Čitav opis zaključnog događaja burnih političkih zbivanja prošle nedelje, može se smestiti u jednu, veoma kratku rečenicu: vladajući režim je izgubio legitimnost. Naime, pređena je prva etapa. „Čini mi se da se Putinu neće posrećiti da sprovede planiranu doživotnu diktaturu“, rekao je tog dana, u jednom privatnom razgovoru Boris Akunjin. Ovaj je pisac usred najnovije avanture svog junaka Erasta Fandorina odložio svoje pero i, samo zato da bi uzeo učešće u subotnjem mitingu, iz duboke francuske provincije doleteo u Moskvu.

Cele prošle nedelja sam bila na putu, a kada sam se vratila, u Moskvi su me čekale sasvim drugačije, neuporedivo prijatnije opšte prilike. Otišla sam iz jedne, a vratila se u sasvim drugu Rusiju. Pred odlaskom, nepun dan pred izbore, sedela sam sa prijateljem u restoranu i on me je uz laki podsmeh upitao: „Zar ti nije žao da ne vidiš trijumf Jedinstvene Rusije?“ Već nakon 24 časa, ova je rečenica postala politički anahronizam.

Sada će početi sporenja oko toga koliko je ljudi bilo na subotnjem mitingu. Da li ih je bilo 40, 80 ili 100 hiljada. A ja ću vam reći sledeće: bilo ih je malo-mnogo.

Šta znači to „malo-mnogo“? Evo, da objasnim. Ja do sada nisam bila ni na jednom mitingu. A moj prijatelj, biznismen, s kojim sam se dogovorila da pođemo zajedno, učestvovao je u njima vrlo često. Očigledno da je obrazovanje koje je stekao u Americi pozitivno uticalo na njega. Osim nas dvoje, na ovaj miting je pošlo još deset njegovih prijatelja, takođe poslovnih ljudi koji do sada nisu išli na mitinge.

Da, bilo nas je „malo-mnogo“, a „malo-mnogo“ znači i to da su nam se policajci smeškali. Oni što su nalik na kosmonaute, podizali su vizire na svojim šlemovima, neki su ih čak skinuli sa svojih glava i držali pod miškom i – smeškali se.

Tokom subotnjeg moskovskog mitinga, policija nije niti privela niti uhapsila ni jednog jedinog demonstranta. Oni nisu zadržali i priveli u svoju stanicu čak ni kolonu nacionalista nad kojom su se vijorile zastave i koja je sa svog mitinga na Trgu revolucije, prosto grunula na Bolotni trg, mesto na kome se održavao naš miting. Od strane organizatora je bilo izdato ozbiljno upozorenje da se ne nose zastave, no po policijskoj radio vezi je umesto uobičajenog „udri stoku“, pala naredba „ne diraj stoku“, pa su se policajci i dalje samo smeškali. Na Trgu revolucije je Limonov iz sveg glasa vrištao da se on odatle neće pomeriti sve dok ga specijalci ne odnesu, a specijalci su se smeškali i mirno ga gledali. Lepo se videlo da im ni na kraj pameti nije bilo da ga nose. Limonov je još neko vreme vrištao i potom otišao.

Jedini razlog zbog koga su se policajci smeškali je taj što nas je bilo „malo-mnogo“. Dvesta ljudi oni biju. Dve hiljade, takođe. A kada protestuje dvadest hiljada, ili (tim pre) osamdeset hiljada – onda im se smeškaju. Ništa im drugo i nije ostalo nego da se smeškaju. Na trg su dovezli mnogo kamiona s vojskom i mnogo autobusa za prevoz uhapšenih, no ljudi je bilo „malo-mnogo“. A „malo-mnogo“ ljudi se ne da smestiti u autobuse.

Ali nisi u pravu! – usprotiviće mi se mnogi. Da, znam. Znam da su pred miting vođeni dugi i ozbiljni pregovori. Znam i to, da kojim slučajem nije bilo posrednika koji su bukvalno naterali jednu od strana u pregovorima (organizatore mitinga) koja se po ukorenjenoj ruskoj tupadžiskoj navici neumoljivo kretala u direktan sukob, da se dogovori s drugom (policijom i gradskim vlastima) koja se po ukorenjenoj ruskoj tupadžiskoj navici takođe kretala u direktan sukob, ove bi se dve lokomotive u punoj brzini prosto sudarile. No da kojim slučajem nije bilo „malo-mnogo“ naroda, glavni gradski policajac Kolokoljcev ne bi nikada pristao na bilo kakve pregovore. U tom slučaju ne bi ni postojao predmet o kojem bi se imalo dogovarati.

Specijalci su prosto psi koji ako im to ne dozvoli gospodar, ne ujedaju. Vojnik – to je otelotvoreno naređenje. Izdato naređenje je bilo „ne diraj“ – i oni su skinuli svoje šlemove i smeškali se. Da je umesto naređenja do njih s vrha stiglo mangupsko namigivanje, odmah bi proradili pendreci.

Uzgred, sam miting je bio mnogo lošije organizovan od policijskog kordona. U jednom trenutku sam se našla na dvadeset koraka od tribine i ništa nisam čula. Okupljeni su često skandirali „Rusija bez Putina“, no mnogo češće se iz gužve čulo „Glasnije! Glasnije!“.

