Kakvu bi analizu napravio Bogdan Bogdanović o našem današnjem posebnom srpskom jeziku i pojmovima, kao onu čuvenu u vreme Osme sednice (“Mrtvouzice”), kako su edukacije i evaluacije, te implementacije vodile do “Belgrade Tower-a”, kako se sav naš ratni i tranzicioni kapital nove klase ušpičava u dubaijski toranj koji će “u okviru grada na vodi” označiti Beograd.

Ili, kako grad na obalama Save i Dunava postaje “grad na vodi”, kako reke postaju voda. A grad šoping mol. Je li na putu ostvarivanje libidoznog/falusoidnog sna novog realističkog poretka, čiji predstavnici najmasovnije Stranke imaju žestoku potrebu da simbolično definišu svoju moć, naznačavanu držanjem, dizajnom kako muških, tako i ženskih čelnika i čelnica (gotovo svih deset najmoćnijih žena Srbije (Blic) izgledaju potpuno identično) ne sa “beogradskom kulom”, već sa “Belgrade Tower”? To jeste, vi nama “pilon”, mi vama “tower”.

“The Tower” songšpil (Chto Delat kolektiv):

Političar: “Kula je simbol nove Rusije. A šta je simbol? To je izuzetak. Ona je iznad zakona, ona je sama zakon. Novi zakon našeg života.”

Kustos: “Na vrhu zgrade biće vidikovac. On će biti dostupan svima, i tamo će svi moći da vide naš divni grad iz ptičje perspektive, i dobiju pravi osećaj slobode.”

Umetnik: “Ovi uticajni ljudi su voljni da investiraju u autentičnu političku umetnost.(…) koja će biti otelotvorena u sjajnim, nemim objektima.”

Sveštenik: “Kula će se nadići nad nama kao plamen sveće molitvene ka nebu.”

“Beograd na vodi” (Večernje novosti)

“Slobodni umetnici će imati takođe svoj prostor. Od novoplaniranih objekata očekuje se savremeni urbani dizajn koji sa tradicionalnim istorijskim nasleđem lokacije čini jedinstvenu celinu.”

Zanimljivo je kako se politika koja je sama sebe nazvala realističnom, “novorealističnom” kada je u pitanju Kosovo, u svojim infrastrukturnim, građevinskim, a time i političkim, ideološkim, legitimizira kroz dva projekta – “Beograd na vodi” i kanal koji moravskim slivom izlazi na more “tamo dole” ili “tamo daleko”. Sudeći po ova dva plana, ne bi se reklo da postoji bilo kakva neusaglašenost u Stranci nad Strankama, naprotiv, po svojim krucijalnim projektima, ili, ako hoćete, po svom svetonazoru sve je idealno, baš kao što lideri i tvrde. Nema posebne razlike između “Konstantina”, pravoslavnog Božića na Andrićevom vencu, počasne garde, plana da se do Predsednika dođe ravno, asfaltiranim drumom kroz Pionirski park do radnog mesta, žala za nekadašnjim Kolubarskim bitkama, te “tornja” i “kanala”. To sve i jeste implementacija.

Drugo što je zanimljivo jeste pozivanje na stručnost u “reformatorskom” i “modernizacijskom” programu. U ostvarivanju “snova” i “utopija” svaka stručnost odbacuje se kao “remetilački faktor”, ili mentalitetska karakteristika, to nije ništa drugo do druga strana etnogenetskih stavova. Srbi su bili “nebeski narod”, “narod nad narodima”, “izabrani narod” koji je imao “istorijsko pravo” na preventivne ratove, sada im nedostaje “protestantski kapitalizam”, njima kao takvima. Ili, važno je imati za ministra jejlskog uspešnog đaka, ali to ne važi za stručne, a i nestručne, osporavatelje velikih projekata i demonstracija moći.

