Curió se odomaćio ovde gde se amazonske prašume otvaraju gubeći malo od svoje neprozirnosti. Crnih leđa, perje boje lešnika; njegov poj ponekad jasan i nalik zvonjavi, a katkad mračan i potmuo. Domorodačko stanovništvo često ga lovi jer Curió u zatočeništvu u istom kavezu sa još nekim primerkom svoje vrste postaje veoma agresivan. Boriće se do iznemoglosti, u to se možete kladiti. Njegovo ime na jeziku domorodaca znači „prijatelj ljudi“. Čudna ptica, bog će je znati.

Čovek, koji nosi nadimak po ovoj ptici, takođe je vešt borac. Svi koji ga poznaju jednoglasni su u oceni da je bezobziran i brutalan. Pukovnik Sebastião Rodrigues de Moura, zvani major Curió – prijatelj ljudi? Prijatelji i neprijatelji odrično klimaju glavom. „On ne zna za osećanja“, kaže njegov kolega Lício Maciel. Curia možemo da poredimo samo sa izmišljenim likom. Pukovnik Kurc iz Kopolinog filma Apokalipsa danas je dobar primer – ludak na ubilačkom pohodu kroz šume delte Mekonga stvorio je sopstveno carstvo, praotac užasa, zastrašujuće obličje iz Konradovog romana Srce tame.

Međutim, događaji i osobe o kojima je ovde reč nisu izmišljeni. Ova priča govori o ubistvu i odmazdi, o politici i ličnoj osveti, o krivici koja nikada ne zastareva i za koju će major Curió uskoro izaći pred lice pravde.

Priča počinje u vremenima vojne diktature. Krajem 60-ih uporišta komunističkih boraca nalazila su se oko Rio Araguaia. Njihovi planovi: biti „ribe u reci naroda“, poput njihovih uzora u maoističkoj Kini i sa mostobrana u džungli rasplamsati veliku revoluciju. Oni su idealistička grupa, lako naoružana, pod stalnom pretnjom oboljevanja od malarije ili zmijskog ugriza. Dugo im se nije moglo ući u trag jer su živeli među domaćim stanovništvom, oprezno planirajući infiltracije.

Godine 1969. vojska počinje da hapsi i muči protivnike režima koji imaju neke informacije o gerili. Vlast traži nekoga ko će da očisti amazonsku oblast. Pravog čoveka su našli u sopstvenim redovima, čoveka koji je upravo završio vojničku obuku u džungli.

Sebastião Rodrigues de Moura potiče iz skromne porodice. Sin frizera i domaćice, rođen u gradiću na jugoistoku brazilske države Minas Gerais, nije imao spektakularno detinjstvo. Njegovu ambiciju probudila je trijumfalna parada priređena njegovom rođaku po povratku iz Drugog svetskog rata, gde se borio na italijanskoj strani kao član brazilskog izviđačkog korpusa. Sebastião je tada znao da će i on jednog dana biti heroj. Položio je ispite za vojnu akademiju, isticao se marljivošću i poslušnošću. U slobodno vreme ulazio je u ring i zarađivao kao bokser. Iako nije bio posebno krupan ili snažan, dobijao je svaki meč. Njegov nadimak potiče iz tih vremena.

Curió se za režim pokazao kao pun pogodak. Pod lažnim imenom i odrešenim rukama, kružio je helikopterom iznad navodnih pobunjeničkih skrovišta, gonio ih džipovima po šumskim putevima i čamcima po rekama. Ubrzo je postao poznat po tome što ne uzima zarobljenike. Kružile su jezive priče: Curió seče glave, lično nadgleda najbrutalnija mučenja. Činjenice: gerila je razbijena, tragovi uklonjeni. Govori se o 60 mrtvih i nestalih i kolateralnoj šteti, a među domaćim stanovništvom koje je simpatiziralo ustanike takođe je bilo mrtvih. Curió je tokom vojne diktature nastavio da napreduje u karijeri. Od 1980. upravljao je najvećim rudnikom zlata u zemlji, očistio ga od „remetilačkih faktora“, i osnovao čitav jedan novi grad. Nakon što je 1985. vojska oterana sa vlasti, niko ga nije dirao. Ulazi u parlament kao poslanik i postaje gradonačelnik grada koji nosi njegovo ime – Curionópolis.

