Time is running out / Vreme ističe, foto: Ivana Tutunović Karić
Time is running out / Vreme ističe, foto: Ivana Tutunović Karić

Vučić jeste glavna žila trulog korena korova koji je preplavio Srbiju. Ali ne treba zanemariti ni čitav sistem žilica, sveprožimajuće prisustvo pojedinačno irelevantnih, ali u svojoj ukupnosti suštinski važnih delova tog razgranatog sistema zločinačkog uništavanja ove zemlje i naroda. Na primer, ministar socijalne politike Đorđević. Poznat je po izjavama koje u javnosti pobuđuju prezir i gađenje. U vreme sve intenzivnije reaktualizacije pitanja rodne ravnopravnosti ministar je svojevremeno, čestitajući Osmi mart, potpuno neprimereno izvukao jedno kontroverzno i epohi potpuno neprimereno razglabanje pesnika Jovana Dučića o ženama kao „večnim siromasima“ i instinktivnim oportunistima. Od radnika u štrajku zahtevao je da pokažu više patriotizma, u vreme kada je i Palmi postalo jasno da se „patriotizam ne sipa u traktor“ (još manje je pogodan da utoli glad). Sada je poručio doslovno sledeće: „Mi ne možemo da zaustavimo migracije“, ali „tamo plate nisu dosta veće, život je mnogo puta skuplji nego u Srbiji, kvalitet života nije mnogo veći, sve što zarade potroše na život… Mi smo najlepša zemlja na svetu, imamo društveni život koji ne postoji nigde, cena života je niža, kvalitet života raste iz dana u dan, već sada je na zadovoljavajućem nivou“.

Ovo ministarsko baljezganje je glupo, primitivno, uvredljivo i besramno i dovoljno govori samo za sebe. Komentar na ovakvu svinjariju opravdava jedino potreba da što više ljudi sazna za razmere bahatosti i bezobrazluka nosilaca javnih funkcija, koji iz sata u sat demonstriraju da ih ne obavezuju baš nikakvi obziri, ponajmanje osećaj odgovornosti za ekonomsku, socijalnu, političku i kulturnu bedu koja vlada Srbijom.

No vratimo se konkretnom povodu novog ministrovog baljezganja. Činjenica, na primer, da mnogo više ljudi napusti zemlju nego što se silom prilika vrati najneposrednije svedoči suprotno od onoga što ministar tvrdi: u Srbiju se iz tih manje lepih zemalja u kojima se ne živi bolje vraćaju samo oni koji baš nikako ne uspeju da tamo i ostanu, iz najrazličitijih razloga. Ali – u većini se ne vraćaju. Mnogi pristaju da rade poslove koji su ispod njihovih kvalifikacija samo da se ne bi vratili u Srbiju, za koju znaju da im te kvalifikacije takođe neće značiti mnogo jer su na mesta koja bi po svakom pravilu morala pripasti najkvalifikovanijima zaseli nekompetentni mamlazi, ološ nesposoban da učini bilo šta drugo osim da nanosi štetu zajednici i zagorčava život građanima ove zemlje.

Ovo propagandno mlaćenje prazne slame koje je upriličio ministar Đorđević sadrži samo jednu, nenameravanu istinu: ovde je život zaista jeftiniji. Ništa nije jeftinije u Srbiji od ljudskog života. Srbija se tim jeftinim resursom nemilice razmeće. Počev od toga koliko se lako i besmisleno umire (od suludih ratova devedesetih godina do zločinačke nebrige prema zdravstvenom sistemu), pa sve do toga ko je u ovoj zemlji zadužen da kroji sudbinu ljudi (dakle život u praktičnom smislu), na primer, na ministarskom položaju. Ništa i doslovno ništa u Srbiji ne radi u korist dostojanstvenog života njenih građana, koje pre svega nosioci vlasti skotski ponižavaju.

Činjenica je da i drugde po svetu vlasti uspevaju, tu i tamo, da se dokopaju najgori od najgorih. Ređi je, doduše, slučaj da najgori od najgorih prigrabe baš svu vlast. Sve to, ipak, nije nikakva specifičnost Srbije, kao ni mnoge druge pošasti ovdašnjeg života. Međutim, problem je u učestalosti toga, u trajanju patološkog stanja i u sve slabijem potencijalu društva da sa što manjim posledicama preživi pošast koja ga zadesi sa pogrešnim pojedincima na odgovornim mestima, odnosno sa čitavom pogrešnom garniturom vlasti i izvitoperenom i izopačenom koncepcijom društva i politike. Iako nikada ne prolazi bez posledica, ohlokratija ipak ne ostavlja istu pustoš svuda gde zacari: neko tu političku kugu uspešno savlada, neko se jedva izbori, neko joj podlegne. Dok postoje ljudi u državi i država, dotle postoji šansa da se nešto korenito promeni, ali su mehanizmi te promene sve teže dostupni i sve malobrojniji kako vreme odmiče.

Antidržavna i nenarodna vlast nanjušila je opasnost od iseljavanja koje prazni Srbiju, pa je rešila da započne intenzivnu kampanju zaustavljanja inače nezaustavljive tendencije koja je skopčana sa posve razumnom težnjom ljudi da žive bolje i to u svakom pogledu. Dakle, ne samo da imaju više novca, nego da ukupni sadržaj onoga što se zove život bude bogatiji, raznovrsniji, potpuniji. Međutim, pošto ova i ovakva vlast drugačije ne zna, mehanizmi koje upotrebljava se uglavnom iscrpljuju u bednim pokušajima da od ljudi naprave budale bestidnom propagandom. Takođe, kao efikasan način zaustavljanja migracija ljudi ka boljem životu vlast se trudi da uništi obrazovni sistem, tako da na kraju takve idiotizovane nesposobnjakoviće niko nigde ne bi ni primio da rade bilo šta. Nije važno šta će se dešavati u samoj Srbiji: samo da se spreči da ljudi odlaze, da ima što više snage za robovsku eksploataciju, što više glasačke mašinerije za bogomdanu vlast, što više „nas Srba“ radi balkanske ravnoteže (naročito prema „njima Albancima“) i, na kraju krajeva, što više života da se upropasti u nastranom uživanju u gospodarenju nad ljudskim sudbinama, proizvodnjom robovske svesti i satiranjem onih koji na to ne pristaju.

Peščanik.net, 10.02.2020.


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.