Logori smrti i koncentracijski logori u pravilu su bili uspostavljani u bivšim kasarnama i napuštenim tvornicama. Auschwitz I bio je kasarna poljske vojske, Banjica jugoslavenske, a tranzitni logor Breendonk belgijske vojske. Tršćanski logor San Sabba bio je ljuštionica riže, Jasenovac i Neuengamme ciglane, a Dachau tvornica municije. Neki, kao na primjer, Sachsenhausen, Mauthausen i Sobibór izgrađeni su iznova, na ledini. I Auschwitz II-Birkenau – ono čudovište s kulom ispod koje prolazi željeznički kolosijek – bio je novogradnja. Čak i kada bismo te lokalitete pokušali promatrati izvan njihovog notornog konteksta oni bi ostali spomenici apsolutne ambijentalne i arhitektonske Ružnoće. Nijedno čulo, nijedan osjet nije bio pošteđen. Uz bolesti, glad, poniženja, mučenja, medicinske eksperimente, iščekivanje smrti i – nezamislivi i neopisivi – smrad, logorska arhitektura bila je u funkciji vizualne torture. Dok kič postoji da bi podilazio sentimentalnosti ili služio kao medij za lažne emocije, logorski ambijent je, kao svojevrsni iskaz estetskog sadizma, poticao užas.
Sadizam, međutim, nije samo sirova brutalnost. Sadizam je maštovit, perfidan, kreativan. On je ljubavnički razigran, on uživa u odgodi zadovoljstva. On je katkad prividno milostiv ali samo zato da bi ljepotu podčinio zlu i upotrijebio je kao metodu mučenja i ubijanja, ne bi li sve lijepo što je žrtva ikad doživjela zaprljao i ogadio i tako žrtvi pokazao kako je uzaludan njen očajnički pokušaj da se sklupča u utočištu svojih uspomena i svoje mentalne nutrine.

Nacistički zločini nisu se zbivali samo u tjeskobnim industrijskim pogonima od crvene cigle ili u jednoličnim nizovima baraka. Postojala su i scenografski vrlo inventivna poprišta ubijanja i ponižavanja. Ona su podsjećala žrtve da su nastupili novo vrijeme i drugačiji prioriteti i da je ubijanje samo jedna od mnogih sastavnica velikog projekta sveopćeg ukidanja ljudskosti.

Vélodrome d’hiver, Zimski velodrom, ili u pariškom žargonu Vel’ d’Hiv, izgrađen je 1909. u relativnoj blizini Tornja Eiffel. Mogao je primiti dvadeset hiljada gledatelja. Osim biciklističkih utrka u toj sportskoj areni održavala su se hokejaška, bokserska i mačevalačka takmičenja, a prostor je iznajmljivan i cirkusima i političkim strankama. Vel’ d’Hiv je između dva svjetska rata kod ljubitelja sporta uživao kultni status.

U zoru 16. jula 1942. pariška policija provela je raciju i uhapsila preko trinaest hiljada Židova, pretežno emigranata koji su se 1933., 1938. i 1939. razbježali pred nastupajućim nacizmom, pouzdavši se da je Francuska sigurno utočište. Pet dana su bili zatočeni u Vel’ d’Hiv gdje im je na raspolaganju bilo pet zahoda i jedna slavina. Vjerojatno je netko od zatočenika svojevremeno u Vel’ d’Hiv bio gledatelj kakve sportske priredbe. U ljeto 1942. ta mu je uspomena bila bolna i nedohvatljiva. Samo je produbljivala patnju.

La Cité de la Muette, “Grad tišine”, je stambeni kompleks u satelitskom naselju Drancy, sjeveroistočno od Pariza. Krajem tridesetih godina Treća Republika je tu gradila vrlo moderne i zdrave socijalne stanove. Ovdje su izgrađeni i prvi neboderi u Francuskoj. Bio je to značajan i pažnje vrijedan iskorak koji je odredio kanone socijalne stambene arhitekture za sljedećih četrdesetak godina.

Nedovršene zgrade Grada tišine služile su kao glavni sabirni logor za čitavu Francusku odakle su se vlakovi preko evropskih kolosijeka upućivali u pravcu onog perona u Auschwitzu. Dok su čekali, zatočenici su promatrali moderne stambene zgrade zamišljene za neki potpuno drugačiji svijet.

Eliptični Francuski paviljon Zagrebačkog zbora (preteča Zagrebačkog velesajma) na Savskoj cesti, ustaški režim je koristio kao sabirni logor za Židove prije njihovog upućivanja u Jasenovac ili u logore smrti u Poljskoj. Kolosijeci Glavnog kolodvora su u prikladnoj blizini. Paviljon je izgrađen 1937. kao izložbeni prostor za automobile i u svoje vrijeme bio je konstrukcijsko čudo. Razumna je pretpostavka da je netko od zatočenika prije rata posjetio paviljon i divio se najnovijim modelima Renaulta, Peugeota i Citroëna. Poslije je u tom istom prostoru sjedio na podu pored svojeg – pokazat će se – suvišnog i nepotrebnog kofera i mrzio je sebe što je nekada bio toliko naivan da se zanimao za automobile.

