Razgovor sa Edvardom Saidom

Približava se prva godišnjica jedanaestog septembra i dok neprekidne „terorističke uzbune“ obnavljaju talase panike i paranoje, američka javnost bez reči posmatra kršenja ljudskih prava Arapa i muslimana u SAD-u. Ovo ćutanje je omogućilo demonizaciju Arapa u svim sferama političkog i kulturnog života.

U ovim olovnim vremenima, Edvard Said je jedan od malobrojnih koji govore o problemu duge i sramotne istorije ovog animoziteta. Saidov položaj je složen. Prvo, on je istoričar kulture. Drugo, on pripada obema stranama u diskusiji – palestinsiki je Arapin i Amerikanac. Rođen je u Jerusalimu 1935, sa porodicom se preselio u Kairo 1947, u SAD 1951, iskusivši nelagodu pripadanja marginalizovanoj i demonizovanoj etničkoj manjini. Stanje se pogoršalo posle 11. septembra.

„Ovde živim već 50 godina, ali nikada se nisam osećao tako otuđeno“, rekao je publici na Univerzitetu Čapman u Orandžu, u Kaliforniji. „Američke predrasude u vezi sa muslimanima i Arapima bile su jedna od malobrojnih sankcionisanih oblika mržnje i pre jedanaestog septembra, i to je situaciju nakon rušenja kula učinilo mnogo opasnijom.

Svaki Arapin ili Amerikanac muslimanske veroispovesti kojega poznajem, ovih dana ima osećaj da pripada neprijateljskom taboru, izloženom široko rasprostranjenoj, pažljivo ciljanoj agresivnosti. Uprkos povremenim zvaničnim izjavama o tome da Islam, muslimani i Arapi nisu neprijatelji Amerike, trenutna situacija govori upravo suprotno. Stotine mladih Arapa i muslimana odvođeno je na ispitivanje i često zadržavano u pritvoru samo zbog svoje etničke pripadnosti. Svako ko ima arapsko ili muslimansko ime biva podvrgnut posebnim bezbednosnim proverama na aerodromima. Ima mnogo primera diskriminacije protiv Arapa. Razgovor na arapskom ili čitanje arapskog teksta na javnom mestu skoro sigurno će izazvati neželjenu pažnju.“

Said je primetio da su posle jedanaestog septembra mediji, koji odavno demonizuju Arape u Americi, nastavili da pothranjuju ksenofobičnu groznicu, pozivajući se na „mnogobrojne eksperte i komentatore terorizma, Islama i Arapa, čije beskrajno ponavljane i svedene teze mrzilački i pogrešno predstavljaju našu istoriju, društva i kulture. Mediji su samo produžena ruka u ratu protiv terorizma u Afganistanu i drugde. Oni nastavljaju dugogodišnji kulturni rat protiv Arapa koji su poznati skoro isključivo kao jahači kamila, pustinjski ratnici ili krvoločni teroristi.

Pritisak na Irak se povećava, Izrael nastavlja sa kolektivnim kažnjavanjem Palestinaca, i sve se to odvija uz veliko odobravanje američke javnosti. Naravno da u takvom okruženju nije dostupna kulturološka poruka o Arapima kao narodu. Njihovo ljudsko prisustvo obeleženo je čitavim arsenalom negativnih naracija.“

Američki Arapi su uspeli da u određenoj meri obrazuju javnost, kao u slučaju „skretanja pažnje da je neprihvatljivo izjednačavati reč ‘Arapin’ sa rečju ‘lutalica’, kao što je bilo urađeno u Vebrsterovom rečniku, ili otvoreno kriviti Arape i muslimane za globalno nasilje nekoliko decenija pre jedanaestog septembra. Ali, ne postoji ozbiljna literatura ili opšti diskurs koji bi poslužili kao protivotrov za napise o Arapima. Nema tekstova koji bi opisivali pozitivan doprinos Arapa u sferi nauke, svetske književnosti, pa čak ni u skromnoj sferi popularne kulture. Takvi tekstovi možda postoje u bibliotekama, ali vrednosti za koje se zalažu nisu u javnom opticaju. Postoji zabrana bavljenja arapskom stranom priče, samo zato što je ona suprotstavljena Izraelu. To je, na kraju krajeva, i jedino po čemu su Arapi poznati.

