Boris Buden, foto: Jovica Drobnjak

Boris Buden, foto: Jovica Drobnjak

Razgovor vodio Davor Konjikušić

Nakon odlaska iz Hrvatske, teoretičar kulture, filozof, publicist i prevoditelj Boris Buden doktorirao je na Univerzitetu Humboldt u Berlinu. Nekadašnji urednik ‘Arkzina’ danas je gostujući predavač na Univerzitetu Bauhaus Weimar. Ovdašnjoj publici poznat je po zbirkama eseja ‘Barikade’, ‘Kaptolski kolodvor’, ‘Vavilonska jama’ i ‘Zona prelaska: o kraju postkomunizma’.

Što nam govore rezultati izvanrednih parlamentarnih izbora? Jesu li pokazali svu slabost i bijedu socijaldemokracije, koja nije uspjela artikulirati svoju lijevu i antifašističku tradiciju, nego se iznova dodvoravala desnom biračkom tijelu?

Ne znam da socijaldemokracija ima kod nas lijevu, antifašističku tradiciju. To je tradicija komunističkog pokreta Jugoslavije, a on ima veoma dugu i kompliciranu historiju u kojoj se ovo što se danas zove socijaldemokracija legitimira kao otvoreno distanciranje od te historije. Ne možeš, barem na ovim prostorima, baštiniti antifašizam ako si se odrekao svoje komunističke prošlosti. A upravo to čini ta hrvatska socijaldemokracija. Ona dakle nema nikakvu antifašističku tradiciju, pa je onda ne može ni iznevjeriti, ni politički reartikulirati. Naprotiv, ona je vjerna svojoj autentičnoj oportunističkoj tradiciji i neprestano je iznova artikulira. Pa i tako da glumi hadezeovce. Ali Zoran Milanović nije nikakav hrvatski šoven, on samo misli da se politika ne može praviti ni s čim drugim nego s nacionalizmom i šovinizmom. Ne na primjer na socijalnim pitanjima. I onda se to zove socijaldemokracija. S druge strane tradicionalna socijaldemokracija je u globalnoj krizi, kao i čitava stara ljevica iz razdoblja industrijske moderne i države blagostanja. Ona odumire pred našim očima i nema nade da će se ikad više oporaviti. Nije preživjela globalizaciju kapitalizma i neoliberalnu destrukciju društva. Teško je dakle u tom smislu govoriti o našoj socijaldemokraciji kao nekoj ljevici. Baš zato što nije bila u stanju artikulirati nikakvu lijevu politiku, lijevu alternativu ovom dekadentnom hrvatskom nacionalizmu, morala je taj nacionalizam odglumiti. Na koncu smo dobili socijaldemokrate koji glume da su hrvatski nacionalisti i hadezeovce koji glume da to nisu. A publici se očigledno više svidjela ova druga predstava.

Može li se uopće očekivati da će izbori bilo što promijeniti? Govori li slaba izlaznost u prilog tumačenju da su ljudi napokon shvatili da se ništa neće promijeniti ukoliko će glasati za jednu od dvije najveće stranke i njihove satelite?

Te dvije stranke su dvije klijentelističke elite koje obavljaju istu funkciju, dovršenje procesa integracije bivše SFRJ u globalni kapitalizam, a što podrazumijeva odricanje od bilo kakve ideje odnosno prakse suverenosti. Ne samo u ekonomskom nego i u političkom smislu. One su danas potpuno formirane kao kompradorske elite, koje kao u doba kolonijalizma služe interesima imperijalne moći, koja se danas artikulira i koncentrira na transnacionalnim razinama, bilo da je riječ o EU-u ili o globalnim institucijama financijskog kapitala. Hrvatska vlada, bez obzira na to je li hadezeovska ili esdepeovska, je li dakle desna ili lijeva, ima ulogu neke vrsta kućepazitelja ove zgrade koja se zove Hrvatska. Ali oni nisu njezini vlasnici niti su oni koji upravljaju gradom i njegovom infrastrukturom. U tom smislu treba otvoreno govoriti o dubokoj krizi cijelog koncepta parlamentarne demokracije. Taj koncept možda igra još nekakvu ulogu u moćnim zapadnim kapitalističkim zemljama poput Velike Britanije ili Njemačke, ali u zemljama kao što je naša, u kojima je prostor za suverene političke odluke potpuno eliminiran, to je izgleda postalo besmisleno. U ovih nekoliko mjeseci stare vlade ljudi su uvidjeli da im ona gotovo ne treba. Nikakva se katastrofa nije dogodila, dapače, privreda je počela rasti. Trebaju li nam oni uopće? Čemu taj cirkus u kojemu se oni pretvaraju da nečim upravljaju, a mi se pretvaramo da imamo slobodu izbora? U tom kontekstu, smisao dolaska na vlast je samo u pitanju tko, koja grupacija će iskoristiti državu kao monopolista u društvenim odnosima koji će im osigurati privilegije.

