Na vijest o smrti pjesnika Milana Milišića, kojega je tijekom opsade Dubrovnika pogodila granata ispaljena s broda mornarice JNA, mladi je fotograf Pavo Urban reagirao sentimentalno. U dnevničkom zapisu, čiji rukopis neposredno prije smrti šalje djevojci Mari Bratoš, koja se privremeno nalazi u Americi piše: “Siguran sam da je Milišić umro u fotelji prevodeći uz svijeću poeziju na engleski. Vjerujući da će se dogoditi samo ono što se dogoditi mora. Ovu su smrt u beogradskim medijima proglasili kao još jedno u nizu ustaško-genocidnih zlostavljanja srpske manjine u Hrvatskoj. Kad već manipuliraju živima što bar mrtve ne puste na miru”. Pavo Urban shvaća apsurdnost rata i osjeća blizinu smrti, strepnju pokušava pripitomiti fotografskim zabilješkama i na taj način ostavlja trajno svjedočanstvo o rušenju Dubrovnika. Njegova je angažiranost značila zabilježiti prazninu ratnoga grada, dokumentirati grad kroz vizuru ratne potrošnosti njegove ahitekture, ukazati na prizore ništavila, zabilježiti smrtno ozbiljna lica preplašenih građana. Dokumentirati zločin.
Rođen u Dubrovniku, 1. kolovoza 1968. godine, Pavo je završio Srednju pomorsku školu i bio student Pomorskog fakulteta u Dubrovniku. Unatoč obrazovanju koje je odgovaralo obiteljskoj tradiciji, Pavo Urban od ranih dana izabira umjetnost – osobito fotografiju – kao svoje stvaralačko utočište. Bio je članom Foto kluba Marin Getaldić u Dubrovniku, kratko službeni fotograf Kazališta Marin Držić u Dubrovniku i fotograf Dubrovačkih ljetnih igara 1991. godine. Taj period iskustva s kazališnom fotografijom presudno utječe na njegovo usmjerenje; u rujnu 1991. godine upisuje Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, smjer filmsko i TV snimanje. U tome trenutku ima 23 godine i puno neostvarenih ideala koje prekida rat. Dubrovnik je napadnut okrutnom artiljerijom JNA što Urbana osobito pogađa. Prijavljuje se u dragovoljačke odrede, ali ubrzo postaje fotograf koji bilježi ratne strahote Dubrovnika i njegovih građana, upisujući svoj potpis nemirenja u svjedočanstvo o rušenju grada. Zabilježio je prvi pogodak u povijesnu gradsku jezgru Dubrovnika, krajem listopada 1991. godine. Poginuo je 6. prosinca nedaleko od Orlandovog stupa prilikom fotografiranja granatiranja stare gradske jezgre Dubrovnika.
Iz perspektive umjetnika, nimalo indiferentne pozicije, Pavo je Urban fotografirajući rušenje svojega grada ostavio trajno svjedočanstvo o razmjerima zločina i napose o sebi samome. Nije se pokolebao niti u jednom trenutku; on predosjeća smrt ali fotografijom sputava misao o smrti. Tog tmurnog jutra, na dan pogibije, Urban fotografski bilježi eksploziju na početku Straduna, uz gradski zvonik bilježi rušenje gradske jezgre i pravi fotografiju Orlandovog stupa kada biva pogođen u trbuh. Evo kako pojašnjava njegov angažman u ratu Antun Maričić: “Pogubna neregularnost zbivanja koja su u jesen 1991. zadesila Dubrovnik, inducirala je u ovom mladom čovjeku intenzitet nesvakidašnjeg talenta koji se dotad izražavao tek u sporadičnim naznakama. Dok je njegovo dotadašnje bavljenje fotografijom bilo uglavnom mladenačko traženje s promjenljivim rezultatima, u uvjetima rata Pavo je pronašao svoj čvrsti, kako ljudski tako i stvaralački motiv i cilj. Sazrio je naglo i u samo dva mjeseca ostvario opus za koji većini nedostaje cijeli, dugi život.”
