Emisija Peščanik 15.10.2010, govore: Jovan Byford, Dejan Ilić i Žarko Korać.

Svetlana Lukić: Već danima, od skupštine, vlade, saveta za nacionalnu bezbednost, pa sve do kafana i kancelarija, svi se pitaju šta to bi, kako smo došli do 10. oktobra. U stvari i vlast i opozicija, i crkva i mediji učestvovali su godinama u prizivanju 10. Oktobra. On je bio tačno onakav kakvim smo ga isplanirali. Podivljale mladiće i dečake kojih smo se tako jako uplašili, srećemo stalno po gradu kako se besciljno kreću u čoporima. Sada se neko potrudio da im zada cilj, i oni su to jedva dočekali. I jeste, u pravu su razni ultranacionalisti, oni jesu odrasli i školovali se u demokratskoj Srbiji. Kako to da su, i to ne smo ovi nasilnici, nego i mnoga tzv. pristojna deca postali veći šovinisti, homofobi, rasisti nego generacije koje su vaspitavane 90-ih. Mnogi pominju porodicu kao glavnog krivca; naravno da su roditelji glavni krivci, to je njihov krst, ali šta rastura te porodice u ovih 10 godina. Bez obzira što srpskom egu prija pomisao da se većina brakova rastura zbog preljube, kao daleko najčešći uzrok razvoda bivši bračni partneri navode svađu zbog novca, siromaštvo i nezaposlenost. Šta je sa školom, iz kakvih udžbenika deca uče – revizionističkih, provincijalnih i glupih. Na PISA testiranjima koja se sprovode po celoj Evropi, naša deca pokazuju najgore rezultate iz geografije, nemaju elementarna znanja o spoljnjem svetu, to je za njih zemlja zmajeva koji, kao što zmajevi inače rade, hoće da pojedu princezu. Ali zato osmaci iz geografije moraju da znaju za svaku baru ili jarugu u Srbji. Samo u jednoj lekciji za 8. razred dete-Srbin mora da savlada imena nečega što se zove Sokolovica, Oblik, Grot, Ruj, Gramada, Veliki i Mali Strešer, Vardanik, Jagodnja i Bagradajsko suženje. Samo neko sužene svesti od dece može da traži da ovo nauče i izrecituju. Pošto tih jaruga i čuka nema na školskoj, deca moraju da ih upisuju na nemoj mapi. Nastavnici po školama su posebna priča, koliko puta sam čula od dece svojih prijatelja da im nastavnici pričaju viceve o razlici između pedera i pedofila, da ih savetuju da se jako paze da ne postanu pederi, organizovano su ih vodili na miting koji se završio paljenjem grada i ambasada, na ekskurzije ih vode skoro isključivo po manastirima…

Demokratska Srbija već godinama preko obrazovanja i kulture stvara buduće ksenofobe, homofobe, lažne pravoslavce. Ta deca, ako jednog dana budu izašla na tržište radne snage u EU, imaće ogromnih probavnih smetnji da rade zajedno u timu u kome ima Afrikanaca, muslimana ili, daleko bilo, homoseksualaca. I ako budu trpeli bolesnike i nekrste zbog visokih plata, to će za njih biti neprijateljsko okruženje, baš kao što je Srbija neprijateljsko okruženje za mlade Albance sa juga Srbije. Iz mnogo razloga. Da pomenem jedan o kome ništa nismo znali. Juče sam sa zaprepašćenjem pročitala da je policija nedavno na granici sa Kosovom presrela traktor koji je vozio jedan srednjoškolac albanske nacionalnosti, i zaplenila 4000 udžbenika i 500 CD-ova za muzičko vaspitanje koje je ovaj dečak švercovao sa Kosova. Njega su uhvatili, ali ne i sve one profesore koji godinama švercuju udžbenike iz Tirane. Po tim udžbenicima generacije dece albanske nacionalnosti sa juga Srbije uče od 1. razreda OŠ do 4 razreda srednje škole. Ispostavilo se da država u kojoj žive, koja od njih zahteva da budu lojalni građani, 10 godina nije u stanju da im obezbedi udžbenike na maternjem jeziku. Šta mislite šta piše u udžbenicima sa Kosova, na primer o istoriji, novijoj pogotovo. Pa zar nije zapomagao Tadićev savetnik i državni istoričar Dušan Bataković kako su ti udžbenici najgrublji falsifikati koji su neprijateljski prema Srbiji i svekolikom srpstvu. Strogo uzev, mi već 10 godina negujemo guju u nedrima, školujemo decu koja će o državi u kojoj žive misliti apsolutno sve najgore, i zašto bi bilo čudno da se jednoga dana na nju bace kamenom ili nečim ozbiljnijim. Pa čak i da se to ne desi, ta deca neće naučiti službeni jezik zemlje u kojoj žive, neće moći da se zapošljavaju, ostajaće u svojim porodičnim zadrugama, ostajaće u svom delu Bujanovca ili Preševa zauvek – siromašni, izolovani, frustrirani i potencijalno nasilni. I eto opet dođosmo do nasilja.

