Jednog dana ćemo morati da zahvalimo anglosaksonskim medijima i političarima, što su početkom druge decenije 21. veka toliko govorili o evropskoj krizi i evropskim poteškoćama sa integracijom. Čineći to, mnogo su pomogli Evropljanima da uvide svoje probleme i da učine sve što mogu da ih reše. U poslednje tri godine, Evropska unija je korenito izmenila svoju strukturu: uspostavila je instrumente (LTRO, OMT, ESM) za odgovor na svaki napad na evro; stvorila je instrumente za stabilizaciju bankarskog sistema, napravila je prve korake ka budžetskoj ujednačenosti i fiskalnoj integraciji. Naravno, još mnogo toga treba uraditi: iskoristiti budžetski kapacitet evrozone, pokrenuti velike investicione projekte, finansirati program prekvalifikacija za nezaposlene, obezbediti evrozoni parlament. Sve će ovo vremenom biti urađeno. Jer Evropljani polako shvataju da štednja nije pravo rešenje i da samo rast može biti demokratski odgovor na zaduženost i nezaposlenost.

Za to vreme, anglosaksonski svet ne vidi da mu se bankrot približava. Britanci, uvek spremni da se narugaju evrozoni, mirno prihvataju budžetski deficit od preko 8% BDP-a i pomahnitali javni dug. Amerikanci odbijaju da shvate da su u skoro svakom pogledu u gorem položaju od Evropljana: evrozona ima pozitivan platni bilans; ovo nije slučaj u SAD; nezaposlenost u Americi (prava stopa nezaposlenosti) daleko je viša od one u EU; nejednakost i stopa kriminala mnogo su ozbiljniji u SAD nego u Evropi; prosečan životni vek u Evropi raste, dok u Sjedinjenim državama pada.

Što se tiče javnog duga, sa kojim nas anglosaksonski mediji bombarduju, stanje u SAD je katastrofalno:

Njihov javni dug sada je dostigao 16 biliona, ili 100% BDP-a. Premašuje svaki gornji prag koji su Kongres i predsednik tobože sebi zacrtali. Poslednji proračuni, prema brojkama koje je dala Kongresna kancelarija za budžet, pokazuju da će deficit 2014. iznositi 800 milijardi, i u najboljem slučaju 590 milijardi dolara 2018, ako se sva obećana štednja ostvari i rast održi, što nije mnogo verovatno, dakle preko 4 procenta godišnje počev od 2015. U suprotnom, državni deficit će svake godine biti između 800 milijardi i bilion dolara. Drugim rečima, u najboljem slučaju, američki nacionalni dug će 2018. iznostiti 20 biliona dolara. A veća je verovatnooća da će biti 22 biliona. To je nacionalni dug koji sve više finansira FED.

I tako će papirom, koji je bezvredan ako nema nikoga spremnog da ga prihvati, SAD nastaviti da finansiraju svoju vojsku, zdravstvo i državnu administraciju.

Uz to, platni bilans SAD već više od deset godina je u deficitu oko 500 milijardi dolara godišnje.

Dakle, SAD se nalaze u mnogo goroj situaciji od Evropske unije, pa čak i od najzaduženijih zemalja Unije. Amerika je bankrotirala. Dolar se još uvek drži samo zato što su neki spremni da drže svoju imovinu u toj valuti.

Kad jednog dana Kinezi, pod dejstvom antijapanske histerije (pa samim tim i antiameričke), ili zalivske države (pod kontrolom fundamentalista), odluče da investiraju svoj novac u drugu valutu ili da promene denominaciju nafte, velesila će se srušiti. Ili će pokušati da se iz takve situacije izvuče ratom.

To nikome nije u interesu. A mi, Evropljani, moramo se odužiti Amerikancima za ono što su nam nedavno učinili: moramo ih obavestiti o njihovom bankrotu, kako bi ga prepoznali, i dok još uvek ima vremena, izbegli. Jer imaju kapaciteta za to. Dokle god ne misle da će se to desiti prirodno, zato što oni na to imaju pravo.

Najjače imperije su uvek nestajale onda kad su verovale da su besmrtne.

 
L’Express blog, 11.02.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 14.02.2013.