Zašto se treba plašiti boga?

…i dok mirišu žene, svila i šokolata,
vješaju gologa boga na trgu ko tata…
Iz Krležinog Plamenog vjetra

Nešto nedostaje u staroj raspravi između ateista i vjernika. Parničari su se složili da se ne slažu i da su, u najboljem slučaju, spremni uzajamno se poštivati: ima ljudi koji vjeruju da on postoji, a postoje i ljudi koji znaju da ga nema i to bi trebalo biti sve, uz primjedbu da toj raspravi vjernici prilaze, kako kažu, srcem i da joj ateisti najčešće prilaze razumom. Rasprava o klerikalizmu i institucionaliziranim oblicima komunikacije s bogom, raznolikim vrstama te komunikacije, njihovoj međusobnoj mržnji i toleranciji, o raznim bogovima uopće, nešto je sasvim drugo.

Postoji meritum koji je neusporedivo važniji od pitanja postoji li bog ili ne: ima li bog pravo da postoji?

Kakve bi posljedice za svakog čovjeka i čitavo čovječanstvo moglo imati postojanje svemoćnog bića natprirodnih sposobnosti? Bića koje je sve stvorilo, sve zna unaprijed, unatrag, zauvijek, oduvijek, sada, lijevo i desno, bića koje sve konce drži u svojim rukama, sve kontrolira danonoćno i neumorno, zapovijeda, kodificira, organizira, bije munjama, nadahnjuje, kažnjava, oprašta, podaruje, uzima, proganja, prisutno je u svemu, proizlazi iz svega, ulazi u sve, bića koje je zapravo Sve, najviša instanca koja zaslužuje molitve i ljubav, štoviše, sama je Ljubav kao takva. Ukratko: apsolut, bitak, suština…

To je zastrašujuće.

Svaka naša misao, svaka naša odluka, svaka emocija, svaki naš pothvat, uopće naša sudbina, ali i metabolizam, snovi, želje i nagoni pod kontrolom su nevidljivog moćnika. Naša svakodnevica, njena manja i veća veselja i zadovoljstva, naše pobjede i porazi, tek su dio jednog velikog scenarija na koga nemamo značajnog upliva. Prirodni i biološki zakoni samo su posljedica njegove volje i njegovog plana, naša volja je privid, a naše znanje uzaludan hir. Tako je svemu i svakome otet smisao samo zato da bi se bog predstavio kao – smisao. Ne postoji tako temeljit Gestapo, tako surova Čeka, ni tako ciničan Orwellov O’Brien. Svi prislušni uređaji, svi doušnici i sva priznanja iznuđena torturom nisu ništa spram mogućnosti i sredstava što bogu stoje na raspolaganju. Nema tog propagandnog terora, te lomače knjiga i te cenzure koji bi bili efikasniji i strašniji od zabrane bogohuljenja. Nema azila, nema vakuuma, nema ničije zemlje, nema međunarodnih voda gdje ne dopire njegova suverenost. On ne samo da zna sve o svakom od nas, nego nama i upravlja i slama nam volju na način o kome najstrašniji diktatori nikad nisu ni sanjali.

Sve i da je iluzija, izmišljotina, metafora, laž, Planckovo kvantno polje, monolit iz Clarkeove Odiseje, kopile metafizike, Veliki prasak ili samo opijum za narod, mnogo je. Ako je i od boga – previše je. Sve i da je, kako kažu, sušta Dobrota, neukusno je. Nitko ne zaslužuje toliko povjerenje. Sve i kada bi svoje dužnosti obnašao na najbolji mogući način, nije u redu da netko raspolaže tolikom moći. Ne samo zato što moć kvari nego zato što je moć uvredljiva, a božanska moć apsolutno je uvredljiva. Kada je netko svemoguć, postaje nebitno ima li dobre ili loše namjere i ima li ikakve namjere jer svemoć je nešto odvratno.