Ministar policije je pre neki dan jasno stavio do znanja da se uopšte nije slagao sa održavanjem Parade ponosa, da je 95% policajaca takođe protiv toga, ali da ih je zakon obavezivao da štite učesnike Parade, da ga godinu dana gnjave iz Evrope, kad će parada, kad će parada i – kako je rekao ministar – evo vam parade, jeste li sada srećni. Onda je hvalio policajce koji su zaslužni što nije pala krv na beogradskim ulicama, odveo je u kafić na čast policajca koji je postao urbana legenda, jer je nekom dripcu rekao znamenitu rečenicu – Beži bre, moj si Beograd našao da rušiš. Ministar je obećao da će svih 5.600 policajaca dobiti povećanje oktobarske plate za 20%. Rekao je ono što i mnogi, da su policajci najveće žrtve 10. oktobra. To je tačno. Ali ko je za to kriv (naravno, osim homoseksualaca koji su izazvali nasilnike samim svojim prisustvom u parku Manjež). Kriv je onaj ko ih je na ulicu poslao nepripremljene i neinformisane o tome šta im se sprema. A to po definiciji mora biti njihov nadležni minstar i šef BIA, Saša Vukadinović koji se, umesto da pred odborom za bezbednost skupštine Srbije pognute glave objašnjava koje je propuste učinila njegova odvratna služba, hvali da je 95% onoga što se odigralo on i predvideo. Da li je baba Vanga rekla Dačiću svoje predviđanje? Kada je rekla? Dva sata pre parade? Tri sata pre parade? Ako mu je rekla na vreme, a ministar je ipak poslao policajce na ulicu kao glinene golubove, onda mnogohvaljeni ministar Dačić mora da odgovara, ako ne vladi i predsedniku, onda svojim policajcima. I ako je tačno da se u pritvoru fizički zlostavljaju privedeni huligani, od kojih su mnogi maloletni, da se poniženi i isprebijani policajci sada iživljavaju nad uhapšenima, to ne samo da je nedopustivo i kažnjivo, nego im neće ni psihološki pomoći. Ako hoće nekoga da šamaraju, eno Dačića i Vukadinovića. Da ga neko ne bi optužio za prekomernu upotrebu sile i time ugrozio njegov neverovatan uspon u karijeri, Dačić je policajcima očigledno izdao naredbu – stoj i trpi. On voli da kaže – najvažnije je da nija pala krv. Proključam kada on pomene krv. Od kada je on, portparol ratnog zločinca i dugogodišnji funkcioner zločinačke stranke, tako osetljiv na tuđu krv. Nešto očigledno nije bilo u redu sa svim tim uniformisanim službama, čak je i Tadić to primetio i tadićevski rešio da svog šefa kabineta, izvesnog Miodraga Rakića (koliko razumem, to je njegov Nikitović), stavi na čelo nečega što se zove Biro za koordinisanje tajnih službi. Tadić misli da je rešenje to da nekoga iz svoga dvora pošalje da zauzme neko mesto i da niti pije, niti Šarcu daje.

Posle uličnog rata u Beogradu i divljanja u Đenovi, kada smo saznali, po ko zna koji put, da su među uhapšenima ljudi koji su mnogo puta ranije privođeni zbog krađa, iznuda, razbojništava, uplašeno se oglasila Nata Mesarović da kaže kako je stvarno dosta sa izricanjem minimalnih kazni ili prekida procesa protiv ekstremista i nasilnika. To je stvar prošlosti, rekla je gospođa Nata. Pa ona je ta prošlost, ona je već godinama na čelu pravosuđa. U vreme dok je ona bila predsednica VSS izricane su minimalne kazne ili odugovlačeni postupci. Bajrakli džamija je zapaljena 2004. Glavnookrivljeni je osuđen na 3 meseca zatvora, a suđenje ostalima je posle 6 godina počelo iz početka. Zbog paljenja ambasada i Beograda na namigivanje Koštunice i Kusturice 2007. još niko nije odgovarao. Javila se da se pravda osoba po imenu Zagorka Dolovac, za koju se priča da je republički javni tužilac. Slučaj Svetlane Ražnatović je, kaže, složen i kompleksan, ali predugo traje. Ona se oseća poraženo zato što Mira Marković i Marko Milošević izbegavaju odgovornost pred domaćim sudovima, a u slučaju ubistva gardista u Topčideru saopštava da u datim okolnostima čini sve što je u njenoj moći da se otkriju počinioci.