Naravno, u “vrednosnom” sistemu najvažnije su pare i investitori. Ko ima nešto protiv neka dovede svog investitora. Kako će se svi oni, investitori, sklopiti u nešto što bi se moglo nazvati javnim interesom, ili interesom građanki i građana, onih koji će izaći na izbore, to je manje važno, jer je pojam celine, uzajamne povezanosti, funkcionisanja, infrastruktura, ipak, pitanje jednog drugog i drukčijeg kreativnog uma. I rada, proizvodnje, sadržaja, realnog čovekovog odnosa prema prirodi i drugome čoveku, koje onda tvori obnovu i izgradnju. Rečju, to je razlika između silaska na reke i šoping mola. Hoće li se na reku izaći da bi se na njoj bivalo srećnim i slobodnim, da bi se trgovalo, prevozilo i odvozilo ono što se proizvede, ili da bi se kupovalo ono što drugi imaju da prodaju? Biće da i u proizvodnji ima neke protestantske logike i vrednote. Biće i da je na tome nastala ona Evropa kojoj danas težimo. Dakle, Karađorđeva ulica bi blesnula onda kada bi se u njoj razvio rad koji je obnavlja, uostalom tako je i otvorena, i to je princip na kome su nastali i Venecija i Amsterdam, a ne voljom implementatora.

Ima i Brazilija, naravno, ali to je potpuno novi grad, u celini, i to jeste modernizam, ne sporim. Ali i modernistička rešenja kao totalna mogu biti i totalitarna. Bilo je i predloga nakon Drugog svetskog rata da Novi Beograd bude u znaku zvezde, ali stručnost je u vreme “industrijalizacije, elektrifikacije i modernizacije” ipak bila presudna i samom činjenicom da je to “sveto trojstvo” bilo u uzajamnom odnosu, što govori o pojmu celine.

“Kule su bile simbol mađarske tradicije i moći, granično kamenje moćne kraljevine. Najjužnija je podignuta na brdu Gardoš u Zemunu. Kula je simbolično sagrađena na ostacima srednjovekovne tvrđave Taurnum, čiji poslednji ostaci se i danas mogu videti. Projektovali su je mađarski arhitekti, mešajući umetničke stilove kako bi naglasili tradiciju i dužinu trajanja ugarske kraljevine. Visoka je 36 metara, a na vrhu se nalazio orao čiji je raspon krila bio četiri metra. Njegov preteći pogled je bio usmeren ka Beogradu, na koji su Mađari takođe polagali pravio.

Narod je kulu nazvao Kula Sibinjanin Janka po uspomeni na mađarskog velikaša Janoš Hunjadija, viteza, princa namesnika i borca protiv Turaka, opevanog u mnogim srpskim narodnim pesmama.”

Eto, tako beše Kula Sibinjanin Janka, i carstva jednoga, od mnogih ovdašnjih, a baš u godini 2014, na sto godina od Prvog svetskog rata, može biti da će biti postavljeni temelji “Belgrade Tower”, sa investitorima carstva novoga i jedne nove nadasve “realne” i “stvarne” politike.

“Jedna od čestih kritika je bila da Morava ne može da primi velike rečne brodove”, pitanje je “Politike” za Milana Bačevića, ministra prirodnih resursa, rudarstva i prostornog planiranja (nedelja, 12. januar).

Odgovor: “Saobraćaj je bila česta tema u našim medijima zlonamernih i ljudi koji veoma malo znaju o tome. Kako može Majna koja je dva puta manja od Morave? Ako se reguliše korito i prokopa, Moravom će ploviti brodovi četvrte kategorije od 1.350 tona nosivosti. Transport brodovima je četiri puta jeftiniji od transporta drumom i 2,5 puta železnicom.”

“Pitanje: Šta ćemo da prevozimo kada ništa ne proizvodimo?”

Odgovor: “Ako to ne radimo. A ko bi onda branio Grcima, Kinezima, Rusima, Nemcima, Mađarima… da transportuju svoju robu na najjeftiniji način putem koji je 1.200 kilometara kraći od Severnog do Egejskog mora od bilo koje druge saobraćajne komunikacije.”

Pa ko može da ospori ovaj unisoni bal na vodi.

 
Danas, 24.01.2014.

Peščanik.net, 25.01.2014.