Nije, na koncu, ni crkvi i kleru u interesu da postoji nešto tako moćno, upliće se u njihove poslove i kvari njihove, ljudske planove. I crkvu i kler treba obraniti, spasiti od boga. Njihovi pokušaji da komuniciraju s njim ionako su sažaljivi. Ima nečeg neizrecivo tužnog u svakom bogobojaznom ritualu. Kakvi god da jesu, nisu popovi krivi. Kriv je bog. Već je samo postojanje jedne takve bezgranične moći fizička i moralna prijetnja našoj civilizaciji, pa i religiji, ljepoti sakralne arhitekture, Bachovim fugama i Michelangelovim freskama, ali i sudbini svakog čovjeka, svakog živog bića, svake planine, svake rijeke, svim planetama, čitavom univerzumu. S njim, zvjezdano nebo postaje strop zatvorske ćelije.

To je nepodnošljivo. Tko god da je i kako god se zvao.

Čak i da je veličanstveno pagansko Sunce, njegov sjaj bi – kako kaže Nietzsche – bio ništavan da nema Nas koje obasjava. Svejedno je da li je antički gromovnik, stvor koji u nas bulji kao dijete u mravinjak^[1] ili monoteističko čudovište koje se kukavički krije u Zabranjenom gradu nedokučivosti, na molitvu uzvraća strahom, na nadu dužnostima, a svoje podanike zavodi ljepotom transcendencije, ljepotom bajke, ljepotom spokoja. Njegova dobrota, njegova pravda i njegovo opraštanje uvredljivi su kao faraonski hir. Kako se pouzdati u onog istog siledžiju koji nam je obećao zaštitu nakon što nam je prodao ciglu? Preklinjati ga? Kao što je pismima iz Lubjanke Buharin preklinjao Staljina, ne bi li očajem vjere pokušao ublažiti strah i bol? U nadi da će njegova pokora jednoga dana zločinu dati Viši Smisao. Već sama mogućnost, već sama ideja svjesne i promišljene, nadljudske, dobre ili loše, bilo kakve Više Sile toliko je nehumana i surova da je čudesno – doista božanski čudesno – da čovječanstvo od same pomisli na boga još uvijek nije eksplodiralo od bijesa. Bog je najveće poniženje u historiji ljudskog roda.

Ne, nije ovo blasfemija. Bog je blasfemija. Bog je najveće oskvrnuće savjesti i slobode. Ako je bog, kako se ponekad tvrdi, savjest sama, tada je bolje biti bez savjesti, onda je odustanak od savjesti moralno odgovorna i herojska odluka, jedini raspoloživi Izbor i jedini preostali oblik Otpora, jer ako je savjest božanskog porijekla onda je čovjek samo beslovesni rab božji, onda se ruši čitava arhitektura čovječanske etike a moralna odgovornost svodi se na jednu jedinu vrlinu: na strahotu poslušnosti.

Sin kršćanskoga boga okrutno je pogubljen. Legenda kaže da nas je svojom žrtvom iskupio i spasio. Njegova patnja zaslužuje svaku sućut, ali patnja nije jamstvo moralne superiornosti patnika. Mučeništvo je tragedija, ne i vrlina. Kada umjesto empatije očekuje strahopoštovanje, mučeništvo postaje moralno ludilo ili banalno lukavstvo koje sitničavo trguje svojom mukom i tuđom dobrotom ili, pak, postaje Spasenje koje nas je zadužilo da bi nas zatočilo u stid, grozničavu zahvalnost i strah da taj Dug nikada nećemo vratiti. Međutim, iskrena sućut započinje tamo gdje prestaje dužnost. Moral i zakon nas obvezuju samo da ne izazivamo patnju, što nije malo. To je dovoljno. To je zapravo sve. S druge pak strane, kada emocija postane obaveza, tada naša sposobnost da volimo i suosjećamo biva osakaćena i preobražena u moralnu paniku. Vjerojatno ne postoji perfidniji nasrtaj na slobodu savjesti, na slobodu uopće.

