Pogledavši ovih dana na Klasik TV prvu sezonu Boljeg života naknadnoj mi se pameti s odmakom od trideset godina nametnula misao da se tu seriju može gledati u određenom onodobnom političkom ključu. Središnja radnja se, naime, vrti oko pitanja hoće li se dvoje glavnih likova razvesti. Te godine 1988. još uvijek neizgovarano pitanje mogućeg razlaza jugoslavenskih republika stvaralo je ozračje u kojem je mogući razvod braka Dragiše i Emilije Popadić postao stvar od općejugoslavenskog interesa.
Da bi taj ključ radio nužno je pribjeći stereotipima, što je, valja odmah priznati, dvostruko nepravedno. Mada u njima dovoljno često „ima nečega“ (što je poznato kao „stereotype accuracy“), notorni su zlokobni aspekti takvih Prokrustovih postelja koje odsijecaju i vitalne dijelove koji se u nju ne uklapaju. Ipak i sama je serija puna stereotipa, kako to biva u komedijama, što donekle opravdava i naše interpretativne. Izbjegnimo najprije karakterizacije „s ovih prostora” pa uzmimo kao bjelodan primjere sporedne likove Talijana kojega glumi M. Gutović, odnosno Francuza kojega glumi A. Noury, koje potpuno karakterizira to „Talijan” odnosno „Francuz”. Te karikaturalne epizode ipak samo naglašavaju da je naše stereotipiziranje posebno nepravedno spram dvoje sjajnih glavnih glumaca koji su ostvarili slojevite uloge, nesvodive na takva pojednostavljenja.
Ključ u kojemu gledamo priču o mogućem razvodu Emilije i Dragiše je balkanizam. Taj termin je bugarska povjesničarka Marija Todorova uvela devedesetih godina kao pandan poznatijem orijentalizmu E. Saida. Radi se o „diskursu kojim se stvara stereotip o Balkanu kao području nižega civilizacijskog stupnja u odnosu na Zapadnu Europu“.
U tome ključu Emilija je Zapad a Dragiša, zvan i Giga Moravac, je Balkan. Ona je sabrana i dostojanstvena, svira klavir, po struci je profesor latinskog, par exellence jezika Zapada; on je glasan i srčan, pa se protiv svoje volje i zapije s društvom ili potuče u kafani. Rez među njima ide i po klasnoj liniji: ona je iz obitelji predratnih bogataša osiromašenih prisilnom komunističkom nacionalizacijom, on je pak u mladosti bio sudionik omladinskih radnih akcija, a sad je sindikalac i nevoljki vođa radničke pobune protiv odnarođenog rukovodioca.
Je li taj dvostruki rez – Europa/Balkan i kapitalizam/socijalizam – relevantan za ondašnju slutnju mogućeg raspada SFRJ? Mada će se pokazati da je parola iz druge polovine osamdesetih „Slovenija, moja dežela“ iskrenije iskazivala stvarne želje stanovnika (ili barem vodstava) zapadnih jugoslavenskih republika; ipak je delegacija Slovenije na onaj partijski kongres gdje se SFRJ raspala došla s parolom „Evropa zdaj!“. Na tom kongresu je, među ostalima, odbijen i slovenski prijedlog da u program SKJ uđe želja za budućim pristupom Jugoslavije tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici. Utoliko je početak raspada Jugoslavije barem dijelom bio u znaku razilaženja oko pitanja o njenoj europskoj budućnosti.
I Emilijinu želju za napuštanjem braka motivira ne samo osamostaljivanje i napuštanje balkanskih životnih navika svoga supruga, nego i mogući zajednički život s nekim čije prosvijećene vrijednosti dijeli (profesor matematike i fizike kojega glumi V. Brajović). Giga je pak pod stalnim dojmom da svi problemi u kući proizlaze iz toga što nitko u obitelji ne priznaje njemu naravno pripadnu ulogu patrijarha. Ženu navikao da joj donosi kavu u krevetu, djeci je pružio previše slobode i sad ga nitko ne poštuje kao glavu obitelji i onoga koji najviše radi za nju.
Na sličan način je u Srbiji tada postojalo uvjerenje da najveći jugoslavenski narod nije dovoljno poštovan i ne zauzima onu poziciju koja mu pripada kao najvećemu i kao onome koji je podnio najveće žrtve za jugoslavensko jedinstvo. Ta će se ponižavajuća situacija, s toga gledišta, riješiti kad ostali priznaju središnju ulogu najvećega naroda.
Raspadajući brak Popadićevih tako je odražavao slutnju raspada Jugoslavije „zbog nepomirljivih razlika“. Zanimljivo je da je i druga središnja radnja serije naknadno našla svoj pandan u općejugoslavenskim zbivanjima, pa bi se utoliko autorima serije uz osjetljivost na trenutne društvene tenzije mogle pripisati i stanovite prekognicijske sposobnosti. Naime, uz taj potencijalni razvod, pokretač radnje Boljeg života je i uvjetovano nasljedstvo kojega će već više-manje odrasla djeca Dragiše i Emilije dobiti dovedu li svoj život koliko-toliko u red (uvjeti su za jednoga da nađe posao, za drugu da se uda, za trećeg da maturira pristojnim uspjehom). Na samom kraju jugoslavenske šestočlanosti 30. svibnja 1991. ulogu bogate tetke koja se obogatila švercom pa ostavila milijarde uz uvjet da se nasljednici urazume odigrala je Europska ekonomska zajednica (današnja EU). Ovako svjedoči Kiro Gligorov:
„Luksemburški šef diplomatije g. Poos je rekao: ‘Znate šta, mi smo jako zabrinuti, ovo je naš poslednji pokušaj. Ali ja vam ne bi dalje govorio jer gospodin Jacques Delors ima plan za vas’. A Delors je bio jedan sistematičan čovek, više naučnik nego političar. I to što je pripremio bilo je u tačkama, jedno deset tačaka. Prva tačka. Ako ne dođe do rata, primićemo vas političkom odlukom odmah u Evropsku zajednicu, bez uslova i bez procedure. Evo sad se svi borimo za ulazak u Evropsku uniju i ko zna kad će to završiti. Druga tačka. Zabrinuti smo zbog toga što su počele cene ponovo da se dižu, a reforma premijera Ante Markovića je dala dobre rezultate. Evropska zajednica bi vam dala donaciju od pet i po milijardi dolara, bez vraćanja, da se to sredi. Nabraja koliko će koja institucija dati. Svetska banka ovoliko. Međunarodni monetarni fond, Evropska investiciona banka, Banka za obnovu i razvoj.“
It ain’t like in the movies at all. Za razliku od televizijskog Boljeg života gdje su se nasljednici potrudili uzeti novce, u našem realnom gorem životu Emilija se odlučila za konačnu potpunu emancipaciju, pa je definitivno odbila ponudu da uđe u zajednicu s onima čije vrijednosti navodno dijeli, a Giga se pokazao kao rasipnik obiteljskog budžeta i nasilnik koji je naposljetku najuren iz stana. A djeca su, sasvim doslovno, odselila drugdje.
Autor je čitalac iz Zadra.
Peščanik.net, 16.12.2020.
JUGOSLAVIJA