U mnogobrojnim reakcijama, što direktnim što indirektnim, na odjeke olimpijskih zbivanja u Srbiji iskristalisalo se jedno mišljenje koji prevazilazi konkretan povod i trenutak i koje, zapravo, poodavno dominira na srpskoj intelektualnoj sceni. Reč je, naime, o tome da se kao glavni problem srpskog društva ističe loše stanje u tzv. društvenoj nadgradnji, odnosno nedovoljno ulaganje u obrazovanje, nauku, kulturu… Iz čega nedvosmisleno proizlazi da bi se to stanje, kao i u zemlji generalno, rapidno popravilo samo da država hoće da više ulaže u te oblasti. Probija to čak, da uzmemo najnoviji primer, i iz po mnogo čemu dobrog intervjua akademika Dejana Despića „Danasu“.
Iznenađuje, blago rečeno, intelektualna „uskogrudost“ koja naše „misleće ljude“ sprečava da malo izađu iz svog atara, da ne kažemo tora. Pa da pogledaju kako stoje stvari u drugim delovima društva, onim koje neki, „staromodno“, nazivaju društvenom bazom. Koja posrće pod ogromnim teretom razrasle i raskrupnjale države i sapliće se o hiljade svakojakih propisa.
Ali, i kada je samo o „nadgradnji“ reč, iz vida se ispušta ključna stvar. Kao što, naime, Jovo Bakić kaže da „uloga sporta u društvu nije samo pozitivna“, tako bi se to isto moglo reći i za kulturu. Kultura, u najširem smislu te reči, dakle kao skup vrednosti koje preovlađuju u jednom društvu, može to društvo da zavede i odvede na pogrešan put. Ne treba da idemo daleko da bi smo se u to uverili, Srbija je najbolji primer. Nacionalna politika koja je vodila zemlju devedesetih godina, i odvela je u najstrašnije materijalne i moralne poraze u njenoj istoriji, kreirana je u našim najmudrijim glavama. Tačnije, u vrhovima nacionalnih institucija – Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, Beogradskom univerzitetu, Udruženju književnika, Srpskoj pravoslavnoj crkvi. I „Politici“ naravno.
Taj sistem vrednosti ovom zemljom vlada – i kada formalno nije bio na vlasti, kao u kratkom periodu Đinđićeve vlade – do dana današnjeg. Samo su se politička sredstva za njegovu realizaciju malo prilagodila novonastalim okolnostima i promenila. To se, recimo, vidi u otporima proevropskoj i proameričkoj orijentaciji, kroz peticije protiv (delimične) privatizacije Telekoma, u poplavi pseudoistorijskih knjiga (koje pišu doktori istorije, da se razumemo), u snažnoj naklonosti Čavezu, Ciprasu, Putinu i slično. S jedne strane nacionalisti, s druge etatisti.
Dakle, kultura – da, ali je ključno pitanje – kakva. Obrazovanje – opet, ne u uskom, formalnom smislu, kao broj pismenih ili visokoobrazovanih, nego kao stanje duha nacije – može da bude motorna snaga, ali i kočnica. Kultura koja se zasniva na antiliberalizmu, koja zagovara etatizam i promoviše nacionalizam, kao što je danas u Srbiji preovlađujuća intelektualna praksa, guši i sputava ekonomski razvoj, a time i, neizbežno, samu kulturu vodi u depresiju i zaostajanje.
Peščanik.net, 01.09.2016.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Mijat Lakićević (see all)
- Putinovo „paljenje Rajhstaga“ i Vučićevo pumpanje srpstva - 29/03/2024
- Pretnja mirom: Srbi, Rusi i Kant - 22/03/2024
- Željko Obradović, državni neprijatelj - 23/02/2024