Foto: Mihailo Krstić
Foto: Mihailo Krstić

Dok je Vučić zapušavao jednu rupu i spasavao Informer voda je provalila na drugoj strani i odnela mu Alta banku.

Nekoliko dana pre propasti Alta banke društvenim mrežama je kružila informacija – ili dosetka – da je to u stvari skraćenica od Aleksandar i Tamara (Vučić). Sumnjam da je reč o tačnoj informaciji – što možda najviše govori o mojoj naivnosti – ali i ako nije tačna, ona odlično ilustruje ovaj istorijski trenutak.

Sa padom Vučićeve vlasti ruše se i sve njegove tvorevine, počev od one u Pionirskom parku. Jer, bez (režima) Aleksandra Vučića Alta banka ne bi ni postojala a kamoli doživela tako neverovatnu ekspanziju, pogotovo u poslednjih godinu dana. I to ne samo u finansijskom sektoru nego i u mnogim drugim najlukrativnijim oblastima – nekretnine, građevinarstvo, hotelijerstvo, trgovina – i to ne samo u Srbiji nego i u regionu.

Koliko god bila loša za privredu i građane, ova vest ima i svoju dobru stranu. Eto idealne prilike za nezavisno pravosuđe da se pokaže i dokaže. Trag prljavog novca i mutnih poslova vodiće sigurno do najviših državnih vrhova. Jer bez njih ne bi bilo moguće da silesija državnih kompanija i ustanova, počev od Ministarstva unutrašnjih poslova, EPS-a, Er Srbije, Parking servisa, Automoto saveza itd, svoje pare i poslove poveri dojučerašnjem vlasniku menjačnice.

A to je, verovatno, samo vrh ledenog brega. I tek ilustracija situacije u kojoj će se sutra naći nova vlada Srbije. Akademik Radomir Saičić, jedan od u poslednje vreme najeksponiranijih poslaničkih kandidata sa Studentske liste, rekao je ovih dana da je buduća vlast već pripremila program, elaborat od 1.200 strana, što svedoči da postoji svest o težini zadatka. Pa ipak, nije izvesno, sudeći (i) prema poslednjim događajima, da se neće iznenaditi kad počnu da ih zatrpavaju kosturi iz ormara.

Uzgred, Saičić se pohvalio da „između 250 kandidata i većeg broja spoljnih saradnika za različite oblasti, neće biti teško izabrati stručne ljude koji će najbolje voditi zemlju“. Ne bih da mračim ali ne mogu a da ne podsetim da smo već imali one koji su nudili „struku ispred politike“ pa da se sa njima nismo baš najbolje proveli.

No, posle ove veličanstvene pobede, izvojevane u zaista višestruko nepovoljnim okolnostima, Studentska lista nesumnjivo zaslužuje poverenje. A trebalo bi da ima i jednu olakšavajuću okolnost. Naime, iako Augijeve štale koje će morati da čisti nisu mnogo manje od onih pred kojima se našao Zoran Đinđić, nova vlada Srbije neće u nedrima držati guju zvanu Vojislav Koštunica niti njegovog Vučićevića, Aleksandra Tijanića.

Kad smo već kod Đinđića, i Evropa bi trebalo da za novu vlast pokaže više razumevanja nego što je imala prema vladi mučki ubijenog premijera. Insistiranjem na brzom donošenju nekih odluka ne bi pomogla novoj vlasti a ni sebi. Recimo, zahtev za nekim brzopoteznim uvođenjem sankcija Rusiji bio bi kontraproduktivan u situaciji kada dolazi zima i kada je Srbija zavisna od ruskog gasa. Uostalom, ta politika je dugo tolerisana Aleksandru Vučiću, pa ne bi bilo fer da se sad njegovi računi ispostavljaju „studentima“.

Srbiji je potrebno da nova parlamentarna većina bar neko vreme sačuva jedinstvo i odlučnost, tako da ništa ne poremeti ispunjavanje uslova svih uslova – razvlašćivanje i neutralisanje mafijaško-državne hobotnice. Srbija pod Vučićem bila je glavni faktor nestabilnosti u regionu, odatle se njen maligni uticaj širio i na druge prostore; to je i Evropi nanosilo ne malu štetu.

Srbiji je potrebno vreme da se uspostavi normalna atmosfera u društvu, pre svega u javnom prostoru, zatrovanom Vučićevom medijskom mašinerijom. To je pretpostavka za dijalog i razgovor. Pod Vučićevom vlašću nije bilo moguće ni postaviti glavna strateška pitanja, a kamoli o njima smireno i razložno raspravljati.

Po mojoj proceni, taj „grejs period“ trebalo bi da traje oko šest meseci. Možda i godinu dana.

Peščanik.net, 31.10.2026.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)