Najzad, protiv one spodobe koja je sa motorcanglama sekla ogradu na stadionu u Đenovi podnošeno je 5 krivičnih prijava zbog preprodaje droge, napada na policajce, krađe. Uzgred, taj čovek povremeno radi u nekoj firmi za obezbeđenje. On je jedan od 32.000 naoružanih pripadnika takvih tzv. firmi, koje ova država uopšte ne kontroliše jer, kako je rekao ministar policije, nije donet zakon koji joj to omogućava. A kada će, ministar ne zna.

Ovih dana imamo problem kako da imenujemo ljude koji su učestvovali u haosu u Beogradu i Đenovi. Čas govorimo o navijačima, čas o pripadnicima ekstremističkih grupa. Da je ta podela veštačka, vidi se slikovito po tetovažama na ruci onog maskiranog i nabildovanog delije sa motorcanglama koji visi na ogradi stadiona u Đenovi. On je član navijačke grupe Ultra bojs a na zglobu mu je istetoviran znak klerofašističke organizacije 1389. Taj čovek je postao simbol, kako mnogi mediji vole da kažu, sramote koju smo doživeli i zbog koje su se ovih dana svim italijanskim političarima izvinuli svi naši političari, od ambasadorke Sande Rašković Ivić , koja inače deli politička uverenja ove spodobe, pa sve do šefa države koji je zvao Berluskonija da se izvinjava u ime srpskog naroda. Prvo, šta to znači da su nas ti ljudi obrukali? Dokle više da svako ko ode u inostranstvo automatski zastupa ceo srpski narod. Drugo, šta se to toliko nepojamno desilo, a da se već nije dešavalo, pa da zaslužuje tolika zgražavanja i izvinjavanja. Lomili su grad i stadion? Pa to se već dešavalo kod nas, što ne bi i u Đenovi? Palili su albansku zastavu – šta je tu novo. Pa 2005. FIFA je kaznila Fudbalski savez sa 35.000 švajcarskih franaka i igranjem jedne zvanične utakmice pred praznim stadionom zbog rasističkih transparenata na tribinama: Nož žica Srebrenica, Ratko hvala ti, Škorpioni. 2009, uoči utakmice sa Austrijom, navijači su bakljama gađali Austrijance koji su došli da navijaju za svoju zemlju, uzvikivali su ime Gavrila Principa i zviždali himni Austrije. FIFA je tada Fudbalski savez Srbije kaznila sa 100.000 švajcarskih franaka.

Dodatno mi ide na živce to što se Tadić tako teatralno izvinjava Berluskoniju. Koliko puta su italijanski klubovi kažnjavani zbog rasističkih ispada njihovih navijača; jedan od italijanskih fudbalskih heroja Paolo Di Kanio je gol proslavljao fašističkim pozdravom, da ne pominjem navijače Lacija koji kad god dođu u Beograd, prvo što urade, posete Arkanov grob. I najzad, reč sramota nismo koristili kada je trebalo i za šta je trebalo. Bolje je da je uopšte ne pominjemo dok je ne upotrebimo kako valja.

Ne pomaže mnogo što stalno ponavljamo kako ti što lome i pale po stadionima nisu navijači, pa jesu, organizovani su u navijačke grupe koje su negovali i pomagali sportski klubovi koji im daju prostorije, novac, rekvizite, razne. A ko je bio i jeste u rukovodstvima tih klubova: Ivica Dačić, Andrija Mladenović, Vlastimir Đorđević, Nenad Popović, Aleksandar Vlahović, Goran Vesić. Sadašnji predsednik skupštine Beograd je potpredsednik FK Crvena zvezda čiji su navijači u nedelju demolirali njegov grad. I Marko Đurišić, predsednik IO DS je u rukovodstvu, Partizana valjda. Petar Škundrić, u pauzi pravljenja atoma za bugarsku nuklearnu elektranu Belene, za koju je Srbija, reče on bugarskim medijima, jako zainteresovana, upravlja sportskim klubom Crvena zvezda. I kada neko od navijača i dospe pred sud, nekako se uvek desi da išeta slobodan. Kako? Možda se odgovor može naći u vesti da je jedna od tema nedavnog sastanka predstavnika tužilaštva i MUP-a, bila  mogućnost da se iz članstva u upravama klubova isključe predstavnici vlasti. Cilj ovog predloga je da se spreči pritisak političara na tužilaštvo i sudstvo u predmetima u kojima se kao okrivljeni pojavljuju navijači i vođe navijačkih grupa. Da li treba jasnije priznanje tužilaštva i MUP-a da se to već događalo.

