Pozicija jugoslavenske praxis filozofije, čiji su glavni predstavnici pisali u zagrebačkom filozofskom časopisu Praxis, a teorijski razlagali svoja stajališta na otoku Korčuli, gdje je djelovala Korčulanska ljetnja škola, do danas je ostala intrigantna. Ovaj je period, od sredine 60-ih do sredine 70-ih, bio kulminacija jugoslavenske filozofske misli nastale na tragu Marxova povijesnog materijalizma, koji je uveliko razgradio Hegelovu idealističku viziju svijeta, i postao orjentir za promišljanje svijeta u kojemu je čovjek u središtu, kao apsolut, kao biće koje pokreće nekakva predmetna akcija, izvan simboličkih i spiritualističkih paradigmi, i na čijim se rubovima opredmećuje teza o svođenju čovjekovih odnosa na samog čovjeka. Jer, prema Marxu, društveni je život praktičan, dok je spor o stvarnosti ili nestvarnosti mišljenja izolovanog od prakse u biti sholastičko pitanje. Dvije su, stoga, ključne odrednice koje prozilaze iz ovoga naslijeđa, a prisutne su u današnjoj kontekstualizaciji filozofske grupe oko časopisa Praxis. Ponajprije, odnos između teorije i prakse. Nemali broj potonjih mislilaca naveo je manjkavost praxis filozofije upravo u proturječju između ideje koju su teorijski promovirali i praktičnog stanja stvari. Drugim riječima, teza da je u centru jedne samoupravne zajednice čovjek koji ne djeluje, niti može djelovati, u bilo kojoj strukturalnoj paradigmi ostajala je doista anakronom, jer je bila bez ikakvih realnih konzekvenci, osim što se isticala strastvenom teorijskom aparaturom. U tome smislu su se kretale i kritike praxis filozofije; one su bile obilježene stručnom kritikom metode mišljenja i onom drugom, koja je bila opasnija, političkom i propagandističkom kritikom. Sve to dovodilo je do podozrenja prema ovoj filozofskoj grupi koja je, bez rezervi, bila intelektualno stjecište mudrosti u jednopartijskoj državi i koja je, kao grupa filozofa, među prvima ponudila nekakvu realnu formu polemičkog okupljanja u čijim su se redovima nalazile disparatne pozicije u mišljenju samog sustava socijalizma kao takvog. Druga stvar, koja obilježava današnja promišljanja o vremenu jugoslovenskih praxisovaca, tiče se kasnijih interpretativnih matrica nastalih u postratnim društvima nakon 90-ih kada su nekada ujedinjeni filozofski mislioci, svaki za sebe, nalazili utočište u novim okolnostima mlade i prividne demokracije. Dok jedni Praxis smatraju najplodonosnijim naslijeđem socijalizma, drugi pak negiraju njegove (potencijalne) učinke, te otvoreno ističu da je Praxis kao pokret bio negacija filozofije.

Mogli bismo reći, sa stanovitom rezervom, da je teorija dobila svoj katastrofalni praktični svršetak, da je Marxova misao o promjeni svijeta, kao i njegova ishodišna točka – sloboda, u praksi dobila svoje nakaradno izobličenje. Jer, prema njegovom mišljenju sloboda nije data od nekoga, ona je (za)dana, ona je ključno odrješenje svakog mislećeg bića. Upravo zbog tog određenja – slobode – jugoslovenska praxis folozofija prihvaćena je od strane partijskog sustava s izrazitim otporom. Nebojša Popov, jedan od sudionika ove filozofske škole, piše: “Čim su se pojavili Praxis i Korčulanska ljetna škola, pratilo ih je podozrenje partijskih vrhova i ideološkog aparata. Vremenom su polemike postajale sve oštrije… Etiketa „praksisovština“ postala je jedna od najubitačnijih za oznaku „jeresi“ i neprijateljstva. Modaliteti su prilagođavani različitim adresama: „prozapadni“ i „američka agentura“, „ekstremna levica“, „pomahnitala utopija“ i „komunjare“, „anarhisti“ i „trockisti“, „liberali“ ili „anarholiberali“, „antireformske snage“, „kontrarevolucija“. Nisu se birala sredstva obračuna. Kako je tada govorio jedan sveučilišni profesor i partijski sekretar: „Ići ćemo i sa poluidiotima, ali ćemo pobediti!“

