rukavica pored panja
Foto: Peščanik

Učiteljica Smilja je sa maskom priko face stojala kod svoje klupe. Ona je koljački gledala nas rulju u razredu. Na učinoj klupi su bile ispravljene zadaće iz hrvackog. Učiteljica Smilja je rekla: „To šta san ja u ovin zadaćama čitala, to je majkemi za bogu plakat! To pas s maslom ne bi izija!“ Mi smo svi šutili i sidili smo popišmanjeno. Onda je uča rekla: „Dok san ovo doma ispravljala, časna rič san svako malo išla u banju izrigat se! A kad bi se izrigala, onda bi se pitala – gospe moja, zašto su od sve dice na svitu najveći debili upali u moj razred? Šta san ja bogu zgrišila da me tako kaznija?“

Onda je uča Smilja rekla: „Evo naprimjer primjera Dino!“ Moj drug Dino je u klupi do mene zarumenkijo se po faci. Uča je rekla: „Njegova zadaća je jedna od najgorih u oštroj konkuremciji! Od prve do zadnje riči, sve je maksimalno glupo, nepismeno i pogrešno! Da ne pričan kako je izmiša č i ć, je i ije, velika i mala slova! Čisti užas!“ Dino je spustijo glavu i utiho se keserijo: „He-he-he…“ Uča Smilja je rekla: „Da ima ocjena nula, ja bi mu je zavidala! Ovako će popit pocrtanog asa!“ Dino je utiho se keserijo: „He-he-he…“ Ja sam njemu šapnijo: „Šta se smiješ, jebate?“ Dino je nagnijo se prema meni i šapnijo je: „Pljunija san u zadaću prije nego san je preda! Onda san to razmaza i sačeka da se malo osuši! Ajmo se kladit da će uču sašit korona!“ Ja sam šapnijo: „N bava kua?!“

Onda je učiteljica Smilja rekla: „Naravska stvar, zadaće san vam pregledavala sa rukavicama! Jer pošto tačno znan kako radi vaš kržljavi teroristički mozak!“ Tu sam ja spustijo glavu i utiho sam se keserijo: „He-he-he…“ Uča je rekla: „Ništa me ne bi čudilo da je neko od vas pljunija u zadaću, pa onda to razmaza i čeka da se malo osuši! Računajući, ajde da učiteljicu sašije korona!“ Ja sam se utiho keserijo: „He-he-he…“ Dino je meni šapnijo: „Šta se smiješ, jebate?“ Ja sam nagnijo se prema njemu i šapnijo sam: „Ja sam joj pljunija u rukavice! Sa unutrašnje strane!“ Dino je šapnijo: „N bava kua?!“

Onda je učiteljica Smilja rekla: „Ali daleko najgora u turbo oštroj konkuremciji je Robijeva zadaća!“ Tu je meni udrilo rumenilo po faci. Uča je rekla: „To je toliko krembilno da van je moran naglas pročitat! Da vidite ko je šampijon u zastrašujuće oštroj konkuremciji krembila!“ Onda je učiteljica navukla rukavice i uzela je moju zadaću sa klupe. Ona je rekla: „Evo, saćemo pročitat! Naslov je Čovik i stablo!“ Onda je uča Smilja čitala:

Mi obitelj smo bili kod mog dida na Šolti na berbu maslina. Mi smo svaki brali sa svog stabla u didovom masliniku. Moj dida je brao oblice. Moj tata je brao levantike. Onda je moj dida okrenijo se prema mom tati i pitao je: „Je li, zete, a zašto ti ne nosiš masku dok bereš masline?“ Tata je zableušijo se u dida sa tupajom na kvadrat. Dida je rekao: „A šta me tako blido gledaš? Zarazićeš mi stablo, čoviče!“ Tata je samo zinijo od žešćeg iznereda. Dida je rekao: „I šta onda? Ne pridržavaš se mjera i razboliš mi masline, onda te bolesne masline odnesemo u uljaru, onda se to sve skaši i samelje, onda se iscidi ulje, onda ja sa takvin maslinovim uljem poškropim pečenog šampjera ili škrpinicu i eto ti vraga! Fasovaću koronu, čoviče božji, pa će me fibra držat dva dana i neću bit za ništa! Jel to briga za starije i nemoćne?“