Dakle država može funkcionirati i na autopilotu?

Zahvaljujući Tomislavu Karamarku i nesposobnoj vladi vidjelo se da se može živjeti na autopilotu i da je gotovo svejedno tko je u kokpitu, što znači da su mehanizmi vođenja i navođenja negdje drugdje. A što se tiče nacionalne samodestrukcije, to je ono što ja zovem ustaštvom. Ustaštvo se danas ne iscrpljuje u nostalgiji za danima najveće hrvatske sramote, ni u historijskom revizionizmu, dakle u želji da se rat koji je 1945. izgubljen danas napokon dobije. Ustaštvo nije samo odnos prema ustaškoj prošlosti, odnosno prema tzv. historijskom ustaštvu. Naprotiv, ustaštvo je izraz nemogućnosti hrvatskog nacionalizma, njegove historijske nesposobnosti da tom hrvatskom narodu koji tako beskrajno ljubi osigura nekakav konkretni socijalni, politički, ekonomski probitak. Ustaštvo je naprosto onaj moment u kojemu klasični hrvatski građanski odnosno malograđanski nacionalizam prelazi u fazu nacionalne samodestrukcije, u kojemu dakle to tzv. domoljublje uništava realni objekt svoje ljubavi. U tom smislu se može reći da su se ustaše, poraženi 1945, vratili 1991. da dovrše svoj posao, u čemu su napokon uspjeli. Kao što je NDH bila goli resurs njemačkog kapitala koji je u ratnom ekspanzionizmu vidio jedinu šansu svoga preživljavanja, tako je današnja hrvatska država sa svojim narodom, odnosno svim svojim prirodnim, materijalnim i ljudskim potencijalima, resurs globalnog kapitalizma, a uloga nacionalne elite je da omogući nesmetanu ekstrakciju tog resursa. To baca sasvim drugo svjetlo na razdoblje tzv. komunizma od 1945. do 1990. Riječ je o jednoj relativno kratkoj epizodi u nekih 150 godina postojanja hrvatske nacije u kojoj su komunisti, koji nisu bili nikakav anacionalni element, pokušali dati toj naciji nekakav sadržaj, socijalni, ekonomski, odnosno nekakav politički smisao, osigurati joj suverenost u realnim okvirima. Historijski komunizam kod nas nije bio nikakav utopizam. Naprotiv, komunisti su bili autentični politički realisti, imali su savršen osjećaj za realno, odnosno historijski moguće. Bili su historijski realisti, autentični historijski materijalisti. I u tom su smislu njihova postignuća, kad je riječ o politici nacionalne suverenosti, nenadmašna. Neka Andrej Plenković ode danas u Bruxelles sa zahtjevom ‘jedna nacija, jedan glas’ pa ćemo vidjeti kako će se provesti.

To bi značilo da se samodestrukcija odvija već godinama?

O tome treba otvoreno govoriti. Nakon 25 godina svoje samostalnosti Hrvatska je upropaštena. Ideja o tome kako će se sutra s ovim ili onim političarom u procesu koji traje već četvrt stoljeća nešto radikalno promijeniti, kako će se ne samo vratiti svi krediti, nego će doći do općeg prosperiteta nacije, socijalno, ekonomski, demografski, nije realna. Ni u kulturnom smislu. Uzmimo taj hrvatski jezik. Upravo u smislu one teze o ustaštvu kao samodestrukciji, tvrdim da je oficijelna hrvatska jezična politika ustaška. Ne zato što obnavlja nekakav ustaški jezik iz prošlosti, nego zato što svojom idejom čistoće hrvatskog jezika i njegove radikalne diferencijacije u heterolingvalnom prostoru južnoslavenskih jezičnih praksi uništava taj svoj jezik, davi ga, razara same pretpostavke njegova preživljavanja. Riječ je o globalnim sociolingvističkim transformacijama o kojima ovdje nitko ozbiljno ne govori. U Njemačkoj trenutno traju debate o ponovnoj vernakularizaciji njemačkog jezika. U svjetskom sistemu prevođenja od svih knjiga koje se prevedu, 60 posto se prevede s engleskog jezika, koji u tom smislu zauzima hipercentralnu poziciju u globalnom sistemu prevođenja. Centralnu poziciju imaju njemački i francuski jezik, s kojih se godišnje na svjetskom nivou prevede po desetak posto knjiga. Nakon toga dolaze periferni jezici, s kojih se prevede manje od tri posto knjiga, a u koje spadaju ruski ili recimo španjolski, koji govori skoro cijeli jedan kontinent. Nakon toga dolaze marginalni jezici, u koje spada kineski jezik koji govori milijarda ljudi, jer se s njega prevede manje od jedan posto knjiga godišnje. U tom kontekstu, njemačka kulturna elita se otvoreno suočava s mogućnošću propasti njemačkog jezika, s činjenicom da se on danas pretvara u srednjovjekovni vernakular, kad su svi važniji diskursi bili na latinskom, dok je svakidašnja komunikacija bila na njemačkom. Danas je u Njemačkoj engleski jezik preuzeo ulogu glavnog jezika, dok se njemački potiskuje na margine, u intelektualno, kulturno, politički i ekonomski sekundarnu praksu svakidašnje komunikacije. Kakva je u tom kontekstu sudbina hrvatskog jezika? Očigledno je da je on već danas postao lokalni vernakular koji više nema snage da uhvati korak s globalnom jezičnom dinamikom. Govorimo na jednom umirućem jeziku koji bi svoje ubrzano odumiranje mogao usporiti jedino radikalnom integracijom u širi južnoslavenski jezični prostor. Ali to se politički sprečava. Zato tvrdim da je ta jezična politika ustaška, jer u svojoj logici uništava pretpostavke jezične reprodukcije. Potpuno je slijepa za ponor u koji pada i pretvara se u mehanizam samouništenja.