Odjeci časopisa Praxis bili su vidljivi diljem Europe, na Korčuli su gostovali mnogi poznati filozofi i mislioci poput Leszeka Kolakowskog, Herberta Marcusea, Jürgena Habermasa, među njima se vodila znakovita diskusija. Poznato je da je Kolakowski, početkom 80-ih, svojim prijateljima s Korčule poručio: “Vi imate velike iluzije o humanizmu i o demokratskom socijalizmu, i teško se rastajete od njih. Vi ste opasna grupa, i ne bi bilo dobro za Europu da je povedete svojim putem.” Centralna teza zasnivala se na Marxovoj viziji čovečnog društva, zajednice koja će biti moguća u svojem humanizmu tek onda kada bude kadra da prevaziđe granice sopstvenog otuđenja. Ali, uvijek je bila problematična svrsishodnost same ideje koju su zastupali ovi filozofi i to ne samo s nekog samodestruktivnog stajališta prema kojemu bi značilo da njihova filozofija slobode ostaje tek samodovoljna teorija i parolaška intriga grupe istomišljenika već, prije svega, sa stajališta nedovoljne heterogenosti i autentičnosti u misaonoj naravi koju su zastupali. To, primjerice, uočava Zoran Đinđić kada kaže da praxis-marksizam zadržava tradicionalni front prema “građanskom društvu”, otvarajući još i front prema sovjetskoj verziji marksizma/socijalizma. Svoja stajališta, kao i teze o neodrživosti stavova kritičara liberalizma, Đinđić izlaže u tekstu Marksizam i liberalizam – prijedlog za polemiku u kojemu zastupa ključnu tezu o diferencijaciji teorije i ideologije, kao i institucija i političkih pokreta. Na tragu te prividno osvojene slobode, izrazito slobodarske misli i želje za emancipacijom, događa se i studentska pobuna 1968. godine. Bila je to pobuna protiv onih društvenih činilaca koji su urušavali ponuđeno filozofsko stajalište. Nebojša Popov piše: “Lajtmotiv je protest protiv raskoraka normi i prakse, proklamovanog i ostvarenog socijalizma, protiv društvene nejednakosti, privilegija „crvene buržoazije“ kroz privatizaciju društvene imovine. Glavna oštrica uperena je protiv onih koji neposredno odlučuju o upotrebi sile ali izbegavaju odgovornost, te se zahteva da budu smenjeni gradski, republički i savezni čelnici policije i urednici radija, televizije i Politike.”

Iz takvih društvenih gibanja razvijaju se mislioci obdareni posebnim istraživačkim duhom. Na Korčuli se sastajala vodeća elita filozofa i teoretičara socijalizma i svi su oni, ma kako teorijski bili udaljeni, ulazili u jedan, zajednički ring mišljenja. Prva karika koja je popustila prilično čvrst lanac mišljenja bila je – pitanje nacionalizma. Predrag Matvejević ovako opisuje konačni rascjep: “Krajem osamdesetih godina počele su se osjećati razlike u pristupima, promjene stavova pojedinih sudionika. Prisjećam se jednog od posljednjih sastanaka na kojem je beogradski filozof Ljubo Tadić, sav usplahiren, zatražio od Rudija Supeka da oduzme riječ Bogdanu Deniću, američkom profesoru srpskog porijekla, koji je upozoravao na greške Miloševićeve vlasti na Kosovu: Tadić nije sličio na sebe sama. Mihailo Marković postao je podozriviji, manje je zapisivao nego svojedobno na Korčuli. Imali su dojam da zagrebački kolege, poglavito ljubljanski, ne prihvaćaju njihove argumente i ne razumiju težinu „srpskoga pitanja“ na Kosovu, pri čemu su potpuno isključivali iz istog pitanja kosovske Albance. Pozvali smo i nekoliko Albanaca i Srba s Kosova na raspravu. Sam Praxis se već podijelio: počeo je izlaziti u inozemstvu bez suglasnosti i potpore većeg dijela uredništva Praxisa.”

