Kad je ne tako davno njemačka kancelarka Angela Merkel na sastanku podmlatka svoje Demokršćanske unije (CDU) ustvrdila da je “koncept multikulturalizma u Njemačkoj propao”, nitko nije mogao pretpostaviti da će te njezine riječi svoj najradikalniji oblik zadobiti u napadu 32-godišnjeg Norvežanina Andersa Breivika na zgradu Vlade u Oslu i nešto kasnije na kamp mladih laburista na otoku Utoya. Kao što se zna, norveški masovni ubojica iza sebe je ostavio 76 poginulih.

Angela Merkel prošlog je listopada također ustvrdila da je zahtjev da “useljenici nauče što bolje njemački jezik, kako bi na tržištu rada imali više šansi, u potpunosti bio ispravan i opravdan”, kao što je ispravno, misli ona, “i traženje da prihvate kršćanske vrijednosti i da poštuju njemačke zakone i kulturu”. Vjerojatno je to bilo prvi put da je neka visoka politička predstavnica neke od vodećih zapadnoevropskih država tako jasno izrazila izrazito reduciranu definiciju suživota u višenacionalnim državama.

Politika ravnodušnosti

Teško da se njemačku kancelarku nakon ovih riječi uopće može nazvati multikulturalistkinjom. Prije zabrinutom patriotkinjom. Prema riječima koje je uputila mladeži svoje stranke, ona suživot s brojnom turskom imigrantskom zajednicom u Njemačkoj vidi tek kao nužno zlo. U najboljem je slučaju pobornica tzv. zatvorenog multikulturalizma, onog gdje se većinska i manjinska zajednica tek podnose, su-žive, ali se međusobno ne prožimaju i zapravo jedna o drugoj vrlo malo znaju. U engleskoj igri riječi razlika između aktivnog multikulturalizma i pasivnog suživota dobro je izražena. To je razlika između politics of indifference i politics of difference, između politike ravnodušnosti i aktivnog zalaganja za razumijevanje.

Ovdje bi se nekima moglo učiniti da cjepidlačimo oko sitnih razlika između dva pogleda na politiku prema useljenicima u Europskoj uniji, osobito u svjetlu ubojstava u Norveškoj. Međutim, čini se da je norveški jurišnik, odnosno “kršćanski križar”, kako se Breivik sam nazivao na društvenim mrežama, odlučio kazniti upravo spomenutu politiku ravnodušnosti. Likvidirao je mlade laburiste koji su na otoku Utoya, nedaleko Osla, slušali politička predavanja, možda baš na temu tog “blagog državotvorstva”, tog mekog nacionalizma koji je posebno resio skandinavske zemlje. Dakako da su Breiviku glavni neprijatelji islamisti i općenito muslimanska useljenička populacija, ali je, kako je napisao, najprije odlučio kazniti mlaku nacionalnu politiku koja je dozvoljavala “arabizaciju Evrope”, a koju je u norveškom slučaju utjelovila vladajuća lijeva koalicija.

Norveški ekstremist je napisao i svoj manifest, “2083. Evropska deklaracija nezavisnosti”, nazvan po godini kad bi, nakon višegodišnjeg križarskog rata, Evropa konačno trebala biti purificirana, prije svega očišćena od muslimana i tako spašena od islamističke opasnosti. U manifestu od 1.500 stranica, za pisanje kojeg autor tvrdi da je potrošio osam godina, stoji da su glavni korijeni multikulturnog zla u marksističkom, odnosno kulturalističkom relativizmu, liberalnoj ideologiji i prosvjetiteljstvu, te relativno novoj navadi zapadnoevropske društvene i političke elite zvanoj politička korektnost.