Činjenica da se nijedno dostignuće naše tradicije i kulture ne prepoznaje i ne priznaje i da nema značajnih kulturnih institucija posvećenih promovisanju Arapa u SAD, za nas Arape koji živimo na zapadu je izvor stalne frustracije. Jedini izuzetak je knjiga Alberta Houranija „Istorija arapskih naroda“. Arapi nisu poznati čak ni kao autori sopstvenih knjiga. Kada se povremeno prevede neki roman ili pesma, to odmah biva marginalizovano kao manjinska, etnička književnost, ili prosto ignorisano.

U do te mere nejednakom odnosu snaga koji vlada između Arapa i Amerike, više niko nema iluziju da je slobodna i otvorena kritika moguća, da je Arapima u SAD dozvoljeno da kažu šta misle. Mnogo je teže reći bilo šta pozitivno o Arapima, nego ih napasti i reći nešto što se uklapa u preovlađujuće mišljenje o njima.“

Said je naveo primer intervjua sa piscem Normanom Mejlerom koji je izašao u maju 1991. u Eskvajeru, u kojem Mejler opisuje Arape kao ljude koji su „dve hiljade godina živeli u pustinji i bavili se neopipljivim stvarima, sve do otkrića naftnih izvora. Naučili su da pregovaraju, varaju, manevrišu i iskrivljuju stvarnost u tolikoj meri da se sada susrećemo sa umom koji je, geopolitički govoreno, prepredeniji od bilo kojeg uma sa kojim smo se ranije sretali.“

Odakle, pita Said, Mejleru ovakav opis? Mejlerova dela „ne pokazuju neko poznavanje Arapa, njihove istorije i civilizacije. Ako je u pitanju blago poremećena konstrukcija, izvedena iz ostataka propagande rata u Zalivu, onda tu ima logike. Ali odakle mu to? Mislim da to potiče iz demonizovane geografije, u kojoj svetom haraju Peščani ljudi, Arapi, koji su pretnja svemu što je zapadu važno.“

Arapski pisci su malo prevođeni u SAD. Said se prisetio kako je u Njujork tajmsu objavljeno da je egipatski pisac Nagib Mahfuz dobio Nobelovu nagradu za književnost, ali da je u istom članku citiran izraelski konzul iz Njujorka „da bi čitaoci Njujork tajmsa odmah saznali da li Izrael ovu nagradu smatra sumnjivom ili pretećom.“

Tokom rata u Zalivu, iste novine su na celoj strani objavile bibliografiju radova za one čitaoce koji bi želeli da saznaju nešto više o Iraku. „Nijedan autor sa tog iscrpnog spiska nije bio Arapin i nijedna od knjiga se nije bavila modernim Irakom, već samo dobom Sumerije i Kaldeje.“

Said je naveo i primer velike američke izdavačke kuće koja se bavila objavljivanjem romana iz zemalja trećega sveta. Saidov predlog da objave Nagiba Mahfuza (pre nego što je dobio Nobelovu nagradu) bio je odbijen, sa obrazloženjem da taj egipatski pisac ne dolazi u obzir, jer „piše na arapskom, a arapski je kontroverzan jezik.“

Sa druge strane, iako u arapskom svetu ne postoji akademsko kritičko proučavanje zapada, u medijima je američko društvo najzastupljenije od svih stranih društava. „Tačno je da je malo arapske beletristike i analitičkih tekstova posvećeno Americi. Ali i to što je napisano se ne čita u Americi i nema nikakvog uticaja u Njujorku ili Los Anđelesu, sem među strancima koji tamo žive. Prema tome, čak i u kulturi postoji skoro apsolutna nejednakost moći, koja karakteriše ukupne odnose između Arapa i SAD. To na arapskoj strani rezultira ogorčenošću koja vodi ka islamizmu ili fundamentalizmu, a na američkoj trijumfalizmu i ignoranciji, što je krajnje deprimirajuće, naročito posle jedanaestog septembra.

Ne kažem da su Arapi nevini. Ne kažem ni da je krivica isključivo na Americi. Ne postoje monolitne SAD, kao što ni arapski svet nije monolitan, mada je sada sveden na usku i bezobzirnu formulu koja označava samo terorizam, fundamentalizam i fanatizam. U oba sveta pobedile su idiotske predrasude jednih o drugima. To je u arapskom svetu dovelo do toga da su SAD postale uzrok svih naših muka, a u Americi su Arapi postali univerzalni simbol nasilja i antiamerikanizma. Rezultat toga je sukob kome se ne vidi kraj.“

Judith Gabriel, Al Jadid Magazine, Vol. 8, br. 39, 2002.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 10.09.2008.

NAŠ TERORIZAM