Ljubomir Tadić je, dakle, od filozofa prava i slobode, mislioca koji je promišljao politička pitanja i pogubnost ideologije (većina filozofa okupljenih oko Praxisa početkom 70-ih isticala je pogubnost nacionalizma za društvo jer, prema njihovom mišljenju, nacionalistička koncepcija negira onaj slobodni revolucionarni angažman ljudske ličnosti, koji u sebi sadrži kreativni marksizam), sveučilišnog profesora u Sarajevu, a potom u Beogradu, praxisovca, člana SANU od 1985. godine, postao gorljivi nacionalistički glasnogovornik. Među prvima je, uz Dobricu Ćosića, osjetio da je nacionalistička ideologija njegova baza jer je, sasvim odbacivši svoje temeljne filozofske stavove, stao na stranu Slobodana Miloševića. Kao veliki prijatelj Dobrice Ćosića potpisao je čuveni Memorandum srpske akademije nauka i umjetnosti, koji prema mnogima, zbog stava o nacionalnoj ugroženosti Srbije, predstavlja uvod u rat koji će potom postati surova realnost. Ljeta 1990. godine Ljubomir Tadić izjavljuje[1] : “Pojava nacionalnih partija u Srbiji je u suštini pojava srpskog nacionalnog pitanja na istorijskoj pozornici, zahtevu srpskog naroda da u jugoslovenskoj zajednici ima jednaka prava sa drugima koji u njoj žive, a nikako veća, pogotovo ne privilegije… Srbi su sopstvenim snagama stvorili svoju državu, dok druga strana nikada nije stvorila vlastitu državu, bez obzira što su imali neku kvazidržavu u okviru nagodbi sa Mađarima, sa Austrijancima.” Otvoreno podržava nacionalistički koncept Slobodana Miloševića i njegovu ideologiju izvitoperenog socijalizma. Krajem godine 1990. izjavljuje: “Srbija se nalazila u jednom posebnom statusu unutar jugoslovenske federacije. Socijalistička partija je uspela, to nemojmo zaboraviti, u borbi za ravnopravnost Srbije unutar jugoslovenske konfederacije, da dobije ogroman broj pristalica, pri čemu se nije zalagala za neki socijalni ili socijalistički koncept, što bi bilo u skladu sa njenim imenom, nego za nacionalni.”

Nadalje, svjestan postojanja građanskog društva i intelektualaca koji se suprostavljaju takvoj ratnoj politici Beograda, u intervju za Dugu, polovicom 1991. godine, izjavljuje: “U Srbiji, hvala Bogu, nismo složni, iako sloga treba da postoji u trenucima odbrane gole egzistencije naroda, a ko nije uz svoj narod, onda je ništa drugo nego izdajnik.” U cilju relativiziranja gnusne agresije srpske i crnogorske artiljerije na Dubrovnik početkom 1992. godine izjaviće: “Mislim da je to što se radi sa Dubrovnikom i oko Dubrovnika velika glupost. Međutim, treba pomenuti da propagandi razaranje gradova ’impresivno’ deluje. Ali, šta je sa srpskim selima koja su takođe razorena – to niko ne pominje. To se ne može zanemariti. Šta je, recimo, sa Mirkovcima koje je simbol toga razaranja?”

Ljubomir Tadić oštro reagira i prema osnovanom Beogradskom krugu, grupi intelektualaca koja se odupire ratu na tlu Jugoslavije, te ih javno proziva za antinacionalne istupe, najprije Ivana Đurića i Radomira Konstantinovića. Podilazeći osjetljivom naslijeđu svjetskog rata kroz instrumentaliziranje patnje Ljubomir Tadić je, inzistirajući na povezivanju Jevreja i Srba, 1987. godine u Beogradu osnovao Društvo srpsko-jevrejskog prijateljstva, zajedno s Klarom Mandić, koja je bila bliska vlasti Slobodana Miloševića, što mu je poslužilo za prisilnu duhovnu uzurpaciju jevrejskog pitanja u korist srpskog nacionalizma. Pred kraj Miloševićeve vladavine daje nešto opreznije izjave, uz opaske da su strane sile krive za stanje u zemlji, dok u Zoranu Đinđiću, koji pretendira na mesto predsjednika Demokratske stranke, vidi preambicioznog čovjeka, koji dolaskom na vlast zavodi diktaturu. “Najveća opasnost za Srbiju je Zoran Đinđić. Ja vidim kako on dolazi, postaje predsednik i zavodi diktaturu. Tek će tada nastati mrak!” Poslije 2001. godine, u novoj političkoj klimi nakon Miloševića, zajedno s Matijom Bećkovićem, Veselinom Đuretićem i Slavenkom Terzićem osnovao je Pokret za zajedničku europsku državu SCG, u cilju sprečavanja osamostaljenja Crne Gore. Gorljivo je branio tezu da se međunarodna zajednica grubo poigrava sa Srbijom kada je u pitanju Kosovo provodeći nasilnu secesiju. Jedan je od potpisnika Deklaracije za obustavu postupka protiv Radovana Karadžića pred Haškim tribunaloma.