Za sada se kao mozak nedeljne operacije vodi vođa Obraza Milan Obradović. Uhapšen je dva sata pre početka Parade ponosa, navodno sa spiskom svih svojih najbližih saradnika i šemom kako će gde ko od njegovih patriota udariti po policiji. Ili policija laže jer je pod hitno, zbog javnosti, morala da postigne neki uspeh, ili je taj čovek toliko neinteligentan da je spiskove i šeme stvarno nosio u džepu. U svakom slučaju, pokušati da njega proglasite za Osamu Bin Ladena je cinično, to je kao kada biste Vladu Budalu ili Đuru Mutavog proglasili za organizatore atentata na premijera Đinđića. Ova vlast još nije došla ni do Ulemeka ove operacije, a kamoli do stvarnog naručioca nedeljnih događaja. Danima svi govore kako neko, neka politička opcija, stranka, stoji iza Osame Bin Obradovića i ostale braće po krvi, ali kao, ne zna se ko. Pa zna se ko. Kao što se se zna ko je bio politički saveznik i prijatelj na telefonskoj vezi Milorada Ulemeka. Uostalom, te snage se i ne odriču nedeljnog ustanka mladih poniženih Srba. Te snage su i Koštunica i Nikolić i Palma, SRS, Velja Ilić, Srpski sabor Dveri, juniorski sastav SPC, mitropolit Amfilohije, vladike kao što je Nikanor, a o odmetnutim ili neodmetnutim delovima SDB-a ne znam ništa, pa ih i ne pominjem. Ali imam oči i čitam šta su svi drugi govorili, pisali i radili. A znam da za sve što se dogodilo, veliku odgovornost snosi SPC. Svi mogu da se pomenu kao krivci, ali ne i matera crkva. Mnogi se često ograđuju, i ja, pa kažu, nije crkva nego neke vladike. To je tačno, ali Sinod se ne ograđuje od takvih vladika i zato imamo pravo da kažemo SPC. Za tako bezumni porast homofobije glavni krivac je crkva. Ona nije birala reči, tj. sumpor i lavu, kojima je zasipala gej populaciju. Amfilohije Radović je, kao i uvek, najotrovniji, on je ovih dana u transu. Pre neki dan reče kako je Parada ponosa strašnija od rata i bombardovanja, a nekim uplašenim seljacima koji su došli u crkvu po malo utehe, pričao je o smradu koji je otrovao i zagadio prestoni Beograd, strašniji od uranijuma, najveći smrad sodomski. To je predskazanje propasti hrišćanskih naroda – reče vesnik apokalipse. A on nije nikakav seoski paroh koji juri decu koja mu gađaju kokoške. On je ustoličen za mitropolita crnogorsko-primorsko-skenderijsko-brdsko-zetskog i egzarha pećkog trona. U zemlji u kojoj niko ni u šta ne veruje, ovakvi pastiri za sobom mogu da povuku veliko stado. Da ne govorim o tome da je crkva od 2000. na pregovore o uvođenju verske službe u vojsku vodila osnivača Obraza Nebojšu Krstića, da je Koštunica pisao za njihov časopis, da je SPC, kada je Krstić poginuo i nasledili ga ovi koji su izviždali i patrijarha Pavla, osnovala sebi drugi podmladak Sabor dveri, čiji je jedan od predsednika Branimir Nešić postao član redakcije Pravoslavlja, zvaničnog glasila Patrijaršije, da su Justinovi dečaci Atanasije i Amfilohije mentori bogobojažljive dece iz Sabora dveri, čiji je šef Obradović, ali Boško, pokušao i nama da prekine tribinu u Pančevu. Srpski sabor dveri se uvek javlja kao vesnik, prethodnica braće naoružane kamenicama i molotovljevim koktelima. Dveri ne lome grad, ne, oni daju ton žurci koja sledi, a onda se povuku. Organizuju Porodičnu šetnju dan uoči Parade ponosa, izviču svoje bljuvotine, a onda odu kući i čekaju rezultate. A njihove luksuzne publikacije u kojima stalno prebrojavaju neprijatelje srpstva, nesrbe po ministarstvima, finansirala je crkva, ali i ministarstvo energetike dok je na njenom čelu bio onaj Naumov iz DSS-a, ministarstvo kulture i ko sve ne.

Zar klerofašističku organizaciju Naši, koja je nama, zajedno sa Novom Srbijom onemogućila tribinu u Aranđelovcu, ne predvodi jedan sveštenik. Koliko je ljudi u mantijama zajedno sa ovom bandom u nedelju bilo na beogradskim ulicama. Svi se prave kao da se te mantije nisu vijorile pred policijskim kordonima. Ko bi se usudio da Amfilohija optuži za govor mržnje i podstrekavanje na nasilje. Niko. A i ne može, sve i da hoće. Ova država, ovaj Tadić je doneo Zakon o crkvama i verskim zajednicama koji sveštenicima daje takav imunitet da im ni 4 jahača apokalipse ne mogu ništa.

