Sedamsto milijuna ljudi, veli FIFA, gledalo je finale Mundijala u Južnoafričkoj Republici, sedam stotina milijuna ljudi, i među njima mali milijun Hrvata, bez daha je gledalo akcijsku dramu s Jean-Claudeom Van Dammeom, Van Bommelom, kako li se već zove vođa ulične bande u dresovima nizozemske reprezentacije, povijesni gol Andrésa Inieste i pehar u rukama Ikera Casillasa.

A onda je u jedanaest navečer šesto devedeset devet milijuna ljudi gledalo crveno slavlje na trgovima Johanesburga i Madrida, i narančasti očaj na ulicama Johanesburga i Amsterdama, šest stotina devedeset i devet milijuna ljudi gledalo je kako Španjolci plešu na travnjaku i luduju na tribinama, i kako plače Rafael Nadal i kako od sreće obnevidio kapetan Cassilas španjolskoj novinarki Sari Carbonero, u slobodno vrijeme njegovoj djevojci, pred kamerom daje izjavu direktno usta na usta, javljali su se uživo reporteri u safariju na dobru priču, a dobre priče rodile kao da je u Južnoj Africi u nedjelju završio apartheid, a ne Svjetsko prvenstvo.

Šesto devedeset devet od njih sedamsto milijuna nakon završetka finalne utakmice gledalo je u izravnom prijenosu kako kugla zemaljska nestaje u eksploziji španjolskog veselja, dok je onaj milijun nesretnika u zabitnom kutku zažarene lopte za to vrijeme gledao bolno imbecilne pošalice Željka Pervana i tridesetu uzastopnu reprizu njegovih srednjoškolskih skečeva sa vuvuzelama i gologuzim afričkim Slovencima.

Dok su se ekranima svjetskih televizija smjenjivali prizori iz Johannesburga, Madrida i Amsterdama, mali milijun izmrcvarenih Hrvata tupo je gledao kako dvoranom vatrogasnog doma na Prisavlju skaču nesretne plesačice iz provincijskog kulturno-umjetničkog društva; dok su se reporteri po bijelom svijetu ubijali pokušavajući za vrijeme reklama saznati kome je na majici ispod dresa svoj historijski gol posvetio Iniesta, grozničavo potom slažući priloge o preminulom Daniju Jarqueu, Kataloncu i kapetanu Barcelonina rivala Espanyola, dotle su u malom sjevernokorejskom gradiću Zagrebu, dobro izoliranom od ostatka svijeta i ostatka života, komesari partijske televizije među stamenim omladinkama birali miss poljoprivrede, milicije, sporta, čega li već.

To je Hrvatska televizija, regionalni BBC, kako sama sebi voli tepati – ili afganistanski HRT, kako joj vole tepati pretplatnici – državna televizija kojoj je jedini cilj da nikad ne saznate baš ništa od onoga što vas zanima i što vas se tiče, i da vas uvjeri kako vas se tiče samo ono što Vlada proglasi pitanjem od općeg društvenog ticanja.

Televizijsko pokrivanje Svjetskog nogometnog prvenstva, naravno, ni u kojem smislu osim u onom ljudskom, ludističkom, nije stvar od općeg društvenog ticanja – naročito to nije kad na njemu nema Hrvatske, jednom treće, uvijek treće, znači jednom zauvijek treće na svijetu – ali zbog niskih strasti i visoke gledanosti savršen je primjer uloge državne televizije u hrvatskom društvu: kretenski program pod nazivom Afrovizija upravo je tomografski precizan presjek tog javno-privatnog servisa, pilot-projekt pod radnim naslovom “Informacija – prevladani mit ili nužno zlo suvremenog medija”.

Prije mjesec dana, baš eto uoči početka Mundijala, konsternirani je slučajni gledatelj lutajući televizorom mogao vidjeti onaj već historijski trenutak kad je Hloverka Novak-Srzić – cmizdreći zbog Vladine odluke da se HTV-ova pretplata smanji za četvrtinu i demonstrirajući “komercijalnu televiziju” – usred emisije pokušala sjesti u krilo ministru financija Ivanu Šukeru. Osobe slabijeg želuca užasnuto su skočile na svoje daljinske upravljače, ali bilo je kasno: isto Programsko vijeće koje ju je samo šest mjeseci ranije smijenilo s mjesta urednice Informativnog programa već je Hloverku unaprijedilo u direktoricu programa HTV-a.

Vlada Republike Hrvatske Televizije, naravno, zna što radi. Iskusna plesačica Hloverka, koja bi u svakoj makar na brzinu uređenoj državi nakon svega bila radnica u ćaćinoj punionici bezalkoholnih napitaka ili časna sestra u katoličkoj misiji u Južnoj Africi, pouzdani je kadar, iskušan i provjeren više puta nego Audijeve kočnice.

