Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Naslušali smo se izjava zvaničnika koje pokazuju nerazumevanje prava žena da raspolažu svojim telom i odlučuju da li će imati potomstvo ili ne. Oni ne razlikuju legitimne mere populacione politike od onoga što njima liči na takve mere – osudu ličnog izbora, represiju nad ženama i svaljivanje krivice na njih za bezmalo sve: od „izumiranja nacije“, preko prekobrojnih prosvetnih radnika i škola koje se gase do nedostatka novca za penzije (jer nema više ko da radi). Tu spadaju i groteskni pokušaji „uvoza verenica“ iz inostranstva, plaćanja svadbi i osemenjavanja žena iz budžeta (zamisao predsednika Nikolića). Sve to gotovo bez izuzetka prate rasistički komentari na račun onih kojih ima previše i koje „mi“ treba da sustignemo.

Otužna debata o „srpskom izumiranju“ poslednjih nedelja je dobila privremeni epilog, koji je do kraja ogolio stvarnu državnu politiku u vezi sa decom, to jest bebama. Prvo je ministarka bez portfelja Slavica Đukić Dejanović optužila obrazovane žene starije od 30 godina zato što „nemaju decu i ne razmišljaju o tome, iako nisu ekonomski ugrožene“, jer „imaju visok stepen potrebe za komforom“. Javnost je burno reagovala na ovu izjavu, a posebno je upečatljiva bila reakcija Centra za mame: oni su podsetili ministarku da je nedavno rukovodila sistemom zdravstva, koji je tako loš da mnoge žene naprosto ne žele da ponove traumatično iskustvo prvog porođaja. Na ministarku se nadovezao premijer: on je porodice sa dečjim dodatkom označio kao neradničke. Po njemu ti roditelji zarađuju na svojoj deci (čitavu) minimalnu platu. Premijer je naravno pobrkao socijalna davanja i naveo netačan (viši) iznos dečjeg dodatka, ali je nepogrešivo uperio prst u roditelje i optužio ih da decu koriste da bi komotno živeli o državnom trošku. Tako su se premijer i ministarka našli kod „komfora“, to jest „komocije“.

Sada je jasno da smo kao žene barem dvostruko proklete – ili kao obrazovane, sebične komformistkinje ili kao bezdušne rušiteljke državne finansijske stabilnosti. Premijer se pravdao time da mu je izjava „izvučena iz konteksta“ (to mu se često dešava) i da nije uvredio sve porodilje, već „samo“ one iz socijalno najugroženijih porodica. Ali jedna druga poruka je već bila poslata – ako ste žena, šta god da odlučite, vaš izbor neće biti dovoljno dobar za državu.

Taj loši niz vesti završio se, barem za sada, i jednom poraznom odlukom na koju javnost kao da više nije imala snage da reaguje. U oktobru je vladajuća većina bez obrazloženja odbila predlog (pdf) poslanice Demokratske stranke Aleksandre Jerkov o nemogućnosti zastarevanja krivičnog gonjenja za krivična dela promene porodičnog stanja (deteta),1 trgovine ljudima2 i trgovine maloletnim licima radi usvojenja.3 Po postojećim propisima, gonjenja za ova tri krivična dela zastarevaju za samo 5 (promena porodičnog stanja i trgovina maloletnim licima radi usvojenja) odnosno 15 godina (trgovina ljudima). Ovde nije reč samo o kratkim rokovima zastarevanja (a povezano sa tim i propisanim blagim kaznama zatvora) za ova krivična dela; stvari čini gorim to što je Srbija umešana u sada već širom Evrope poznati slučaj nestalih beba i u vezi sa tim ozloglašena kao država koja uporno ne čini ništa da se ovaj slučaj reši.

Podsetimo: roditelji koji smatraju da su im u proteklim decenijama, pa sve do pre nekoliko godina, deca proglašena mrtvom, a zatim ukradena iz domaćih porodilišta, više puta su se obraćali javnosti i vlastima i tražili da pred sudom odgovoraju učesnici u organizovanom i sistematskom izvršenju ovih krivičnih dela. Pored traženja odgovornosti, roditelji – naravno – žele da povrate veze sa svojom decom: oni pretpostavljaju da su deca koja su im oduzeta i dalje živa.

