Na nedavnom suđenju Damiru Dokiću zbog pretnji smrću upućenih australijskoj ambasadorki, Dokić se, iznoseći svoju odbranu, u jednom trenutku na neobičan način obratio neposredno sudinici Dragani Kličković: „Čujem da vi idete u crkvu… Razgovarao sam sa jednim sveštenikom, on se čudi, kaže otkud Dragana u svemu tome“.  Kako je to Dokiću palo na pamet, šta on to hoće da kaže ?  Pa, recimo, crkva je na mojoj strani.

Na suđenju Ulemeku (Legiji) zbog atentata na premijera, on u jednom trenutku sudu saopštava podatak, potpuno suvišan za postupak, kako je vodio svoga partnera Dušana Spasojevića, dilera droge, kod Filareta, „da se malo produhovi“. Zašto on to govori? Šta hoće time da postigne?

Svi naši ratni zločinci su takođe vrlo pobožni ljudi i pre odlaska u Hag vole da porazgovaraju sa svojim duhovnikom. Veliki protivnik „selektivne haške pravde“, Vojislav Koštunica, strasno metaniše u Hilandaru, a i poricatelji genocida u Bosni, Obraz, Dveri, kao i njegov autor Karadžić, svi odreda su duboko religiozni.

Priznanje i kajanje Biljane Plavšić pred Haškim tribunalom, i to smo čuli,  bezvredno je, jer to nije stvar suda, to je stvar između Biljane Plavšić i njenog sveštenika.

Zločinci i njihovi advokati u Srbiji ne zadovoljavaju se ljudskom pravdom. Ona je nesavršena, odmeravaju je grešni ljudi koji, kao takvi, ne bi smeli kažnjavati svoje bližnje. Oni su zagovornici božanske pravde. Bog će presuditi!

Jer, božanska pravda ima niz prednosti. Recimo, ona je ljudima nedostupna i nerazumljiva. Ona je takođe milostiva. Sveznajući Bog prašta mnogo toga što ljudi u svom slepilu brzopleto osuđuju. (A iznošene su i pretpostavke da je Bog Srbin, pa da tu može da padne i neka kombinacija). I što je najvažnije, sankcije ove pravde odlažu se na neodređeno, nadajmo se vrlo, vrlo daleko vreme. Čak možda Sudnjeg dana neće ni biti. Sve je to vrlo zgodno.

Težište svih životnih zapleta iznenada se pomera iz zemaljskog života na nebeski, tako da nijedan spor (ko je kriv, a ko nevin, ko je prvi počeo, ko je šta radio, ko je pljačkao, a ko silovao, da li je Srbija bila u ratu, da li je Dokić pretio) ovde dole ne može biti konačno razrešen.

Valjda zbog toga posle veselih orgija nasilja, pljačke, zločina i osionog ponižavanja drugih, međ vascelim Srbljem hara duhovnost. I nada da će zauzvrat Crkva sve to pozlatiti. Amin.

Peščanik.net, 28.09.2009.


The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)