Foto: Vedran Bukarica
Foto: Vedran Bukarica

Evo o čemu razmišljam: treba li da se radujemo netom završenoj poseti Zelenskog ili da očajavamo zbog nje. Odmah ću reći: očaj mi deluje kao razumnija reakcija. Zašto sam onda uopšte pomenuo radost u ovom kontekstu? Zato što je uvek dobro pokazati saosećanje i solidarnost sa žrtvama agresije. Do sad je izgledalo kako samo agresor u rusko-ukrajinskom ratu može da računa na „našu“ podršku i glasno navijanje. Poseta Zelenskog mogla je biti znak da se to promenilo. Ali nije.

Mogao bi se razlog za radost tražiti u još jednom aspektu te posete: Vučić je tako slab da je morao pozvati i primiti Zelenskog u Beogradu. Ali, i to bi bila lakomislena radost, jer sva je prilika da je Vučić na sve to pristao jer sprema gnusnu krađu na izborima ili, još gore, gnusni fizički obračun (mimo izbora, kojih može i da ne bude) sa pobunjenim žiteljima Srbije. To je taj glavni razlog za očaj. Ono što je Belorusija Rusiji, Srbija bi mogla postati za EU: istovremeno i dobri sused i diktatura u komšiluku.

E sad, lako je razumeti Putina i Lukašenka, političke blizance, takoreći. To što je Putin jači ne menja na stvari. Lukašenka ionako ne zanima suverenitet nego isključivo gola vlast. Jeste, kao ovog našeg. Samo što bi EU da bude sušta suprotnost od Putinove Rusije, pa zbunjuje njen odnos prema Srbiji. Hoću da kažem: nema razloga da se čudimo kada Putin stane iza Lukašenka, ali je groteskno kada EU namiguje Vučiću da može da radi šta mu padne na pamet u Srbiji dok god je poslušan Uniji.

O samoj poseti Zelenskog, o razgovorima između njega i Vučića, nemam šta da kažem. Svesno sam se trudio da ne čitam vesti o tome. Jer, ono što su zaista govorili sigurno se nije našlo u vestima. Pobogu, Zelenski je u ratu, ne može ići uokolo i elaborirati svoje planove za odbranu Ukrajine. A ovaj naš ionako laže, nema smisla slušati ga. Iz tih vesti nećemo saznati ni zašto je Zelenski uopšte došao. Prema jednom tumačenju – dobro, nešto sam ipak pročitao – hteo je da gurne prst u oko Putinu.

Kao, evo, uzeo sam ti i poslednjeg saveznika u Evropi. Toliko si slab da ni jadnog Vučića ne možeš da zadržiš na uzici. Meni to izgleda kao slab razlog za posetu, ali je zabavno kao (izmišljena) priča o odnosima između zemalja i njihovih predstavnika. Da je to neke veze s Putinom ipak imalo, potvrdio je na svoj način – a ko drugi – Vulin. Kaže on, Vučić je morao da primi Zelenskog, pritisli iz EU. Ne kaže pak zašto je Zelenski morao da dođe i o čemu dojučerašnji Putinovac i Putinov protivnik uopšte mogu da pričaju.

I navijači Zvezde potrudili su se da Vučić ne izgleda kao obična krpa o koju je EU obrisala… šta god. Oni su preko tribine raširili natpis ljubavi prema Putinu. Smešno je i pomisliti da su to uradili bez odobrenja vođe navijača – Vučića. Kao što je smešno misliti da i Vulin govori šta hoće i kad hoće. Pa nema ga mesecima, i baš sad se javio. Neka bude da sam ja neverni Toma, ali sve to meni liči na u velikoj meri preigranu predstavu. Kao, ja ću primiti Zelenskog, a svi oko mene će me osuditi što sam ga primio.

To „svi oko mene“ znači – moji najprivrženiji i najposlušniji koji nikada ništa ne bi pomislili, rekli i uradili mimo onoga što im ja kažem da misle, kažu i urade. Dobro, ako to sad stavimo u jezik slika, dobijemo sledeće: dok Vučić prima i razgovara sa Zelenskim, Vučić objašnjava da nije mogao a da ga ne primi, i na stadionu Vučić se ponovo zaklinje na večnu ljubav i vernost Putinu. To može imati smisla samo u Vučićevom pozorištu, pa je pravo pitanje – ko sedi u publici, za koga je predstava?

Pošto ne znamo zašto je Zelenski došao da odigra ipak sporednu ulogu u ovoj domaćoj predstavi – nadgornjavanje s Putinom, kao da jedan drugom preotimaju devojku, ili šta god… da ponovim, meni ne izgleda kao dovoljno dobar razlog za posetu. Neka se time bave Ukrajinci, uostalom, možda oni imaju više sreće s medijima nego mi, sve i ako su oni u ratu a mi nismo. Dakle, za koga igra Vučić, to je pitanje.

Ako igra za Putina, onda bi razgovori sa Zelenskim mogli biti Vučićeva demonstracija prevarnosti, to jest lukavosti i spretnosti da odigra Putinovog trojanskog konja pred vratima EU. Samo što nas onda bune Vulin i navijači, to jest Vučić 2 i Vučić 3. Ili su oni tu samo kao dodatna potvrda da Vučić spremno glumi trojanskog konja. Ali, ako je zamišljeni gledalac iz publike sama EU, šta onda? Poruka bi mogla biti: uradiću sve što kažete, primiću i Zelenskog, samo mi dozvolite da kradem i bijem ljude u Srbiji.

Više bih voleo da je adresat Putin, da kažem i to. To je igra koju već igramo, znamo uloge i znamo šta da očekujemo. Ali, ako je adresat EU, u problemu smo. Mogu želeti Ukrajincima sve najbolje, ali mi nisu mrski ni ljudi u Srbiji: i za njih bih poželeo nešto sreće i – slobode. Reći sad ljudima iz EU, odgledajte Nolanov novi film, vidite šta to znači lagati i kršiti pravila i izvucite pouku, možda bi bilo patetično, ali ne i nepraktično.

I da, javiće se onda poneki prevodilac i reći – loš je Nolanov film, siromašni su dijalozi, mali je fond reči u upotrebi u toj Nolanovoj, a ne Homerovoj, filmskoj priči. Ali, hajde, recite vi sad meni, koliko je reči uopšte potrebno da se kaže da nije dobro lagati i varati?

Peščanik.net, 11.08.2026.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965) je bio urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga i časopisa Reč. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. U Fabrici knjiga objavio je zbirke eseja Osam i po ogleda iz razumevanja (2008), Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer (2011), Škola za „petparačke“ priče. Predlozi za drugačiji kurikulum (2016), Dva lica patriotizma (2016), Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: sf, horror, fantastika (2020). Objavio je i knjige Srbija u kontinuitetu (Peščanik, 2020) i Odrastanje u Srbiji. Izlazak iz komfora nezrelosti (XX vek, 2025). Sarajevski Centar za obrazovne inicijative 2025. ponovo je objavio Školu za „petparačke“ priče i Fantastičnu školu, a s njima i njegovu novu, treću knjigu u istom nizu Škola za bogove i superjunake. Još priloga za drugačiji kurikulum. Od 2004. je saradnik Peščanika gde piše redovne komentare na tekuće (političke) događaje.

Latest posts by Dejan Ilić (see all)