S izgradnjom Sajmišta 1937. Beograd je počeo osvajati lijevu obalu Save. Viseći Most kralja Aleksandra dovršen je krajem 1934. Sljedeće godine uspostavljena je i tramvajska linija – Četrnaestica – od Vlajkovićeve ulice do Zemuna. Milan Stojadinović, koji 1935. postaje predsjednik jugoslavenske vlade, uspostavlja dobre odnose s Osovinom a i sâm ima neskrivenih diktatorskih ambicija. U njegovo vrijeme došlo je do stanovite privredne konjunkture pa se Stojadinović, po uzoru na Hitlera i Mussolinija, upušta u investicijske pothvate i javne radove.[1] Sklapa 1937. ugovor o nenapadanju s Italijom kojim se privremeno ublažava opsesivno talijansko neprijateljstvo prema Jugoslaviji. Dolazi i do kulturne razmjene između ideološki sve bližih jadranskih susjeda. U Muzeju kneza Pavla je 1938. priređena čuvena Izložba talijanskog portreta kroz vekove. Propagandna agresija Osovine – jer totalitarizam je prevashodno propaganda – bila je neizbježna i na Sajmištu: njemački paviljon je najveći. Bio je to eho arhitektonsko-propagandnog rata koji se zbio na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937. gdje su se paviljon Alberta Speera i sovjetski paviljon Borisa Iofana nadgornjavali u brutalnoj monumentalnosti.

To je historijski kontekst koji je odredio arhitekturu Sajmišta. Neki autori u njoj vide utjecaj Bauhausa ali očit je i utjecaj tadašnje talijanske arhitekture i to ne samo u Talijanskom paviljonu nego i u općem dojmu i organizaciji prostora. Samo Rumunjski paviljon je izgrađen u tradicionalističkom stilu. Čak se i toranj za padobrance – poklon Škode i nesretne Čehoslovačke – kao tipičan objekt svoga vremena može dovesti u vezu s talijanskim futurizmom i fašizmom koji su bili opsjednuti novim tehnologijama, avionima i letenjem. To još uvijek ne znači da arhitektura Sajmišta odiše totalitarnom brutalnošću. Naprotiv. Za razliku od suludih građevinskih pothvata Hitlera i Staljina, historija talijanske arhitekture nastale u fašističkoj eri nije jednostavna i jednoznačna. Ona je nedvojbeno sklona zastrašujućem i prijetećem gigantizmu za što su Zona EUR u Rimu, Univerzitet u Trstu ili Palača Fašističkih sindikata u Milanu klasični primjeri.[2] Nije bitno drugačija ni arhitektura američke savezne administracije iz epohe New Deala ili, primjerice, pariški Palais de Chaillot. U to vrijeme ni demokracija nije bila imuna od potrebe da arhitekturu preobrazi u simbol autoriteta pred čijim zidovima će se građanin osjećati kao makovo zrno.

S druge strane, mnogi radovi talijanskih arhitekata iz tog razdoblja, pogotovo oni koji nemaju isključivo režimsku namjenu, odlikuju se ugodnim funkcionalizmom.[3] Autori beogradskog Sajmišta bili su na tom tragu i učinili su značajan modernistički otklon u odnosu na dominantnu srpsko-vizantijsku arhitekturu i Meštrovićev vidovdanski monumentalizam koji je pretendirao na status Državne umjetnosti. Tlocrt Sajmišta svojom pravilnom geometrijom podsjeća na tlocrt centra Latine, grada koga je 1932. na isušenim Pontinskim močvarama osnovao Mussolini pod imenom Littoria.[4] Latina je začuđujuće ugodan grad. U Rijeci, gdje je talijansko arhitektonsko nasljeđe obilno, zgrade iz tridesetih godina i danas su pojam udobnog i zdravog stanovanja, a četvrti izgrađene u toj epohi primjer su urbanističkog sklada. Jasno je da je takvo vrednovanje arhitekture jednog totalitarnog režima nemoguće bez nelagode ili, barem, bez ambivalentnosti, ali upravo nerazrješiva dvojba između takozvane čiste estetike i historijsko-političkog konteksta krije ključ za razumijevanje beogradskog Sajmišta. Ono je u svakom slučaju datum u historiji beogradskog urbanizma i arhitekture i fascinantan modernistički iskorak jedne mlade i ambiciozne prijestolnice.