Početkom ljeta u jednom novinskom razgovoru izjavili ste da će projekt hrvatske države biti dovršen onoga trenutka kad bude integrirana u globalni kapitalizam. Što to znači s obzirom na termine evropskog centra i periferije?

U multipolarnom svijetu pojmovi poput centra i periferije više ne funkcioniraju. Riječ je na primjer o tome da danas taj tzv. Zapad ne funkcionira više kao centar svijeta, bilo u kulturnom, ekonomskom ili političkom smislu. U tome je onaj dodatni element tragedije hrvatskog nacionalizma, naime u njegovom temeljnom narativu o pripadnosti tzv. zapadnom kulturnom krugu. Tako je Franjo Tuđman još kao komunistički disident osamdesetih godina objašnjavao zapadnim novinarima da se Jugoslavija nužno mora raspasti jer kroz nju prolazi granica između istoka i zapada, između istočnog i zapadnog kršćanstva, koja predstavlja nepremostivu razliku. U tom smislu se može reći da je osnovna ideološka motivacija za nastanak hrvatske države u osnovi rasistička. Cijela ta priča o Hrvatima koji tisuću godina žude za svojom samostalnošću eksplicitno je utemeljena na ideologiji kulturrasizma. Što ne znači da ta teza nema budućnosti. To je budućnost Orbana, Kačinskog, Putina, Erdogana, Trumpa i sličnih. Uostalom, ne bi bilo prvi put da se Evropa probudi ujedinjena pod fašistima.

Svjedoci smo korištenja sintagmi o hrvatskom ujedinjenju, nadvladavanju ideoloških podjela, zajedničkoj odgovornosti i okretanju budućnosti. Ako govorimo o nadnacionalnom zajedništvu, zar nije riječ o jasnoj ideološkoj poziciji?

Ideologija je na djelu u onom trenutku kad smo uvjereni da stvarnost vidimo upravo onakvom kakva ona jest, bez ikakvih ideoloških iskrivljenja. Konkretno, ideologija je kod nas na djelu onda kad se zahtijeva da se okrenemo nužnim reformama i zaboravimo na ideologiju, na podjele između partizana i ustaša. Koje reforme? Reforme u čiju korist? U korist izvoznika ili uvoznika, u korist monopolista ili sitnih poduzetnika, u korist siromašnih ili bogatih? Odgovora nema. Upravo taj konsenzus koji ne traži dogovor na to pitanje je ideologija na djelu. Ona je na djelu kad, na primjer kao Most, oplakujemo tužnu sudbinu onih koji napuštaju domovinu trbuhom za kruhom. Migracija živog rada jedna je od glavnih poluga reprodukcije neoliberalnog kapitalizma i jedna od osnovnih formi kapitalističke eksploatacije. Hoće li Most artikulirati taj problem u svom zahtjevu za reformama? Hoće li postaviti pitanje monopola hrvatske Katoličke crkve na tržištu kognitivnog odnosno afektivnog rada? Zašto su svećenici kad je riječ o afektivnom radu u odnosu primjerice na umjetnike privilegirani? To pitanje će se prešutjeti i upravo je to ideologija, a ne nekakvi ustaše i partizani.

Novosti, 19.09.2016.

Peščanik.net, 19.09.2016.

BORIS BUDEN NA PEŠČANIKU