U slučaju Zorica Jovanović protiv Srbije, Evropski sud za ljudska prava je još 2013. godine zauzeo stanovište da je podnositeljki predstavke povređeno pravo na privatnost i na porodični život. Presudom suda je ustanovljeno da Srbija u najkraćem roku mora preduzeti korake ka saznavanju istine o sudbini svakog nestalog deteta ponaosob, kao i da treba da donese poseban zakon kojim će propisati mehanizam za obezbeđivanje individualne satisfakcije svim roditeljima u položaju sličnom onom Zorice Jovanović. Nad tim mehanizmom nadzor bi trebalo da vrši nezavisno telo sa posebnim ovlašćenjima. Pošto je u domaćem redovnom pravnom sistemu problem zapušten, Evropski sud je jedini način za utvrđivanje istine video u posebnim rešenjima.

Država je ove upute izvrgla ruglu i probila sve rokove za usvajanje posebnog zakona i posebnog istražnog mehanizma. U vezi sa tim je ponudila i Nacrt zakona protiv koga su odlučno ustali roditelji nestale dece. Taj zakon, ako bi se usvojio, osujetio bi utvrđivanje istinitih podataka o deci, a roditelje bi ponizio isplatom naknade za nematerijalnu štetu od maksimalnih 10.000 evra po detetu. Za sve to vreme, državi stoji na raspolaganju i Model zakona o istraživanju položaja nestale novorođenčadi koji su još 2014. godine u ime porodica predložili Vesna Rakić Vodinelić i Danilo Ćurčić. Taj zakon nalaže formiranje posebne nezavisne i samostalne Komisije (odgovorne samo Skupštini Srbije) koja bi utvrdila istinu o sudbini svakog nestalog deteta. Međutim, nijedno od rešenja još uvek nije usvojeno.

Predlog poslanice Jerkov o nezastarevanju krivičnog gonjenja je takođe jedan od malobrojnih časnih predloga za rešavanje ovog vrlo važnog pitanja – za same porodice i čitavo društvo. Taj predlog se doduše odnosi na budućnost i za cilj ima da onemogući da neki novi učesnici izvršenja navedana tri krivična dela izmaknu pravdi pozivajući se na nastupanje zastarevanja krivičnog gonjenja, kao što se to danas događa. Usvajanje tog predloga bi oduzimanje dece u svrhe trgovine (bilo koje vrste) svrstalo upravo tamo gde ono i pripada: sa krivičnim delima protiv čovečnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom. Ta odluka bi bila i u skladu sa Ustavom Srbije,4 Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima deteta, Haškom konvencijom o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice deteta, ali i konkretnim preporukama Zaštitnika građana iz 2010. godine (pdf) – on je još tada predložio otklanjanje zastarevanja krivičnog gonjenja za učinioce.

Svi ljudski i pravni argumenti u prilog usvajanja odluke o nezastarevanju pogaženi su argumentom većine i sile. Time poslanici vladajuće većine ne samo što svojim biračima tovare na teret sopstvenu moralno neodrživu poziciju u vezi sa ovim pitanjem, već i odgovaraju na pitanje šta zaista misle o bebama u Srbiji.

Bebe su, kao što smo videli, dobrodošle samo kao povećanje brojnog stanja nacije, pod uslovom da država zbog njih nema nikakav trošak. Kako će deca živeti i da li će živeti sa svojim roditeljima, to se naših poslanika i vlasti ne tiče. Da li će biti proglašena živom ili mrtvom, takođe ih se ne tiče. Nije im važno ni da li će neko bebe ukrasti i prodati: ako se to desi, država će dosledno biti na stanovištu prikrivanja i nekažnjivosti te kriminalne radnje. To nas vodi ka zaključku da će zločini nad najmlađima u Srbiji i dalje biti mogući, i to pod okriljem argumenta većine. Trgovina svim raspoloživim resursima tako ne zaobilazi ni tobože silno željenu decu. Mislili smo da je prodaja porodične srebrnine u vidu državne imovine najgore što može da nam se desi, ali istina je mnogo gora: država je odavno posegnula i za našom decom.

Peščanik.net, 25.10.2016.

Srodni linkovi:

VIDEO – Nestale bebe + transkript

Vesna Rakić-Vodinelić – Nestale bebe

Vesna Rakić-Vodinelić i Danilo Ćurčić – Predlog zakona o nestalim bebama

Danilo Ćurčić – Maj je odavno prošao

Danilo Ćurčić – „Ako se ukaže potreba…“

FEMINIZAM

________________

  1. Član 192, stav 1 Krivičnog zakonika.
  2. Član 388 Krivičnog zakonika.
  3. Član 389 Krivičnog zakonika.
  4. Član 64 Ustava Srbije.
The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)