Zato i jest prenamjena toga prostora koja se zbila 1941. bila onako okrutno perverzna. Zasigurno je poneki zatočenik prije rata posjetio Philipsov paviljon, prisustvovao prvoj demonstraciji televizije i povjerovao u novi svijet tehnoloških čuda, udobnosti i osunčane arhitekture. Možda je, lutajući prostranstvom svakodnevice, jedne nedjelje sasvim nezainteresirano prošetao do Sajmišta, tek onako, da ubije vrijeme. Kako se osjećao kasnije dok je zurio u napušteni i – sada tako nepotrebni i suvišni – Philipsov paviljon? Posegnuo bi za uspomenama da ublaži patnju ali bi ubrzo shvatio da je tako samo produbljuje. Nije bio suočen samo sa svojom smrću nego i s beznađem apokalipse u kojoj ništa što je ikada vrijedilo više ne postoji osim golih zidova i slučajnih tragova. Ima li ičeg bolnijeg od čekanja smrti u prostoru koji je nekad bio posvećen ljepšem životu, trgovini, inovaciji, boljitku, modernitetu? Na beogradskom Sajmištu nacistički ambijentalni sadizam doživio je svoj vrhunac.[5]

Vel’ d’Hiv je izgorio 1959. La Cité de la Muette u Drancyju je jedna od mnogih spavaonica na obodu pariškog megalopolisa. Postoje spomen-obilježja o kojima se francuske vlasti brinu s odgovarajućom pažnjom. Francuski paviljon Zagrebačkog zbora danas je Studentski centar i kao spomenik kulture čeka svoju obnovu. Malo tko, osim Slavka i Iva Goldsteina i onih koji su čitali Holokaust u Zagrebu, zna što se za vrijeme rata zbivalo u toj rotondi. Beograd ne zna što će sa Starim sajmištem. Praktično sve zamislive i sve moguće ideje bile su u optjecaju, od rušenja i pretvaranja površine u park, preko izgradnje Opere ili rekonstrukcije stanja iz 1941., do poslovičnih nacionalističkih zloupotreba.[6]

Što god da se učini sa Sajmištem čini se nedovoljno dobrim a loše je i ne činiti ništa. Judenlager Semlin učinio ga je zauvijek osakaćenim prostorom kao što je i čitava naša civilizacija osakaćena Holokaustom. Utoliko na jedan jeziv i podmukao način Holokaust nije nikada ni završio. Pokušavamo ga pojmiti iako znamo da je to nemoguće, a i kada bismo ga pojmili potpuno, prestali bismo postojati kao moralna bića jer nas upravo nesposobnost da shvatimo Holokaust čini ljudima. Zbog Holokausta ne smijemo poludjeti – iako bismo mogli – jer bismo time sebe lišili prava na normalan život. Ne smijemo ga ni zaboraviti jer nepristajanjem na zaborav ne odajemo samo poštu žrtvama nego se i tješimo da upravo strah koji Holokaust izaziva pruža neku paradoksalnu sigurnost da se neće ponoviti u ovoj ili onoj inačici. Sajmište ovakvo kakvo jest, sablasno, devastirano i neobnovljivo, u sveukupnosti svojih predratnih, ratnih i poslijeratnih oblika i značenja, simbolički sažima tu tjeskobu.

Peščanik.net, 17.12.2011.

———–    

  1. Zenica je trebala postati “jugoslavenski Ruhr”. U isto vrijeme grade se Kulturni dom (neboder) na Sušaku i zgrada Banovine u Splitu.
  2. Zona EUR – Esposizione Universale di Roma – je četvrt na južnom obodu Rima izgrađena u agresivnom liktorskom stilu za potrebe Svjetske izložbe planirane za godinu 1942. Hipertrofirane palače obložene bijelim mramorom, jednolični nizovi pilona i arkada, široke puste avenije i ogromni trgovi stvaraju nepodnošljiv psihološki i estetski učinak.
  3. Za razliku od Hitlera, Mussolini se ne bavi slikarstvom. Mnoga djela talijanskih slikara nastala u fašističkoj eri njemački nacisti bi otpremili u muzeje “degenerirane umjetnosti”.
  4. I istarska Raša nastala je u okviru kampanje osnivanja novih gradova.
  5. Nešto slično dogodilo se u Bosni i Hercegovini za vrijeme posljednjeg rata kada su škole pretvorene u silovališta.
  6. O tome opširno i kompetentno piše Jovan Byford na www.semlin.info. Spominje, dakako, Direkciju za izgradnju Novog Beograda koja je bila smještena u Spasićevoj zadužbini, atelje Miće Popovića, premijeru Beckettovog U očekivanju Godota, kao i odnos jugoslavenskih komunističkih i srbijanskih nacionalističkih vlasti prema Sajmištu. Ono je doista proizvelo više historije nego što bi je bilo koji prostor mogao podnijeti.