Impulsivne i plahe žene iz DS-a, ministarka pravde i Jelena Trivan su zapištale kako divljanje po Beogradu ima svoje političke inspiratore, a onda je došla glava porodice i rekla na sednici saveta bezbednosti da to nije ništa strašno i posavetovao da se isprate tokovi novca kojima se finansiraju ti huligani i sve će biti kul. On je preko svojih P.R. majstora i medija stvarao sliku da je ovo prava demokratija pokušavajući da zavara neprijatelja, a to su svi oni koji za njega ne glasaju. A onda je vremenom počeo da veruje da je ta slika stvarna. I ruska vojska je došla na sličnu ideju kako da zavara protivnika: napravili su tenkove, višecevne bacače, MIG-ove na naduvavanje. Te makete su rasporedili po Rusiji, a one su toliko pažljivo napravljene da je na to naseo neki general koji je umro od straha kada je video da se jedan raketni sistem ispravlja u položaj za gađanje.

Naš general se nije uplašio, a varvari su mu ne samo na severu Marakane, nego i pred kapijama u Krunskoj.

Odužila sam danas, ali trebalo mi je vremena da vam saopštim rezultate mog dugogodišnjeg operativnog rada na ovom problemu. U današnjoj emisiji čućete Jovana Bajforda, Žarka Koraća i Dejana Ilića. Najpre Jovan Bajford, razgovor smo vodili telefonom, jer Jovan već godinama živi i radi u Velikoj Britaniji. On je jedan od najboljih poznavalaca naših ekstremističkih grupa, pogotovo onih koje su bliske crkvi.

Jovan Bajford: Kada se govori o tome što se dogodilo u nedelju, vrlo često se to posmatra kao nešto što je potpuno izolovano i nepovezano sa onim što se dešavalo u septembru prošle godine. Vaši slušaoci će se setiti da smo prošle godine u vreme otkazivanja Parade ponosa i ubistva Brisa Tatona slušali o tome da su desničarske i navijačke grupe u sprezi sa organizovanim kriminalom i narko bosovima, da su bog zna kako organizovani, naoružani, opremljeni. I sve je to predstavljalo opravdanje za otkazivanje Parade ponosa. Tada su u stanu portparola organizacije 1389 našli pištolj, govorilo se o tome da huligani kupuju praćke i fantomke. Pronađeno je i snimano kamenje i naoružanje koje su huligani navodno nameravali da koriste protiv učesnika Parade. Lideri navijača i desničarskih grupa su stavljani u vezu sa vrlo ozbiljnim kriminalnim radnjama, kao što su, iznude, pretnje, ucene itd. Znači, stvarala se slika da je tada glavna opasnost dolazila ne od neke relativno bezopasne grupe maloletnih delinkvenata, već da su u pitanju teški kriminalci. Sve što smo u nedelju gledali na beogradskim ulicama je potvrdilo ovo stanje stvari. I sada je bilo dobro organizovanih grupa koje su napadale policiju, ali tu se sada postavlja jedno suštinsko pitanje i nameće se jedno vrlo važno poređenje. Šta se to od prošle godine u septembru promenilo, a šta je ostalo isto? Naravno, tada je Parada ponosa otkazana; ove godine je održana. Prošle godine, Ivica Dačić je neposredno nakon njenog otkazivanja rekao da Paradu ponosa u Srbiji nijedna policija na svetu ne bi mogla da štiti, da bi se u Beogradu dogodilo krvoproliće i da tu relativno malu grupu predstavnika LGBT populalcije u Srbiji niko živ ne bi mogao da zaštiti. Takođe je rečeno da bi to bila jako skupa policijska operacija, govorilo se o cifri od 300.000 evra. Ove godine smo videli da je Ivica Dačić veoma sposoban da zaštiti Paradu ponosa. Dakle, ona se odigrala, i za to su utrošene neke pare. Na neki način se predstavilo javnosti da ljudska prava jedne male populacije u Srbiji ipak zaslužuju da budu zaštićena nezavisno od toga koliko to košta. Ali cenu toga platili su povređeni policajci koji su stavljeni kao štit ispred tih huligana.