Naravno, a šta bi s tribine uopšte i imalo da se čuje? Kao u onom starom sovjetskom vicu kada su uhvatili čoveka kako na ulici deli prazne listove papira kao letke. Na pitanje zašto na njima ništa nije napisano, on je odgovorio: a šta da piše kada je i onako sve jasno. Tako i na ovom mitingu: a što bi se bilo šta s tribine čulo, kada je ionako već svima sve jasno. No ipak, miting je kao koncert, i okupljena publika mora da prati govornike, da ih podržava, da im povlađuje. Osetilo se da su organizatori navikli da nastupaju u kamernom žanru. A mogli su da se obrate bilo kojoj ozbiljnijoj rok grupi za pomoć, i da od nje pozajme ili iznajme neko pristojnije ozvučenje.

No, šta je za mene bilo najvažnije? Na mitingu se pojavilo nekoliko crvenih, belo-žuto-crnih i još tamo nekakvih zastava, a ljudi su se pod tim zastavama, kao da su neko strano telo, oštro izdvajali od ostalih prisutnih. Oni su bili organizovani. A ostali? Ostali su izgledali kao nekakva virtuelna partija, partija koju bih ja nazvala partija Navaljnog. Jer Aleksej Navaljnij je stao na čelo i organizovao, u našim uslovima jedini mogući način borbe s partijom „lopova i varalica“. Bila je to borba ne za Mironova, ne za Žirinovskog, ne za sebe voljenog. Bila je to borba protiv „lopova i varalica“. Ovi su izbori zapravo pobeda njegove strategije.

Prepoznati pripadnike partije Navaljnog je bilo veoma lako. Sve su to bili mladi ljudi i to ne studenti, već po pravilu ljudi koji zarađuju svoju platu. Kod nas je naime čest slučaj da se baš iz redova studenata regrutuju oni što za hiljadu rubalja u istom danu glasaju na tridesetak glasačkih mesta. Za one koji to ne znaju, kod nas su ljudi s platom i ljudi bez plate pripadnici dve različite biološke vrste.

Ovi su se mladi ljudi razlikovali i od onih tvrdokornih pripadnika partija raznih ukusa i boja, kao i od onih večnih posetilaca svih mitinga koje još od 1989. čuvaju u naftalinu. Tvrdokorni partijci su stajali u kolonama okupljeni pod svojim zastavama i ostalim partijskim znamenjima, a večni mitingaši su tužnih lica tamo-amo švrljali po trgu prepunom ljudi.

Ovi, u sebe uvereni mladi ljudi, stajali su ili u parovima, a češće u grupama po troje ili četvoro. Oni ili nisu nosili nikakve parole, ili je po jedan čovek stajao pod nekom dobro smišljenom i smešnom porukom vlastima. Poneko je nosio portret Gausa, poneko nacrtan grafikon s krivom takozvane normalne raspodele i s natpisom „Verujemo Gausu, a ne Čurovu“, a bilo je nekih zaista duhovitih, kao što je na primer plakat „Jedinstvene Gvineje“, s crtežom majmuna stilizovanog u duhu simbola Jedinstvene Rusije i s natpisom „Radije za njih“.

To nisu bili ljudi iz gomile. To su bile ličnosti. Većina ljudi okupljenih na mitingu predstavljali su isključivo sami sebe, a odsustvo zvuka u tom filmu samo je podvlačilo taj utisak.

Pre samo nedelju dana činilo se da je ovakav miting nemoguć, baš kao što se u januaru 1917. činio potpuno nemogućim februar 1917. Ruski narod ne ume da prepoznaje tačke u kojima jedna etapa razvoja nekih događaja prelazi u drugu. I to nisam ja izmislila. To mi je još prošle godine rekao uvaženi akademik Vjačeslav Vsevolodovič Ivanov.

Šta u ovoj situaciji može da učini vlast? Ništa. Koliko god se Surkov trudio i oko sebe okupljao razne fensi novinare kao što su Ševčenko, Tina Kandelaki i Minajev, aktuelnoj vlasti se ne može ponuditi strategija koja bi joj omogućila ispravan način ponašanja. Stepen nasilja vladajuće kleptokratije ograničen je visinom iznosa aktive na njenim računima kod zapadnih banaka. Nasilno rasterati miting od 80 hiljada ljudi je isto što i oprostiti se sa svojom pokretnom i nepokretnom imovinom na Zapadu. A ne rasterati ih znači – ranije ili kasnije izgubiti vlast. Oba rešenja su toliko loša, da gora ne mogu biti.

Jedina ispravna strategija za Surkova je da se javi na šalter vlasti i trebuje još više novca za potrebe ideološke borbe i za „jedinstvenorusifikaciju“ svega što mrda i diše. No ova bi strategija samo za Surkova lično bila ispravna, a za vlast ne. I vlast to vrlo dobro zna.

A narod? Šta u ovoj situaciji može da učini narod? Nažalost, veoma malo. Mi imamo „protiv“ koga da se borimo, ali „za“ koga, nažalost nemamo. Poslednjih godina je krug kandidata za izbore temeljno očišćen. Prave, od vlasti nezavisne opozicije već odavno nema, a zakonom je zabranjen i izbor nezavisnih kandidata po jednomandatnim okruzima. U ovim, posebno našim decembarskim klimatskim uslovima (nije vam ovo Nova Gvineja!), demonstranti će još po koji put izaći, uzviknuti po koju protestnu parolu i razići se. Posle predsedničkih izbora će nas zadesiti još jedan novi talas, a potom, ponovo zatišje.

Ali ovo još uvek nije kraj. Ovo je početak kraja. Sledeće parlamentarne izbore ova vlast neće preživeti. Jer do sada je u narodu tek tu i tamo bilo mnogo malo onih koje je brinulo to ko je uopšte taj koji njima vlada, a sada je počelo da biva obratno. Sada je malo mnogo onih koji izlaze na mitinge i koji traže da im se podnese račun.

 
Ежедневный Журнал, 12.12.2011.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 14.12.2011.