Kako je filozof slobode i prava Ljubomir Tadić od mislioca emancipacije postao mislilac mračnjaštva? To pitanje valja postaviti danas jer je od Tadićevih riječi koje je napisao u Praxisu 1973, pritom promišljajući pojam demokracije, ostao samo prah. Evo što je tada napisao: “U današnjem svijetu najvažniji zadatak svih ubeđenih demokrata jeste da skidaju ideološki veo kako s liberalizmom prikrivene oligarhije, tako i sa plebiscitarnošću prikrivene demagoške tiranije.” Bilo je to vrijeme kada je ovaj filozof još uvijek promišljao ideju slobode i onoga što se mora imenovati kao nepristajanje na destrukciju individue, kao filozof koji se u svom misaonom diskursu suprotstavljao svakom obliku sustava, represivnog i teorijskog, vrijeme kada je znao da je borba za slobodu jednog, borba za sve. Njegova je zasluga na filozofskom polju utemeljena upravo na pomaku od kritičkog pozitivizma ka praktičkoj filozofiji; praksi neodvojivosti intelektualnog i javnog djelovanja, propitivanja političke zajednice, odnosa pojedinca i kolektiva, pitanja autoriteta i (potencijalne) revolucije, što je u svojim poratnim tekstovima analizirao, kako zapaža Trivo Inđić, pod utjecajem Rose Luxemburg. To je, uostalom, uočljivo i u njegovim teorijskim radovima u vrijeme praxisovaca, ali valja se zapitati što nakon njegova vatrenog nacionalističkog zanosa? Jer taj njegov zanos nije bio samozatajni izljev nacionalizma već otvoreni, javni i glasni, poziv na mržnju prema drugima i nekadašnjim prijateljima, kao što su Žarko Puhovski ili Predrag Matvejević. Evo kako ovaj potonji pojašnjava svoje razočaranje u filozofa Tadića: “Kasnije sam čuo kako podržava Pale i one koji odozgo pucaju po Sarajevu (na tisući dan opsade došao sam u Sarajevo i vidio kako to izgleda: ne znam je li on tada bio gore, na brdu, uz one koji su na nas pucali). Tadić je u svojoj razjarenosti napao (u Politici!) čak i svoje bivše prijatelje, na temelju izvještaja dobivenih od tko zna kakvih službi: na primjer Žarka Puhovskog u razdoblju u kojem je preživljavao najteže krize. Posve je izobličio – on ili oni koji su mu dali podatke – i moju izjavu da su „Otvorena pisma“, kojima sam branio disidente pod prethodnim režimom, svrstana u „pornografiju“ te, u Hrvatskoj, ostala izvan normalne distribucije, kao neka vrsta „samizdata“. Ljubo Tadić, tko je to mogao očekivati?!”

Prije nekoliko dana, u svojoj 88. godini, umro je Ljubomir Tadić. Ovaj tekst nije pisan sa naročitim prezirom prema ovome čoveku već prije svega, i samo radi toga, da služi kao pouka povijesti pred činjenicom da je Tadićev stalni poziv za detitoizaciju, kako veli Mirko Kovač, bio pokriće za cvetanje srpskog nacionalizma i duha barbarstva.

Peščanik.net, 12.01.2014.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU

———–    

  1. Sve izjave Ljubomira Tadića preuzete su iz knjige Kovanje antijugoslovenske zavere, ur. Sonja Biserko, Helsinški odbor za ljudska prava, Beograd, 2006.