U septembru prošle godine smo obavešteni da su među organizatorima napada bile desničarske i navijačke grupe koje su u sprezi sa organizovanim kriminalom, da su čak spremale napad na ambasadu Švedske, dakle, jedno strano diplomatsko predstavništvo. Godinu dana posle toga, ljudi iz policije, Ministarstva pravde, tužilaštva, BIA, svi oni koji su za ovo vreme bili zaduženi da istražuju, podižu optužnice, sprovode neku strategiju borbe protiv tog društvenog problema, moraju da objasne šta je urađeno od septembra prošle godine do oktobra ove godine. Prošle godine smo slušali da se iza svih tih desničarskih grupa koji su tada pretili gej prajdu nalazi veoma razvijena logistička, finansijska, politička podrška. Šta je od septembra prošle godine učinjeno da se ta logistička, finansijska i svaka druga podrška raskrinka? Prošle godine je ministar policije rekao da ne može da zaštiti Paradu, jer je očekivao nekoliko hiljada razjarenih huligana. Ove godine ih je bilo 6.500, da li to znači da za proteklih 13 meseci ne samo da nije učinjeno ništa da se smanji broj tih huligana na ulici, već je naprotiv porastao i njihov broj i uticaj. Zašto se nadležne institucije nisu tim problemom pozabavile u proteklih godinu dana i da li će neko snositi odgovornost za ono što se u Beogradu desilo u nedelju? Za sada se kao jedina velika stvar koju je država uradila na suzbijanju ovog problema, iz rukava poteže zahtev za zabranu ovih organizacija pred Ustavnim sudom. To je učinjeno krajem septembra 2009. godine. Znači, nakon ubistva Brisa Tatona, nakon otkazivanja Parade, nakon što je rečeno da se radi o prevejanim organizovanim grupama kriminalaca, jedino što je država uradila je to da je neko u Ministarstvu pravde seo za mašinu i otkucao zahtev za njihovu zabranu, a kurir je to odneo do Ustavnog suda. Time se borba protiv ovog problema završila. Ono što je tu tužno je što se protiv tih kamenica koje su slikali a za koje smo znali da će kad-tad završiti u nečijoj glavi, država borila papirom. Kao da ne zna da jedino u onoj dečjoj igri papir – kamen – makaze, papir može da pobedi kamenicu.

Od nedelje jedno ime se stalno provlači, to je ime Mladena Obradovića, lidera Obraza koji se sada predstavlja kao spiritus movens te bitke na ulicama Beograda, kao neko kod koga je u džepu nađena čitava šema ljudi koji su bili predvodnici nereda. Međutim, ja iskreno da kažem, uopšte ne verujem u celu tu priču o bog zna kako dobro organizovanim grupama, pogotovo među desničarima. Policija je i sama navela da su jezgro huligana činile pre svega navijačke grupe. U ideološkom smislu 99% tih navijača, ako uopšte i imaju neku ideologiju, su desničari, tako da je ta podela na desničarske grupe i na navijače, na neki način besmislena. Meni se čini da navijačke grupe, s obzirom na njihovu hijerarhijsku organizaciju, s obzirom na to da se sastoje od manjih grupa koje su i teritorijalno organizovane, mislim da njima više leži organizacija i logistika nego organizacijama kakav je Obraz. Uostalom, svako ko je imao prilike da razgovara sa Mladenom Obradovićem znaće da nije u pitanju neko ko je dovoljno bistar ili obučen da bi na bilo koji način mogao da bude master maind čitavog tog nedeljnog projekta. A i sama činjenica da mu je policija u džepu našla listu sa imenima I telefonima njegovih saboraca pokazuje da nije baš preterano bistar vođa. Ali mislim da je problem što se smišljeno preuveličava uloga ovih organizacija i što se sada opet kreće sa idejom o tome da iza njih stoje neke neverovatno dobro organizovane, politički motivisane i kriminalne grupe. Mislim da institucije u Srbiji nisu u stanju, a pre svega nemaju volje, da se upuste u dugu, mukotrpnu i neizvesnu borbu sa suštinom problema delikvencije, političkog ekstremizma i nasilja na sportskim terenima. Država Srbija uostalom ima vrlo malo strategije po bilo kom društvenom pitanju, a pogotovo nema po ovom. I sama činjenica da ništa nije urađeno u proteklih godinu dana na to i ukazuje. Međutim, da bi opravdavali to neupuštanje u borbu protiv tog ozbiljnog društvenog problema, priroda tog problema se predstavlja drugačijom nego što ona jeste. Dakle, s jedne strane, slušamo, a to se govorilo i prošle godine, da krivicu treba svaliti na porodicu, a s druge strane se priča o tome da se radi o nekim organizovanim i politički motivisanim grupama. Stvaranjem tog nekog velikog, moćnog i nepobedivog nerpijatelja zapravo se prikriva nedostatak bilo kakve ideje kod sadašnje vlasti Srbije o tome kako sa tim problemom da izađe na kraj. Problem se simplifikuje jer se stvara utisak da je samo potrebno savladati ove organizacije, samo ih treba zabraniti ili obezglaviti i onda kao da će svih tih 6 hiljada ljudi koji su u nedelju bili na ulici otići u školske klupe, u biblioteku ili na dobrovoljni rad i više neće biti nezadovoljne omladine u Srbiji. Znači, kompleksan društveni problem se predstavlja kao nešto što ima jednostavno rešenje. Dodatni problem je što se te desničarskie grupe i navijači mistifikuju i što im se pripisuju neke bog zna kako velike moći. To je krajnje kontraproduktivno jer kada predstavnik tužilaštva ili policije kaže da su Obraz, 1389 ili Naši toliko moćni, brojni i dobro organizovani, da država ne može da izađe na kraj sa njima, onda njihov renome raste i to vratolomnom brzinom, i to upravo u onim slojevima društva na koje ove organizacije i ciljaju. Onda je i logično da će danas jako mnogo mladih ljudi Mladena Obradovića videti kao nekakvog velikog urbanog gerilca i srpskog Če Gevaru, a ne jednog sitnog politikanta, što on zapravo i jeste.

