Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Poslali smo sto četrdeset ljudi u skupštinu da završe ono što smo počeli 25. oktobra. A 25. oktobar bio je početak kraja režima s Vučićem na čelu. Dobro, slažem se, taj početak (kraja) mogli bismo pomerati unazad sve do decembra 2024. Ali, teško da je neko u decembru 2024. mogao jasno da vidi oktobar i novembar 2026. Ruku na srce, ni 25. oktobra uveče, u pola deset, nismo mogli da vidimo ovaj 17, 18. i 19. novembar u parlamentu.

Zna to čitalac, neke priče nikako da se završe. Imaju jedan, pa drugi, pa treći kraj. Ili, nemaju kraj uopšte. Čitalac je to već video kod Tolstoja, na primer: njegovi veliki romani nikako da se završe posle onoga što svaki čitalac u njima doživi kao kraj. Kod nas, pak, roman „Čizmaši“ Dragoslava Mihailovića, na primer: nikako da se završi – desetine i desetine strana viška u inače odličnoj knjizi. Ali, manimo se knjiga, svi znamo da poslednji deo Jacksonove filmske trilogije „Gospodar prstenova“ ima – tri kraja.

Biće da smo u nekoj sličnoj priči. Prvo nismo verovali da ćemo uopšte doživeti njen srećan kraj, a onda nam se izgleda desilo da ga ipak dobijemo 25. oktobra uveče. Samo što smo i tad odmah znali da to nije zaista kraj. Zato smo s nestrpljenjem čekali formalni kraj izbora i poziv da novoizabrani predstavnici dođu u skupštinu. Pa se i to dogodilo. Ali, znali smo, ni to nije kraj. Kraj će biti kada se skupština formalno sklopi.

Taj kraj sad čekamo. I znamo: ni to neće biti kraj. Jer onda čekamo novu vladu, do koje bi ipak trebalo nešto lakše stići jednom kad se sklopi skupština. Je l onda konačno kraj? Znamo – nije. Jer, strepećemo nad vladom i čekati da vidimo njene prve rezultate. Od jednog do drugog do trećeg… kraja, stići ćemo i do novih izbora, prevremenih ili redovnih, videćemo već. A onda ćemo reći sebi: ako i ovo dobro prođe, onda je stvarno kraj, i onda ćemo – možda – moći da se opustimo.

To što napeti i u iščekivanju idemo od jednog do drugog kraja govori naravno nešto o nama; ali, zapravo, mnogo više govori o vremenu i režimu za koje bismo hteli da su iza nas. Rekao sam to više puta i ponoviću – kao kolektiv, u protekloj deceniji i po bili smo žrtva nasilja. Nasilnik je bio režim s Vučićem na čelu. To iščekivanje uvek novog, a u stvari jednog te istog kraja može se razumeti i kao posttraumatski sindrom – nikako da zalečimo/zacelimo povredu/poniženje.

Evo, da ne pričam ja o tome, neka kaže čitalac – da li se seća kada se prenos zasedanja iz skupštine gledao kao ovih dana? Kao da je prvenstvo u fudbalu ili košarci – organizuju se grupna prikazivanja, program uživo pušta se u kafićima… Možda sad izmišljam, ali, ako me sećanje ne vara, tako se gledala samo ona prva skupština, posle izbora iz decembra 1990. Ako ne grešim, to mnogo govori i o tome kako smo doživeli 25. oktobar 2026 – u najmanju ruku, kao nulti čas i šansu za novi početak.

Samo što ne može biti nulti čas. U međuvremenu se dogodila trauma. U stvari, ne jedna trauma, nego dve: prva je iz devedesetih, a druga iz perioda 2012-2026. Imam utisak, a moguće je da grešim: 24. septembra, odnosno 5. oktobra 2000. bili smo mirniji, da ne kažem – opušteniji. Kao: završili smo posao, i oni koje smo izabrali neka sad rade ono zbog čega smo ih birali a mi ćemo raditi svoje. Nije se desilo – posao je bio krupniji nego što smo mislili, naši izabrani predstavnici nisu to mogli sami.

