pas spava na betonu
Foto: Predrag Trokicić

Vest da se jedan čovek danima hranio telom svog preminulog oca sa kojim je živeo u stanu u Glogonjskom ritu u okolini Beograda, kako su neki mediji preneli, „šokirao je čitavu javnost“. Prema tim izveštajima, komšije su godinama bezuspešno pokušavale da dozovu nadležne službe u pomoć ovoj porodici, da bi na kraju policija izašla na teren po njihovoj prijavi koju su podneli jer se iz stana proširio nepodnošljiv smrad. Sin je izjavio kako je bio gladan i kako nije imao šta da jede. Ovaj slučaj zanemarivanja, možda jasnije nego stotine sličnih koji su se nanizali tokom proteklih godina, slikovito pokazuje gde smo, dve decenije nakon naše plišane revolucije. On nas podseća ne samo na to da je celo selo potrebno za podizanje deteta, već i na to da je celo selo odgovorno kada to dete (u ovom slučaju sa mentalnim poteškoćama i godinama zatvoreno u kući) propadne. Odnosno kada, kao u ovom slučaju, jedna porodica koja je živela u tzv. višedimenzionalnom siromaštvu (koje se utvrđuje kroz raspoložive prihode, ali i niz drugih parametara, kao što je pristup uslugama), ne dočeka da dobije podršku društva čiji je deo. Sudeći, opet, po šturim informacijama iz medija, izgleda da ne samo da su komšije propustile da policiji ili tužilaštvu prijave nasilje u ovoj porodici koje su bile primetile (što je bila njihova zakonska obaveza), nego je i Gradski centar za socijalni rad u Beogradu, čiji zaposleni, prema rečima Gorana Vesića, „posao obavljaju besprekorno“, učinio težak propust jer nije pružio uslugu neodložne intervencije, na šta je obavezan kada su ugroženi nečiji život, bezbednost i zdravlje.

Dok ovo pišemo, u Srbiji se verovatno još desetak ovakvih užasnih slučajeva odmotava do neke nove naslovne stranice koja će nas već sutradan šokirati. I, logično, takvih slučajeva će biti sve više, usled kombinovanog efekta ideološkog opredeljenja vlasti i siline udara krize izazvane epidemijom koja je dokrajčila naše zdravstvene i socijalne službe. Tačnije, za njih ćemo saznavati u onoj meri u kojoj tabloidi budu procenili da im podižu čitanost, a da, istovremeno, ne ugrožavaju vlast. Kako su moguće ovakve stvari u Vučićevoj Srbiji, zemlji ekonomskih superlativa? Kako je moguće to da se poslednjih godina nižu slučajevi ekstremnog ponašanja između ljudi, koji su kulminirali pojavom kanibalizma iz nužde? Odgovor je jednostavan – ovakve pojave nisu eksces, statistički nebitni slučajevi kojih ima i u najuređenijim društvima, izolovani incidenti u sistemu upravljanja društvom koji odlično funkcioniše. One su deo strateškog plana, posledica svesnih odluka o napuštanju osnovne funkcije javnih vlasti da štite javni interes. One su željeni rezultat rada Vlade koju je predvodila Brnabić, koja će za koji dan opet pričati o tome kako ekstremno siromaštvo u Srbiji ne postoji. One su odraz u ogledalu moralnog karaktera grupe najmoćnijih ljudi u vlasti. One su suštinski izraz politike koja uspeh meri tonama betona izlivenih u njene stanove na vodi. One su suštinski izraz politike u čijoj formuli uspeha nema blagostanja ljudi, objektivnog i subjektivnog. U svetu takve politike novac je mera svih stvari, a ne čovek. Ko je kriv svima onima koji su se našli van ove formule? Ko im je kriv što nisu bili brži, što nisu brže grabili, brže upadali preko reda, brže vozili i brže probijali naplatne rampe, brže gazili presporu decu na pešačkim prelazima. Ko im je kriv što nisu bili jači, jače udarali po glavama na tribinama i ispred skupština, jače trpeli štipanja i lascivna dopisivanja. Ko im je kriv što nisu bili bolji, bolje otimali radna mesta, bolje štedeli na zaštiti od baruta, bolje otkidali parče po parče gradova i reka za svoja betonska carstva.

Kažu da oko tri odsto stanovništva čine psihopate i sociopate. U uređenim društvima i kolektivima ovi ljudi mogu imati korisne uloge, kada su u službi pravičnih zakona. Međutim, kada se oni postave iznad takvih zakona, onda celo društvo počinje da poprima psihopatski i sociopatski karakter. Ono počinje samo sebe da mrzi, samo sebe da jede. Ljudi postaju jedni drugima ne samo vukovi, već i bogovi – kao u zanemarenom delu Hobsove izreke – ali zli bogovi, poput gnostičkog Demijurga. Kakvo je čudo onda to što se vizije iz uma Demijurga sa Andrićevog venca sve više materijalizuju, kao ektoplazma koja počinje da se preliva kroz njegove prozore na trotoare, preko automobila, škola i bolničkih postelja, pa sve do nas samih, ulepljujući nas kao muvu upalu u zamku biljke mesožderke. Koliko li ćemo joj se još odupirati dok naši trzaji konačno ne uminu? Dok se jednog jutra ne probudimo sa saznanjem da više nismo javnost i da ništa više ne može da nas šokira?

Dolaze nam bizarne pomisli da je, u slučaju nesrećne porodice iz Glogonjskog rita, možda i bolje što joj Vesićeve službe nisu na vreme pritekle u pomoć. Ko zna, kako je krenulo, možda bi otac i sin, po ideji nekog naprednjačkog direktora, bili smešteni u neku štalu u kojoj bi naizmenično bili isleđivani i lečeni elektrošokovima, testirani prvim kontingentom kineske vakcine protiv kovida-19 ili podvrgnuti nekoj drugoj mengeleovski domišljatoj metodi od koristi u Vučićevoj Srbiji. Ipak, ostaje nada da će smrad, koji mnogi od nas već godinama osećaju, konačno dopreti do onih sa betonskim obrazima, zadebljalim nosevima i istim takvim novčanicima koji trenutno služe kao poslednji čuvari vlasti. Da će ga i oni osetiti kada se konačno dogodi neminovni izliv kanalizacije koji Vučić sve teže suzbija, kao na Koraksovoj karikaturi. I da ćemo onda svu tu gospodu sprovesti u mimohodu pored planine leševa koji su mogli ostati živi ljudi, kao onu nemačku koja je, ogrnuta svilom i nercom, sprovedena kroz paklene odaje Aušvica. I da će ona skrušeno priznati da nije znala ne samo to da je vazdušna udaljenost između Beograda i Srebrenice samo 120 kilometara, već ni to da je ona između Nemanjine 11 i Glogonjskog rita tričavih 20 kilometara.

Autor je saradnik Fondacije Centar za demokratiju.

Peščanik.net, 08.10.2020.