U svakoj spremnosti na žrtvu i u svakom samoodricanju krije se agresivni egoizam ili neka slična zadnja namjera koja slobodu emotivnog spontaniteta želi zamijeniti grizodušjem. Bog je veliki učitelj licemjerja. Zato je bolje da se svatko sa svojim grijesima, svojom savješću i sa svojim spasenjem snalazi sâm kako zna i umije, jasno pod uvjetom da pritom ni sebi ni drugima ne nanosi štetu i bol. Samo tako možemo se spasiti od Spasenja koje nas moralno i emotivno ucjenjuje jednom svirepom egzekucijom ne bi li nam izazvalo krivnju (zapravo) zato što uopće postojimo. Reći da bi krivnju zbog svih ljudskih patnji trebao osjećati Svemogući, spada na razinu parohijalnog moraliziranja. Ne smije nas zanimati osjeća li to biće krivnju ili ne, kao što je svejedno proizvodi li sreću ili patnju, jer je sramotno, jer je principijelno nedopustivo da netko, nešto, bilo što, bilo tko – osim nas samih – donosi odluke o našoj patnji ili o našoj sreći.

Na to bogu ne daje pravo ni ona općepoznata i rasprostranjena ljudska potreba za gospodarom i autoritetom, za maternicom mnoštva u kojoj nema muke moralnih odluka, rizika intelektualne znatiželje i ljepote neizvjesnosti.

Bog nema legitimitet.

Ne mogu mu ga dati niti veliki i dragi Béla Hamvas, ni Händelova Aleluja, ni svi vjernici ovoga svijeta, ponajmanje oni čudnovati i neudobni rituali koji ga slave, jer bog eo ipso nema legitimitet, jer ga tiranin ne može ni imati, čak i ako ga roblje slijepo i iskreno obožava. Vjernici su naša braća u toj strašnoj nevolji. Sve nas je zadesila ta nebeska diktatura, a vjernici su njene najveće žrtve. Nisu ni imali izbora jer im je stari Zlostavljač jeftino pokupovao duše još dok su bili djeca.

Moliti? Njega? Boga? Ne. Nikoga. Mi zahtijevamo, mi naređujemo – slobodom volje i čistotom savjesti – njegovu bezuvjetnu predaju, prestanak bavljenja ljudskim i zemaljskim poslovima i najstrožu zabranu upliva u bilo čije misli, osjećaje i postupke. Naš ton je ultimativan jer viša bića i moćnici ne zaslužuju ni političku korektnost ni Veliko Početno Slovo. Samo katkad, iz stilskih razloga ili neke slične obijesti.

Ako je stvorio sve, i univerzum i život i ljude, nije stekao vlasništvo naše savjesti, našeg razuma, našeg mentalnog i tjelesnog integriteta i naših, pak, hirova. Mi možemo dopustiti mogućnost da su dobitak na ruletu, orgazam, ljubav i – kako u Kontrapunktu kaže Huxley – Beethovenovi gudački kvarteti, valjani i nepobitni dokazi da bog ipak postoji. Pa što? To se nas ne tiče. Ionako ga nećemo prisiliti da kleči i moli za oprost jer ne želimo biti slični njemu. Lijepo je primijetio, inače vrlo nesimpatični, Miloš Crnjanski da Michelangelov David izgleda kao Čovjek kome bog nije potreban.^[2] Spoznaja da ga nema je, znamo, jednostavna i točna, ali i beskorisna. Ona je samo iznuđena reakcija na jednu nepotrebnu i bizarnu ideju. Neusporedivo je važnija spoznaja da bog ne zaslužuje postojanje. Dokaz za to je Ljudsko Dostojanstvo. U tome ćemo znaku pobijediti.

Peščanik.net, 22.09.2011.