Što je svojevrsni dodatak na one dve krupne traume – reklo bi se: treća trauma. Zato sad strepimo i rado bismo da pomognemo, samo – kako? Pa smo se zalepili za ekrane i gledamo – sudija sviraj kraj. Ali, sudija tek treba da stigne. A s ekrana, kinji nas ista osoba. Zlostavljao nas je deceniju i po, i evo – ponovo. Naravno, neko s Marsa mogao bi nas pitati – pa što gledate, što puštate da vas kinji? Kako sad da Marsovcu objasnimo otkuda taj naš pts: pošto to nije i sam doživeo, neće nas razumeti.

Ne bih nikoga da tešim i smirujem, nema razloga za to, naprosto mi se tako čini – on jeste gotov. I ovaj njegov najnoviji sadizam poslednje je što ćemo gledati od njega. Utoliko, nema razloga za brigu. I da, najbolje bi bilo da se to ne gleda. Jer, stvar je u tome što zbog njega ne vidimo neke druge, možda sada već od njega mnogo važnije stvari. Od tih mnogih (istih) krajeva koje iščekujemo i kojima se nadamo, za njega ovakvog kakav je (pošto je svesno odbio da pregovara o svom kraju) kraj će biti kada izađe pred sud da položi račun.

E, to bi moralo ići uživo, i taj prenos će biti vredan kolektivnog gledanja jer može voditi i ka kolektivnoj – maštamo sad – katarzi. Samo, to će već biti sporedni rukavac. Podzaplet koji više neće imati mnogo veze s glavnim tokom priče. Jer, u glavnom toku ostajemo samo mi – žitelji Srbije, bez njega. I onda će najvažnije pitanje za sve nas biti – kako ćemo dalje zajedno? Kako ćemo se dogovarati i kako ćemo donositi odluke? Tu nas naime čekaju one kontradikcije tranzicije iz naslova.

Na primer – s mnogo dobrih razloga, tekuća parlamentarna većina osporila je legitimitet takozvanoj opoziciji u parlamentu. Pošto ju je diskvalifikovala, ta većina je izgleda zaključila da „opozicija“ ne zaslužuje da ima ona mesta u parlamentu koja bi joj pripala prema uvreženim običajima. Istina je – to zaista nije opozicija, to su ostaci bivšeg kriminalnog režima. Ali, za njih je glasalo više od milion i po žitelja Srbije. Kada se diskvalifikuje ta opozicija, diskvalifikuju se i njeni birači.

To znači da ćemo dobiti sliku nalik na odraz u ogledalu slike iz vremena bivšeg režima – ljudi će se u Srbiji opet podeliti na građane prvog i drugog reda. Uz sve to – loše će izgleda proći i stranke manjinskih zajednica. Pošto su bile u koaliciji s kriminalnim režimom, i njima neće biti data mesta koja bi im po običaju pripala. Nadam se da će se odustati od rešenja da ta mesta dobiju članovi manjinskih zajednica sa Studentske liste, jer bi se tako ponovo uvelo načelo za poštene… Albance, recimo.

Stvar je u tome što predstavnici manjinskih zajednica gotovo po definiciji uvek prilaze većini u parlamentu. Tužno je što je tako, ali su oni svakako najmanje krivi za to što je tako.

Pored toga, stiče se utisak da predstavnici Studentske liste sebe vide kao čitavu Srbiju, a sve što je izvan liste kao nešto što ionako ne zaslužuje poštovanje jer… bivši režim. To je pogrešan rezon. I opasan, jer Studentska lista nije Srbija. Nije ponajmanje važno ni to što tako iz slike Srbije sasvim ispadaju već pomenuti – Albanci. Nema ih na Studentskoj listi, a njihovim predstavnicima u parlamentu uskraćuje se, po rezonu – samo s liste, ono što bi im po dobrom običaju pripalo.