Tata je vrtijo sa glavom i rekao je: „Časna rič, fosilac, ja ne mogu virovat šta ti drobiš!“ Onda je mama dobacila od svog stabla: „A stvarno mliješ gluposti, čako! Ne može korona prilazit sa ljudi na biljke i obratno!“ Dida je rekao: „Kurac ne može! Kako ti znaš da ne može? Viš da niko ništa ne zna! Svi samo bucaju! Pusti stručnjaci nonstop nešto seru, a ne znaju ko in glavu nosi!“ Mama je rekla: „Okej, al bar to je miljon posto tačno!“ Dida je uspravijo se i istega je leđa. Onda je on rekao: „A uzmi naprimjer primjera slučaj onog Filomeninog Prospera! Jel znaš Prospera?“ Mama je rekla: „Znan ga!“ Dida je rekao: „E, pa Prosper je skupija koronu, završija u bolnici, prikačili su ga na rekspirator, i sad već dvi šetemane vegetira! Ne može ni otvorit oči ni maknit prstom! Bija je čovik, a posta je biljka!“ Mama je uletila: „Dobro, al to je skroz druga stvar…“ Dida je nju prekinijo: „I sad Filomeni ne daju da dođe Prospera vidit u bolnicu, jerbo da bi i ona od njega mogla skupit koronu! Znači da bolest može prić sa biljke na čovika!“

Onda je moj tata okrenijo se prema didi i rekao je: „A zašto ti ne nosiš masku?“ Dida je pitao: „Kad da je nosin?“ Tata je rekao: „Pa dok bereš masline!“ Dida je rekao: „Koja ti je to umobolna logika, zete? Ako ja slučajno iman koronu, pa zarazin stablo dok beren masline, pa se onda od tih maslina napravi ulje, pa ja onda sa tin zaraženin uljem poškropim pečenog lubina ili komarčicu, to za mene ništa ne minja stvar, pošto već iman koronu! Kapito? Šta bi se ja ima vunat od zaraženog ulja ako san već zaražen?“ Tata je njega pitao: „Al šta ako se sa tin uljem zarazin ja? Ili ćer ti?“ Dida je rekao: „A šta ti misliš, zete, da ja slučajno beren masline bez maske?“ Tata i mama su širom raskobečili oči. Onda sam ja od svog stabla doviknijo: „Dida, kad bude gotovo ulje, oš mi moć spakovat jednu bocu za učiteljicu Smilju?“

Onda je učiteljica Smilja rekla: „Eto, to je ta škovaca od zadaće iz hrvackog! Ja se ne sićan da je iko ikad napisa išta bolesnije i debilnije!“ Ja sam spustijo glavu i piljio sam u klupu. Svi u razredu su šutili. Uča je podviknila: „Šta je pisac tija reć sa zadnjom rečenicom, moliću lipo?“ Ja sam skočijo se iz klupe i rekao sam: „Tija san reć da…“ Samo uča je meni dreknila: „Ti sidi i ne pizdi! Samo mi još fali da mi ideš tumačit svoje bljezgarije!“ Ja sam u roku odma strmopizdijo se nazad na katrigu. Uča je rekla: „To će neko drugi! Ajde ti Dino! Da čujen, šta je pisac tija reć sa zadnjom rečenicom svoje krembilne zadaće?“ Dino je ustao se i rekao je: „Tija je reć da bi van rado poklonija bocu maslinova ulja vrhunske kvalitete, šta ga proizvodi njegov dida sa Šolte, inače čuveni poljoprivrednik i vlasnik znamenitog obiteljskog gospodarstva!“ Učiteljica Smilja je rekla: „Ma nemoj? Slušaj me dobro, Dino… Ako se ti misliš sa menom zajebavat, ja ću ti isti čas spičit još jednog asa, paš uz onog iz zadaće imat dva!“ Dino je rekao: „Vratin li se kući sa dva asa tata će mi zdrajfat facu i slomit kičmu!“ Uča je rekla: „E pa onda ti je bolje tačno odgovorit na postavljeno pitanje!“ Dino je pitao: „Kako tačno glasi pitanje?“ Uča je zarežala: „Je li mladi pisac u svojoj literarnoj škovaci tija da ja dobijen bocu maslinova ulja ili da dobijen koronu?“ Dino je rekao: „Tija je da dobijete koronu! Ali je to reka u rukavicama!“

Robi K. (IIIa)

Peščanik.net, 02.11.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)