Kada sam pročitao da je Vučić razbio bravu, razbila mi se iluzija da su mediji u Srbiji prestali da izveštavaju senzacionalistički. Skupio sam se nad računarom i pokušao da napišem najodgovorniji tekst do sada.

Nisam na društvenim mrežama, ali sam u ponedeljak na predavanju čuo da se oženio Aleksandar Vučić. Nemam izvor. Čuo sam. Rekli mi ljudi. Pošto je to osnovno načelo kojim se rukovode mediji u Srbiji, ponadao sam se da će barem neko napisati vest sa zakašnjenjem. Tišina se ipak nastavila. Sutradan sam čuo da je neko zvao uredništva širom Srbije i zabranio da se objavi vesti o venčanju. Opet kažem, čuo sam. Gledao sam te večeri televiziju – ništa. Čuo sam i da se zna ko je nova supruga Aleksandra Vučića, rekli su mi njeno ime. U novinama – ništa. Pustio sam. Verovao sam da se nije dogodilo. Nije bilo u novinama. Kada je, međutim, Dragoljub Žarković u Utisku nedelje pitao zašto niko o tome nije pisao, opet sam se zapitao. Ćutanje medija nateralo me je da se zabrinem da li se Vučić oženio ili nije.

Onda sam dobro razmislio i u ponedeljak počeo da pišem tekst o preporodu medija u Srbiji. Zasnivao se na eseju Lašeka Kolakovskog „Pohvala nedoslednosti“. Poljski filozof, koji je umalo predavao na beogradskom univerzitetu, u ovom eseju piše o dobrim idejama koje dolaze sa krajnje desnice i glorifikuje doslednost kroz pohvalu dželatu koju je pisao Žozef de Mestr.

Do kraja svog eseja, međutim, Kolakovski napušta doslednost i razrađuje jednu skoro nečujnu ideju, da je dobro biti nedosledan. On to opravdava ljudskošću i piše kako je čovečanstvo opstalo zahvaljujući svojoj nedoslednosti. Apsolutnu doslednost izjednačava sa fanatizmom, a nedoslednost čita kao toleranciju. Na ovome sam hteo da zasnujem svoju satiričnu tezu da su mediji u svom senzacionalizmu postali nedosledni tako što su, prećutavši ženidbu, postali emancipovani i zaštitili nas od dalje estradizacije.

Od ideje sam odustao kada sam na kraju eseja Lašeka Kolakovskog došao do pojma elementarnih situacija. Elementarne situacije su one, piše Kolakovski, u kojima zamire taktika. To su one situacije u kojima moralni odnos ostaje nepromenjen. Ako čovek umire od gladi, a mogu da mu dam da jede, onda ne postoje nikakve okolnosti u kojima odlučujem da ga pustim da umre, jer je to taktički nedosledno. Smrt je daleko od ženidbe, pomislio sam. Shvatio sam ozbiljnost šale i odustao od sprdanja sa medijima.

Kada sam dva dana kasnije video da su mediji preneli da je Vučić polomio bravu na vratima kabineta, jer su mu neke barabe tražile trinaestu platu, preispitao sam elementarnost situacije. Slika u kojoj se Aleksandar Vučić predstavlja kao dobar domaćin, koji nas sve čuva tako što lomi brave, izgledala je senzacionalistički. Novinar Blica koji je bio na mestu događaja zadihan nam je napisao šta je video i preneo kako neustrašivi Vučić ovu preplaćenu bandu izbacuje napolje. Shvatio sam da je senzacionalizam razvalio bravu velikih vrata i vratio se u naše živote.

Deset dana je bilo dovoljno.

Iza brave

Političari kao javne ličnosti imaju umanjeno pravo na privatnost i to moraju da znaju. Dešava nam se da se pod dirigentskom palicom nekog fantomskog uredništva odlučuje šta će biti objavljeno, a šta ne. Oni koji znaju i trude se da nam otkriju istinu, postaju meta hakerskih napada, kao što se dogodilo CINS-u i Radiju 021, kada su pokušali da napišu istinu o ćerki Jorgovanke Tabaković. U ovom slučaju veo neznanja Džona Rolsa dolazi potpuno do svog smisla. Kako je Rols pisao: „Niko ne zna svoje mesto u društvu, svoju poziciju ili društveni status; niti zna koliko je njegovo bogatstvo u raspodeli prirodnih sredstava i sposobnosti, inteligencije i snage.”

Političari znaju, ali žele sakriju. Tome treba stati na put.

Peščanik.net, 25.12.2013.