će država pomoći na svaki mogući način, i da „dok tugujemo nad ovim zločinom, koji se dogodio u svetom hramu, pamtimo koliko je naša država bogatija zbog sika, koji su deo naše šire američke porodice“. Romni je ovo nazvao „bezumnim nasilnim činom, i tragedijom koja nikad ne bi smela da snađe nijedan sveti hram. Naša srca su uz žrtve, njihove porodice i čitavu zajednicu sika u Ouk Kriku.“

To je jasno, i ispravno. Međutim, na šta ostajemo slepi? Šta god na kraju bili motivi napadača, razgovor o pretnjama upućenim sikima – i muslimanima – trebalo je povesti još juče, a danas je hitan.

Takođe, moramo porazgovarati o oružju. Ili treba da ćutimo do naredne pucnjave?

The New Yorker, 05.08.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 09.08.2012.

NAŠ TERORIZAM