Zločinima vojske u Brazilu dugo se niko nije bavio. Zakon o amnestiji, donet od strane vojske još 1979, propisivao je da se zločini počinjeni tokom diktature ne smeju procesuirati. Međutim, pre dve godine predsednica Brazila postaje Dilma Rouseff, bivši borac gerile, mučena i ponižavana po zatvorima u Sao Paulu. Osnovala je komisiju za istinu koja do 2014. treba da rasvetli politički motivisana ubistva. Isto tako, ni članovi porodica nestalih pobunjenika nisu odustali. Pokrenuli su proces protiv Brazila pred intraameričkim sudom za ljudska prava, koji je 24. novembra 2010. doneo istorijsku presudu, proglasivši postojeću amnestiju nevažećom, istovremeno zahtevajući sudsku reviziju. Sada grupa mladih državnih tužilaca pokušava da izvede odgovorne pred lice pravde. Prvi protiv koga je pokrenut postupak je Curió. Okrivljeni, sada 78-ogodišnjak, odavno je u penziji. I ćuti.

Mogu li se dela koja mu se pripisuju, a koja su počinjena pre 40 godina, zaista i dokazati? Postoje li svedoci? Čiji je interes da kopa po prošlosti u bleštavo osvetljenim hodnicima vlade u Braziliji ili tamo, gde se sve odigralo, u srcu amazonske tame?

Oni ipak kopaju. Preteće tamni oblaci nadvijaju se nad širokom, tromom rekom. Uskoro će početi tropska oluja, ali sunce još uvek žeže. Komarci su se uskomešali. Ljudi i dalje kopaju. Metar dubine, još dublje. Marco Guimarães kleknuo je u raku, njegova crna košulja natopljena je znojem. Trijumfalno podiže nešto. „Ljudska lobanja“, uzvikuje sudski islednik iz Brazilije, pažljivo duvajući ostatke prašine sa kostiju. „Ukoliko obratimo pažnju na veličinu vilice, primetićemo da se verovatno radi o odraslom muškarcu.“

„Čovek je sahranjen bez kovčega. Telo nije okrenuto ka zapadu kakav je ovde običaj. Oko vrata se vide ostaci konopca“, diktira stručnjak. „Sve ukazuje da je u pitanju gerilac.“ Precizniji podaci će stići posle poređenja sa DNK-a rođaka koji su stavili svoj genetski materijal na raspolaganje. Islednici su potpuno sigurni da su na dva ekshumirana tela, pronađena uz pomoć lokalnog stanovništva, nalaze tragovi likvidacije.

Potraga se nastavlja na drugoj obali reke. Zarđali trajket vuče se preko sivkaste vodene mase. Xambioá je jedno od onih tipičnih rečnih sela sa izbledelim kamenim kućama, prodavnicama sa mešovitom robom, skromnim ribarskim restoranima. Na obodu mesta, u blizini katoličke crkve, nalazi se groblje. I ovde se vrše ekshumacije, temeljno. I mrtvi mogu da pričaju priče, morate samo znati da ih razumete.

Manuel Cajueiro je svedok u koga istražitelji polažu velike nade. On želi da pomogne. Još uvek ga muči savest zbog onoga što se tada događalo. „Ali šta sam mogao da uradim. Da se pobunim protiv svemoćnog?“, šapuće on, kao da očekuje oprost greha. Caujeira su tada primorali da predvodi lov na odbegle pobunjenike. „Curió je bio zakon. Ne. Bio je bog. Sekao je glave koje je onda nosio kao dokaz u vojnu bazu. Pored posla imao je još samo nekoliko strasti. Jednom prilikom naišao je helikopterom neki general i uzviknuo iz kokpita: Skupi te leševe na gomilu, pokupićemo ih u povratku, sada idemo na pecanje!“ 

Prema Caujeirovim izjavama pukovnik je zatvorenike lično mučio, bez emocija, kamenog izraza lica. Bio je sistematski mučitelj, neko ko je želeo da vidi „rezultate“. Cajueiro je čak prisustvovao jednom ubistvu: „U džungli smo uhvatili i razoružali nekoliko gerilaca. Curió je upitao jednu mladu ženu kako se zove. Pogledala ga je prezrivo i rekla: ’Gerila nema ime’. On se okrenuo ka njoj, izvadio pištolj i pucao joj u glavu. Prosto tako, u glavu.“