Opravdanje za eksploataciju

Hoćemo reći da se u slučaju Andersa Breivika zapravo ne treba previše baviti radikalnom antiislamističkom retorikom desnih stranaka i pokreta poput Le Penovog Nacionalnog fronta u Francuskoj, Haiderove Slobodarske stranke u Austriji, mađarskog Jobbika, nizozemske Liste Pima Fortuyna, na čijim se izvorima i sam Breivik dugo i često napajao, već da problem neiskrenog, ravnodušnog i nevoljkog života s različitima stanuje u samom vrhu političke Evrope. On stanuje u odlukama talijanskog premijera Berlusconija da od Lampeduse napravi otočni logor za prebjegle Sjevernoafrikance. On stanuje u odlukama francuskog predsjednika Sarkozyja da deportira Rome u Rumunjsku i u odluci danske vlade da na svojim granicama poništi Schengen, kao ustupak desnoj Stranci danskog naroda.

Cinizam izjave Angele Merkel leži u tome što je svojom otvorenom retorikom odlučila stvarni problem iz vlastite nadležnosti elegantno prebaciti na druge (naučite jezik, pa će sve biti u redu!). Pa se sada čini kao da je ravnodušno konstatirala kliničku smrt evropske kulturne različitosti jer, eto, Turci neće da uče njemački! Pravu smrt te različitosti ovih je dana, vidimo, proglasio ubojica sa sjevera.

Multikulturalizam je u svojoj osnovi doista utemeljen na idejama poštivanja različitosti, na solidarnosti, na idejama kozmopolitizma i univerzalizma. Međutim, u zapadnoevropskim prilikama pretvorio se u neku vrtu doktrinarnog opravdanja za eksploataciju radničke klase iz drugog i trećeg svijeta. Naime, kad su Njemačka i druge zapadnoevropske zemlje otvorile svoje granice početkom šezdesetih godina jeftinoj radnoj snazi s Balkana, iz Turske i s Bliskog istoka, bilo je to samo u svrhu brže rekapitalizacije porušene Evrope. Međutim, ta jeftina armija radnika bila je potrebna za daljnju eksploataciju. Domaćini su im dali koncesiju u vidu ideologije multikulturalizma, ponudili su useljeničkim grupama kulturni program kojim se, među ostalim, nadomještao žal za domovinom, a zauzvrat su Evropljani dobili lojalne useljenike.

Brza repatriotizacija

Kad se useljenička svijest nakon više generacija digla iznad razine zavičajnih klubova, ta populacija postaje problematična, kako umjerenoj desnici tako i onoj radikalnoj. Svaka na taj izazov odgovara na svoj način.

Očito je jedno: nakon ove masovne egzekucije, ovog svojevrsnog bijesa zdesna, zapadnoevropske zemlje, pogotovo one koje su bile uljuljkane u mit o beskonfliktnom društvu, nacionalizam – ni svoj ni tuđi – više neće uzimati zdravo za gotovo. Ubojica je uspio sve te norveške laburiste, liberale i socijaldemokrate pretvoriti u ljute patriote i zagovornike smrtne kazne, koji su sada spremni stati u obranu nacionalnih vrijednosti. Uspio je probuditi nacionalizam kod svojih sunarodnjaka, onaj uspavani, sam po sebi razumijevajući osjećaj uzdigao je na razinu borbenog pokliča. “Izdao si našu zemlju!”, “Nitko neće uništavati naš grad!” samo su neke od parola koje se ovih dana mogu čuti na ulicama Osla.

Ekstremnim činom tako je postignuta ekstremizacija svekolikog društveno-političkog života. U takvim uvjetima napadnuti, a u ovom slučaju to je cijelo norveško društvo, bit će bitno distanciraniji i rezerviraniji prema vrijednostima poput tolerancije, suradnje i solidarnosti sa strancima. Ako Breivik iza sebe i nema neku ekstremističku miliciju, država iza sebe posve sigurno ima patriotiziranu policiju kojoj je sada maksimalno podignuta borbena gotovost. Na tom su cilju – repatriotizaciji – radili i merkelovska politika umjerene desnice i radikalni gunfighteri s ekstremne desnice, svatko na svoj način.

Rade Dragojević, Novosti, 30.07.2011.

Peščanik.net, 31.07.2011.

TEMA – NAŠ TERORIZAM