Da bismo razumeli u kom se pravcu neka zemlja kreće, obično koristimo ekonomske projekcije – najčešće BDP – a vrlo je neizvesno koliko je takav metod validan. Neki drugi parametri govore nam više o budućnosti te zemlje od puke virtuelne statistike. Među njima su tri oblasti, tri vrste aktivnosti, tri oblika proizvodnje koje ja uvek proučavam kad pokušavam da shvatim gde neka nacija ide: demografija, hrana i muzika.

Prva se tiče esencije života, druga je hrana za telo, a poslednja hrana za um.

Demografija nam otkriva odnose između različitih generacija, porodičnu strukturu, i rodne odnose; govori nam o veličini nacije, njenoj dinamici, njenoj sposobnosti da se regeneriše. Evoluciju demografije prilično je lako predvideti, kao i njen uticaj na političke i ideološke odnose različitih snaga.

Hrana nam otkriva sve glavne konstante jedne zemlje: diverzitet zemljišta; njene životinje i biljke; kako žene shvataju svoj odnos prema ostatku društva i kako društvo gleda na njih.

Muzika nam otkriva kreativnost te zemlje, njenu joie de vivre, njenu pobunu, njen osećaj za transcendentnost i lepotu, odnos između ljudi i elita i sposobnost da zagolica maštu ostatka sveta.

Način na koji se te tri oblasti napajaju elementima izvan svojih granica, i etnička i kulturna raznolikost koja u njima može da se ogleda, mnogo govore o budućnosti ovih naroda. Konkretno, ne verujem u budućnost naroda sa starom populacijom, i/ili naroda čija je hrana dosadna i/ili naroda čija se muzika čuje jedino u njihovoj zemlji i u kojoj drugi narodi ne mogu da uživaju.

Naravno, za muziku kao ni za hranu ne postoje objektivni kriterijumi, i moramo se kloniti zapadnocentrične perspektive. Međutim, univerzalnost je objektivna kategorija.

Malo je nacija u istom trenutku imalo i mladu populaciju, i hranu koja se svuda ceni, i muziku koja se svira u čitavom svetu. Ovo je u nekom trenutku u istoriji važilo za Grke, Rimljane, Mletke, Francuze, Britance i Amerikance. Sjedinjene Države, iako još uvek imaju mladost i muziku, za univerzalnu upotrebu stvaraju samo takozvanu „džank“ hranu.

Neke zemlje ispunjavaju samo dva kriterijuma. Ovo važi (muzika i mladost) za SAD, Senegal, Brazil, Kubu, Jamajku; takođe (mladost i hrana) važi za Indiju, Francusku, Maroko, Tajland; i konačno (muzika i hrana) za Italiju.

Neke zemlje imaju samo jednu od ove tri stvari – hranu (Kina i Japan), mladost (Turska ili Indonezija) ili muziku (Velika Britanija).

Druge, po mom mišljenju, nemaju nijednu – Nemačka, Rusija i Koreja.

Ukazaću na neke nepredviđene posledice. Na primer:

Francuska više nema sjajnu muziku jer je potiskivala sve oblike svoje popularne kulture, za koje se bojala da će dovesti u pitanje njeno jedinstvo; s druge strane, njena kuhinja je uspela da preživi, jer se oslanja na dragocenu raznolikost zemljišta i klime. Međutim, njena muzika nije daleko od univerzalne, više zaslugom producenata i di-džejeva nego zbog kompozitora. U širem smislu, ovo nam govori da bi uspešna decentralizacija doprinela obnovi francuske kreativnosti i ekonomskog rasta.

Kina, kao što se može pretpostaviti iz osobenosti njene muzike, nikad nije ni imala univerzalističke ambicije, i moraće zbog svoje demografije da preusmeri investicije na unutrašnji razvoj. Dakle, Kina neće biti biti suparnik Sjedinjenih Država za svetsku dominaciju.

Što se tiče Sjedinjenih Država, one će moći da održe ili povrate svoju imperiju ako uspeju da revitalizuju svoje teritorije, očuvaju životnu sredinu i vrate se na diverzifikovanu poljoprivredu.

Indija bi mogla, ukoliko uspe da izveze svoju muziku, čineći je slušljivijom za ostatak sveta, i ako uspe da bolje formuliše svoju ideologiju tako da je ostatak sveta razume, postati planetarna sila.

Ujedinjena Afrika (kada uspe da proizvede dovoljno raznovrsne hrane na svojoj ogromnoj obradivoj zemlji, čije su četiri petine danas neiskorišćene), postaće vodeća svetska sila.

 
L’Express blog, 13.12.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 15.12.2012.