Čitav zid u kancelariji Victórie Grabois prekriven je fotografijama. Na prvi pogled može vam se učiniti da je reč o običnim fotografijama za pasoš, ali reč je o nečemu daleko tragičnijem. „Ovo ovde levo je moj muž. Nestao je 1973. zajedno sa mojim ocem u regionu Araguaia, njegova slika je ova odmah pored. A ovde dole je moj brat, takođe gerilac i takođe desaparacido.“ Ona članove svoje porodice smatra „nestalima“, ali je izgubila svaku nadu da su živi. Želi samo da sazna šta se dogodilo, da sahrani posmrtne ostatke svojih najmilijih i da se počinioci kazne. To je održava u životu, samo to joj daje snagu. Ona je jedan od osnivača organizacije „Tortura Nunca Mais“ (Mučenje – nikad više). Ispred kancelarije zavodljivi Rio de Janeiro mami svim svojim atrakcijama, plažama, restoranima, galerijama. Međutim, to gospođu Grabois više ne zanima.

Bila je u kasnim dvadesetim kada se pobunila protiv vojne diktature. Kao i ostatak porodice bila je simpatizer zabranjenih komunista. Razumela je zašto je njena porodica odlučila da se pridruži gerili, iako ona to nije učinila jer je imala malog sina. Slutila je da ih možda nikada više neće videti. „U svakom slučaju, nikada nisam sumnjala u opravdanost borbe“, objašnjava ona isprva slabašnim, ali sa svakom novom izgovorenom rečju sve sigurnijim glasom.

Zašto nije shvatila da je njihova borba po džunglama beznadežna? Ovo pitanje ju je rasrdilo. „Borbu moramo da stavimo u istorijski kontekst. Pa ni Castrova revolucija se nije odigrala pod povoljnijim okolnostima. Ko je imao imalo savesti morao je nešto da preduzme protiv brutalne vojne diktature.“

Pošto se tako dugo niko nije bavio nestalima, preuzela je taj zadatak na sebe. Već 1980. iz ličnih sredstava organizovala je prvi odlazak u Araguaiu, kasnije su usledile nove posete. Našla je i identifikovala dva leša. U inicijative demokratske vlade nema poverenja, iako je i predsednica Rouseff takođe bila član gerile. „Tu ima dosta politike i kompromisa. Mnogi iz vojske žele samo jedno – zaborav neprijatne istorije. Curió je, iako beskrupulozan, ipak samo izvršavao naređenja bivšeg režima. Jednom prilikom je rekao da su njegovi ljudi dobili naređenja da ne napuštaju džunglu dok svaki pobunjenik ne bude mrtav.“

Grabois veruje da je Curió sačuvao evidenciju o svim ubistvima, brižjlivo beležeći sve, kao što su to radili nacisti ili Crveni kmeri. „On se time ponosi.“ Ona želi da dobije ova dokumenta. Međutim, ne veruje da će do suđenja uopšte doći, jer on ima uticajne prijatelje, a ne treba zanemariti i pravne začkoljice. Međutim, preliminarno saslušanje već je održano. I Grabois je njemu prisustvovala, zajedno sa svojim sinom koji je danas profesor na univerzitetu. Curió se okrenuo prema njima, a ona je izdržala njegov pogled. Nije rekao nijednu jedinu reč, tek kada se vratila kući shvatila je da je sve vreme drhtala.

Verovatno niko kao José Genoino nije bliže prišao pukovniku Curiu. U džungli, a onda kasnije i u politici – bolna, telesna blizina. Genoino, radničko dete, sa 15 godina oduševio se Maovim spisima, a kao student održavao je kontakte sa gerilom. Kada je imao 23 godine otišao je u džunglu uz pomoć komunističkih ćelija. Postao je kurir, jer su se očekivala revolucionarna upustva iz Kine. Čim je počeo da se privikava na novi život, avantura je naglo privedena kraju. Upao je zamku, uhvatili su ga pripadnici vojske među kojima je bio i Curió. Vojska je zarobljenike vodila u glavni grad. Genoino priznaje da je u zatvoru posle mučenja odao neke tajne, ali tvrdi da nije izdao nijednog saborca.