Ako se (tvrdoglavo) tvrdi da je Kosovo i dalje deo Srbije, onda bi bilo dobro pokazati čemu bi Albanci mogli da se nadaju ako bi se ikada desilo to čudo i Kosovo ponovo postalo deo Srbije.

Ali, pustimo te bolne međuetničke i teritorijalne priče koje su sve pts trauma iz devedesetih. Kako ćemo dakle milion i po naših sunarodnika uveriti da su ravnopravni s nama iako s pravom diskvalifikujemo njihove predstavnike u skupštini? Jedno rešenje bilo bi da se raspišu novi izbori, a da se pre toga zabrani stranka okosnica bivšeg režima. Ta nova raspodela glasova bila bi legitimna i bilo bi moguće bez zazora poštovati dobre običaje.

Ali, pitanje je da li Srbija ima resurse i vremena za principijelno ispunjavanje legitimnih demokratskih zahteva. Što je onda druga kontradikcija. Iz jednog posebnog ugla, sadašnji parlament bi se mogao videti kao nelegitiman jer u njemu sedi sto i više poslanika koji tu ne bi bili da smo imali slobodne i poštene izbore. To bi se dakle moglo ispraviti novim izborima. Ali, potrebno je vreme da se gone i izvedu pred sud akteri iz grupe koja parlament čini nelegitimnim, što je uslov da novi izbori imaju smisla.

Ne verujem da postoji jedno ispravno rešenje za ove kontradikcije. Niti verujem da postoji ispravno rešenje uopšte. Ono mora biti svojevrsni kompromis, to jest – odustajanje od jedne grupe principa da bi se postupilo u skladu s drugim principima. Ali verujem da je ispravno jasno izložiti kontradikcije, ponuditi rešenje za njih, a žitelje Srbije zamoliti da pokažu razumevanje i strpljenje. Ko god je mislio da se iz propadanja dugog više od tri decenije može izaći elegantno i principijelno – pogrešio je.

Ali, ko god misli da se može iz krize izaći tako što će se prećutati kontradikcije ili lagati o njima – takođe greši.

***

Ponadao sam se da će odluka o izboru potpredsednika skupštine ipak biti drugačija, da će predstavnici sa Studentske liste odustati od raspodele tih mesta isključivo između sebe. Nije se desilo. Kasno sinoć, pošto sam tekst već bio poslao, pale su odluke, rekao bih – pogrešne. Dobili smo i objašnjenje: više je članova manjinskih zajednica glasalo za Studentsku listu nego za stranke koje su ih do sad predstavljale. To je loš argument, ali, uzmimo da stoji. Za kandidate sa liste albanskih stranaka glasalo je više žitelja Srbije nego na svim prethodnim izborima od 2000. naovamo. Dakle, to se – ako se držimo principa Studentske liste – moralo uzeti u obzir i jedno je mesto trebalo da bude njihovo. Nije se desilo.

Naravno, neće se srušiti svet zbog toga, ni blizu, ali, da se desilo, simboličan dobitak bio bi ogroman.

Peščanik.net, 20.11.2026.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965) je bio urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga i časopisa Reč. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. U Fabrici knjiga objavio je zbirke eseja Osam i po ogleda iz razumevanja (2008), Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer (2011), Škola za „petparačke“ priče. Predlozi za drugačiji kurikulum (2016), Dva lica patriotizma (2016), Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: sf, horror, fantastika (2020). Objavio je i knjige Srbija u kontinuitetu (Peščanik, 2020) i Odrastanje u Srbiji. Izlazak iz komfora nezrelosti (XX vek, 2025). Sarajevski Centar za obrazovne inicijative 2025. ponovo je objavio Školu za „petparačke“ priče i Fantastičnu školu, a s njima i njegovu novu, treću knjigu u istom nizu Škola za bogove i superjunake. Još priloga za drugačiji kurikulum. Od 2004. je saradnik Peščanika gde piše redovne komentare na tekuće (političke) događaje.

Latest posts by Dejan Ilić (see all)