Svetlana Lukić: Slušate Dejan Ilića iz izdavačke kuće Fabrika knjiga.

Dejan Ilić: Ne mogu da razumem da od svih mogućih opcija koje je imala ova vlast, jedini argument za koju su se opredelili da bi opravdali represivne mere koje su sproveli u nedelju – mi smo štitili državu, država je jača od svih. Naravno da ako upotrebiš taj argument odmah dobiješ kontraargument – ali ovo nije dobra država, vi ste ovu državu učinili takvom da ona ne zaslužuje nikakvu odbranu. Nije tačno da štitite ustavni poredak, ustavni poredak je narušen. Naravno, odmah se povlači Ustav, Kosovo i sve ostalo. Vi ste prvi koji su ugrozili institucije, vi ste ih zloupotrebili zarad vlastitih interesa. Pogledajte koliko imate afera. Međutim, oni bi morali da kažu – mi štitimo ovu državu jer je ona stala iza univerzalnih prava i univerzalnih vrednosti. I kad štitimo ovu državu mi je ne štitimo zbog nje same, ne štitimo je ni zbog naših pozicija i privilegija koje uživamo unutar te države, mi je štitimo zato što je ta država u nedelju zaštitila ljude koji su s punim pravom zahtevali da budu priznati kao jednako vredna ljudska bića. To je odgovor za nedelju a ne – država je jača od svih. Ne. Neki ljudi su tražili da budu priznati kao jednaka ljudska bića, i ova država je pristojna država i ova država će njih da zaštiti po svaku cenu, po cenu sile ima da ih zaštiti, jer je to legitiman zahtev. Oni jesu jednako vredna ljudska bića.