Osim fotografije, Pavo Urban piše dnevnik koji se doima kao svjedočanstvo napisano izrazito sentimentalno i literarno zrelo (na ovome mjestu prizivam misao Hrvoja Ivankovića da Urbanov ratni dnevnik prema poetici teksta možemo dovesti u vezu sa zapisima češkog novinara i književnika Egona Erwina Kischa (1885-1948.), koji se borio na srpskom bojištu i u Galiciji zapisujući u dnevnik “sitnice” koje opisuju običan dan običnog vojnika u ratu). Izvan promišljanja o ratu u središtu njegovih dnevničkih pisama je ljubav prema djevojci Mari, koja mu nedostaje ali je sretan da je ona na sigurnom, daleko od nesreće Dubrovnika prepunog ožiljaka destrukcije. Na jednom mjestu piše: “Kako je čudno kad je smrt blizu. Shvatiš koliko si živio dobro i koliko si bio objesan. Ono što me držalo cijeli dan veselog i sretnog bila je spoznaja da ću ti sutra tajnim kanalima moći poslati pismo.”
U dokumentarnoj radio drami Ovo je ratni dnevnik. Izvještava Pavo Urban, koju je prema dnevnicima režirao Hrvoje Ivanković, Mara Bratoš prisjeća se njegovog znakovitog predosjećaja smrti. Nešto prije rata počeo se interesirati za rad mađarskog ratnog fotografa Roberta Cape, proučavao je njegov životni i stvaralački put nesvjestan da će uskoro poput Cape, koji je poginuo u Vijetnamu 1954. s fotografskim aparatom u ruci, završiti svoj život. Na dan 10.10.1991. Urban piše: “Do prije mjesec dana bio sam tako normalan. Do prije dva mjeseca bio sam skroz normalan. I nešto najnormalnije bilo mi je ležanje s Marom u entrati. Ispod velikog baroknog ogledala.”
Čovjek, dakle, ne može o(p)stati bez savjesti. Već je više puta rečeno da je čovjek čovjekom ako ima savjesti u njemu. Pavo Urban savjest uzima kao svoje nemirenje s zločinom postavljajući pitanje: Da li sam mogao (i mogu) uraditi više da do ovoga ne dođe? Sa druge strane, vojnik koji pogađa Pava Urbana savjest ne uzima kao svoje ključno mjesto egzistencije, naprotiv on joj se ruga. U tom kolopletu rugalačke egzistencije razaznajemo klice sadašnjih osporavanja, marginaliziranja, relativiziranja ratne prošlosti, i svakodnevnih podjela na njihove i naše žrtve. Dakle, radi se o procesu nezaliječene rane koja svakodnevno uništava unutarnje organe bića. Na djelu je, kako veli u jednom eseju Adam Michnik, batinanje svijesti koje proizvodi strašne posljedice. Subjekt ostaje bez osjećaja za drugog, riječima Jeana Baudrillarda, na djelu je subjekt očišćen od rascjepa i osuđen na metastazu samog sebe, na čisto ponavljanje. Činjenica da će uvijek biti i onih koji će relativizirati i unižavati žrtve uz to proizvodeći, kako piše Adorno, strahote koje nemaju kraja jer se krivnja i nasilje svaki put iznova plaćaju krivnjom i nasiljem, dodatni je poticaj da radimo na prošlosti kako patnja ne bi ostala upisana u konstantu čovječanstava a naši životi postali kukavički jer smo ostali nijemi pred neshvatljivom bukom poricanja i zaborava. U tom smislu valja nam razmisliti koliko su izljevi mržnje u regiji, kojima svjedočimo danima, zapravo znakovita lekcija iz tolerancije čiji ispit nismo položili zbog izrazito niske razine osjetljivosti na naslijeđe brutalne povijesti rata i nasilja.
Priča o stradanju Dubrovnika i besomučnom preziru prema jednom gradu, priča je o našem preziru prema životu i što je još gore, sadašnjem šutljivom relativiziranju zločina. Na jednoj od Urbanovih slika koja prikazuje Dubrovnik u plamenu, gusti dim razotkriva bespomoćnost grada i zatamljuje pogled na njega, guši njegovu vidljivost. Što je ostalo nakon toliko dima i toliko smrti? Suočen sa surovim ratnim ništavilom Pavo Urban je predvidio što se može dogoditi nakon toliko dima i smrti. “Bojim se da će vrlo brzo čim se sve malo smiri progovorit zlobe i niskosti, licemjerje i pohlepa i da će se sve početi vrtjeti po starom, možda čak i intenzivnije jer će se bolje izmišljat argumenti… Biće lova na vještice, biće inkvizitora i heretika, a najgore će to osjetiti onaj dio naroda kojemu je samo na umu mir i bolje sutra”. Za nekoliko dana, 6. prosinca, bit će 22 godine od smrti Pava Urbana. Njegovo ime neće biti spomenuto u medijskim napisima u Srbiji.
Peščanik.net, 24.11.2013.