Velika cenzorica, sad je to jasno, vraćena je da u izbornoj sezoni uvede red u Hrvatsku afroviziju i spriječi kardinalne programske i uredničke promašaje, poput onih kojima smo svjedočili proteklih mjesec dana, kad su genijalno osmišljen program Svjetskog nogometnog prvenstva kroz ples, smijeh i psihijatriju neodgovorni urednici prekidali prijenosima iz Južne Afrike – i to uživo, bez ikakva saznanja o rezultatu utakmice, kao da se nisu već toliko puta opekli s Latinicom – prekidajući tako rijetko urnebesan afrički show sa plesačicama, manekenkama i vuvuzelama, spektakl za čije su potrebe lovci s HTV-a ulovili čak i pravu pravcatu, živu crnkinju.

Zašto Hrvatska afrovizija misli da bi nakon finalne utakmice Svjetskog prvenstva – kad se rod najrođeniji još svađa oko toga je li golu Španjolaca prethodio ofsajd, ili faul, ili je nizozemski nogometni bataljon do tada već trebao igrati s manje igrača nego FK Guber iz Srebrenice – da bi dakle itko koga zanima nogomet poželio nakon Inieste ili Forlana gledati mali seoski izbor za miss kolodvorske gostionice i malog seoskog Pervana, dobro je pitanje, ali, hm, netočno. Točno je pitanje: zašto bi, zaboga, ikoga tko na Hrvatskoj televiziji gleda Svjetsko nogometno prvenstvo zanimao – nogomet?

Nije stvar u nogometu, kao što nikad nije ni bila, to su do sad shvatili i oni koji ne razumiju komplicirani hrvatski humor prđenja u vuvuzele. Postavljeno preciznije, prethodno pitanje glasilo bi ovako: zašto bi ikoga tko na Hrvatskoj televiziji gleda Informativni program zanimala – informacija? Stvar je, naime, u Hloverkinu poimanju javne televizije, baziranom na Lincolnovoj pretpostavci kako neke ljude možeš zajebavati cijelo vrijeme, čak i sve ljude neko vrijeme, ali da samo Hrvate možeš sve do posljednjeg zajebavati cijelo vrijeme.

To je ona Hloverkina “jesenska shema” koju je puna entuzijazma najavila preuzimajući najnoviju dužnost: koncept u osnovi zamišljen kao plesanje u Šukerovu krilu, ideja da se tako može spojiti ugodno s korisnim, a korisno sa zabavnim, i da javno zadovoljavanje Vlade može biti ugodno vlasti, korisno televiziji, a zabavno njezinu gledatelju. Kojega po statutu Hrvatske afrovizije ne zanima ministar financija, nego plesačica u studiju.

Već sutra održat će se tako u ovoj korejskoj palanci parlamentarni izbori, prvenstvo Hrvatske u politici, a vi ćete, štovana gospodo kreteni, u “jesenskoj shemi” afganistanskog HRT-a gledati umobolne, uhobolne i duhobolne skečeve, vesele imitatore, sisate voditeljice, polugole manekenke (aplauz), mađioničare, klaunove i maštovite priloge o, štajaznam, kućnim ljubimcima hrvatskih političara (aplauz), gledat ćete mnogo dobre muzike i mnogo dobre zabave i mnogo užasno smiješnih reklama za pivo i još mnogo ponečega i svačega, za svakoga ponešto, ni za koga sve (aplauz), a lovci HTV-a ulovit će s vremena na vrijeme i dovesti u studio pravog pravcatog živog homoseksualca, ili ateista, ili Srbina, anarhista, Kineza, sindikalista, dijete rođeno umjetnom oplodnjom, radnika iz tvornice azbesta (frenetični aplauz), ima raznih čudaka i neobičnih bića u tom vanjskom svijetu, izvan studija Hloverske radio-televizije na Prigluplju, Prisavlju, čemu već.

To da je HDZ izgubio izbore, da je Hrvatska u međuvremenu bankrotirala i da je prodana nekoj austrijskoj banci za jednu kunu, saznat ćete na CNN-u, ili na internetu, gdje se već daju te, kako se zovu, informacije, ali koga za to briga, vi ste odavno tu brigu udarili na veselje, pa se veselo kliberite gledajući kako Jadranka Kosor puše u vuvuzele i kako Milanović prdi na melodije Thompsonovih pjesama i kako Hloverka u afričkom kostimu pleše u Šukerovu krilu, udarila briga na veselje pa se ne zna, što bi rekla plesačica, “tko bi gori, a tko doli”, tko pije kiselinu iz akumulatora, a tko plaća televizijsku pretplatu.

Bilo je to sve što smo vam pripremili, budite s nama opet, odmah nakon kraćeg moždanog udara.

 
Globus, 20.07.2010.

Peščanik.net, 20.07.2010.