Pet godina je proveo u zatvoru priželjkujući kraj diktature. Godine 1982. ponovo postaje politički aktivan, ali raskida sa komunistima. Ulazi u parlament kao poslanik radničke partije i tamo sreće svog nekadašnjeg mučitelja. Curió se kandidovao ispred jedne konzervativne frakcije. Izbegavali su jedan drugoga dok je Genoinova karijera napredovala. Godine 2002. postaje predsednik radničke partije, pošto je Lula da Silva postao predsednik države. U svojoj skromnoj kući u srednjoklasnom delu Sao Paula, Genoino je sakupio sve što se tada pisalo u ustanku u Amazoniji. Ovde katkad sedi do kasno u noć, pušeći cigarete i razmišljajući o danima u džungli. „Curió je žudeo za moći, a Brasilija mu je to omogućila. Još uvek postoji grad koji nosi ime po ovom zločincu.“

Tamo je prvo bio rudnik zlata Sierra Pelada u kome je vladao potpuni haos. A onda je došao Curió. Više od 100.000 avanturista se početkom 80-ih zaputilo ovamo ne bi li poput mrava kopali po legendarnoj „ćelavoj planini“, gde su se mogli naći ogromni grumeni zlata, najveći je bio težak preko 6 kilograma. Zlatna groznica odnela je sa sobom sve što je podsećalo na civilizovan život, radnici su se borili za naizglednija mesta, tuče svako veče, makroi i prostitutke. U ovaj metež nezakonja vojska je poslala svog čoveka. Curió je uradio ono u čemu je najbolji – počistio ih je bez milosti. Rudnik je bio njegov drugi životni san, mesto gde će se skrasiti.

Odbeglim prestupnicima pretio je likvidacijom, proglašavao policijski čas, uredio kupovinu zlata. Prostitutke je prognao u bordele 30 kilometara udaljene od rudnika, oko kojih je ubrzo počeo da raste čitav jedan grad. Curió je ovo mesto nazvao Curionópolis, a po završetku poslaničkog mandata, izabran je za gradonačelnika ovog grada. Uspešno je okončao tranziciju u demokratiju – postao je čovek za sve sisteme. Čak i danas mnogi žale zbog njegovog penzionisanja. „Bio je najefikasniji čovek koga je Curionópolis ikada imao“, kaže Fernando Lopes, sindikalista, dok prolazimo pored stare Curióve vile, u kojoj već mesecima žive nezaposleni kopači zlata. „Njegove metode jesu bile sumnjive, ali je vladao red.“

U Braziliji, njegovom sadašnjem prebivalištu, Curia zastupa advokatski superstar, Adelino Tucunduva. Metalik crna vizit karta i sličan pompezan nastup. Tucunduva kaže da je Curió njegov „najbolji prijatelj“. „Državno tužilaštvo će se izblamirati“, veruje on, „ne postoji ’slučaj Curió’.“ Curió je prema njegovom mišljenju bio vrlo korektan prilikom izvršavanja naređenja. „Ne postoji ništa zbog čega treba da se kaje, za mene je on heroj koji nas je spasio velikog zla. Svaka vlada ima svoju filozofiju, svakoj je potreban žrtveni jarac, sada je to Curió.“

Okrivljeni živi u jednom bogatom predgrađu. Ne pokazuje slabosti, do sada je dao samo nekoliko šturih izjava. O svom zadatku kaže: „Morali smo da očuvamo integritet nacije, i to po svaku cenu.“ O optužbama za mučenja: „Vodio sam ispitivanja ne bi li izvukao važne informacije od neprijatelja. Ispitivanja nisu bila mekana, bila su uslovljena okolnostima.“ O zločinima vojne diktature: „Ako je i bilo incidenata, oni su ništa u poređenju sa delima komunističkih vlada širom sveta.“

Svakog dana ga viđaju kako odlazi u kupovinu ili u posetu svojim sinovima. Posle redovne popodnevne dremke uz pivo gleda sapunice, kojih na brazilskoj televiziji ima u izobilju. Ako je verovati njegovom advokatu, ipak je ljubitelj nečega žešćeg, kao što su ratni filmovi. Uz penziju, koja za pukovnika u Brazilu iznosi 2500 evra, uživa u poznoj starosti. Svojim žrtvama je oprostio. Prihvatio je da su mladi ustanici iz Araguaie „bili verovatno idealisti, prožeti sličnim duhom kao i mi. Ali njihov put je vodio u jednom, a moj u drugom pravcu“.

 
Erich Follath i Jens Glüsing, Spiegel, 15.04.2013.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 12.05.2013.