Cela opozicija im stalno pominje 5. oktobar i kaže – ali vi ste ti koji su naučili ljude da ruše vlast na ulici, vi ste ti koji ste prvi posegnuli za silom. A oni ne umeju da kažu, da naprave razluku – ma, mi smo, bre, posegnuli za silom da bismo srušili jedan zločinački režim. Vi možete da kažete i da ova vlast krade i izneverava izbornu volju građana, vi možete čak da kažete da ova vlast ne poštuje Ustav, ali ovo nije zločinačka vlast. Ova vlast nije ubila na hiljade i desetine hiljada ljudi koristeći pritom državni aparat za ta ubistva. I to nas razlikuje od režima iz devedesetih. I to je nama dalo za pravo 5. oktobra da rušimo taj režim, i to vama oduzima pravo da rušite ovaj režim na isti način, jer mi nismo na taj način ogrezli u zločin kako je ogrezao u zločin ovaj prethodni režim. I zato smo mi imali pravo da upotrebimo silu. To je ključna razlika. Oni to ne umeju da izgovore. Ja mislim da oni to znaju nego ih je strah da to izgovore. Neće da izgovore, jer, zaboga, da li će onda dobiti dovoljno glasova da vrše sledeću vlast. Pa, ne možeš da kalkulišeš na taj način. Drugo, šta si radio deset godina da još uvek ne smeš da izgovoriš tu banalnu činjenicu da si srušio jednu vlast zato što je ta vlast činila zločine masovnih razmera. Šta si radio deset godina? Kakve si promene preduzeo? Nisi, bre, umeo da doneseš pristojnu rezoluciju o Srebrenici. Nisu ovde u pitanju visoka moralna načela nego puki pragmatizam, jer ti si sada ostao bez argumenta. Neko ti ruši vlast silom, ti kažeš – ali to tako ne može, a on kaže – a što, i ti si došao na vlast silom. Ova vlast je legitimno upotrebila silu u nedelju, i ne samo to, ona nije upotrebila dovoljnu silu. Zašto? Jer nije sigurna da ima pravo na to. Imaš pravo jer ti štitiš univerzalne vrednosti, ti štitiš građane ove države od nasilnika koji bi ovu državu da obliku po svojoj meri. Ja ovu državu ne oblikujem po svojoj meri. Ja nisam išao u subotu i vikao “Ua porodica”. Ne zanima me, bre, porodica i porodične vrednosti, ne zanima me crkva, pa nisam išao i bacao kamenice po tim ljudima. Šta ćeš ti sad, mene kamenom? Pa, nemoj da se zavitlavamo. I ova država ima pravo da upotrebi svaku silu protiv tebe ako ugrožavaš elementarna ljudska prava. Zašto je ovim vlastima teško da to izgovore? Naravno da znamo zašto im je teško. Ako ti sediš na fudbalskoj utakmici sa Miloradom Dodikom, mašeš navijačima i grliš se i ljubiš kad se da gol, pa, kako ćeš sad da osudiš ovo u Đenovi? Pa, ti si doveo Dodika na utakmicu, tebi je Republika Srpska ponos srpskog naroda. Je l’ ti Vuk Jeremić stajao na bini u Dodikovoj predizbornoj kampanji sa sve Svetlanom Ražnatović? Pa, kakva je to poruka? Pa, ne možeš sedeti na tri stolice. Ne možeš ti polagati pravo na 5. oktobar i reći da je 5. oktobar bila legitimna upotreba sile protiv zločinačkog režima, a onda imati državnu izdavačku kuću u kojoj objavljuješ dela Dobrice Ćosića i kao predsednik sediš na promociji tih dela. Jer, Dobrica Ćosić je oličenje tog moralnog zla iz devedesetih. Pa, ne možeš i Parada ponosa i sedim u publici sa Dobricom Ćosićem. Ne može, jer onda dođe Tomislav Nikolić i kaže – vi ste prvi počeli da rušite vlast na ulici i sad hoće vas da ruše na ulici… I stalno im se namešta to neko pristojno lice Srbije, stalno im nudi da konačno naprave taj korak, da kažu – e, znaš šta, dosta je bilo. Možda ćemo izgubiti izbore, hajde, neka ih izgubimo ali da znamo gde živimo. Genijalan argument je iznosila opozicija, genijalan argument su iznosili ljudi i iz Dveri. Kažu oni – izvinite, koliko su godina imala ova deca koja su demonstrirala po Beogradu, 16-17, 18… kad su krenuli u školu – 2000. Pa, to su znači vaša deca, vi ste se sad suočili sa svojom decom. Vi ste im oblikovali društveni ambijent u kome su se oni formirali, pa šta vas čudi. I šta, ovaj koji mu je odgovarao nije umeo da mu odgovori? Pa, da, nominalno se dogodila promena vlasti, ali ceo ambijent iz devedesetih je institucionalizovan u 2000-im. Ratna ideologija Srbije iz devedesetih je ušla u udžbenike 2000-ih. I naravno da se onda događa to što se događa. Oni te ruše iz tvoje matrice i ti ne shvataš da moraš jednom da izađeš iz te matrice. Moraš da kažeš – Dobrice Ćosiću, ti si moralno zlo, neću da te gledam više, a kamoli da objavljujem tvoje knjige u državnoj izdavačkoj kući. Ti, Dodik, ne samo što rušiš tu Bosnu i Hercegovinu, nego nisi, čoveče, uradio ništa da se jednom razgraničiš sa tim zločinima koji su teritorijalno ušli u sklop Republike Srpske. Pa, neću da te podržavam dok god to ne raščistiš.

Iste večeri posle haosa u Đenovi, predsednik Srbije je pozvao predsednika vlade Italije da se izvini, a godinama imamo problem da li da se izvinimo za pobijene ljude u ratovima iz devedesetih. Treba da prođu godine i godine da se donese rezolucija. Isto veče smo se izvinjavali zbog navijača, zašto, zato što su im razlupali tri pleksiglasa? Kako je sad pleksiglas važniji od ljudskog života? Umeš da okreneš telefon i da se izviniš, a za zločine su ti trebale godine da odeš i da kažeš – izvinite, žao nam je što su toliki ljudi izginuli glupošću, bezobzirnošću i nemoralnošću srpske strane u tim ratovima. E, dok god si ti u stanju da obrneš čoveka u Italiji i da kažeš – ej, izvini, a ovde imaš problem da doneseš rezoluciju imaćeš problem da odbraniš upotrebu sile kada je ugrožena ova država. Jer, ovo onda još uvek nije pristojna država i nemaš pravo da je braniš silom, onda je to puko odmeravanje snaga. Ti u ovom trenutku raspolažeš državnim aparatom koji ti daje neku trenutnu prednost, ali ti ne znaš dokle će to da naraste. Pritom te ja pitam – a šta čekaš deset godina da menjaš obrazovni sistem, šta čekaš deset godina da reformišeš državna preduzeća koja učestvuju u javnom životu, koja oblikuju kulturu ove države. Šta će ti ministar kulture koji ide okolo i viče da je zadatak Ministarstva kulture da brani nekakav srpski identitet? Je l’ smo se mi dogovorili koji je to identitet? Jedini identitet koji je nesporan u ovom trenutku za Srbiju je identitet počinjenih zločina. Je l’ on taj identitet brani? Koji on identitet brani? Znači, sve radiš pogrešno. Onda učiniš jednu dobru stvar, svi te napadnu zbog te dobre stvari koju si učinio i ti ne umeš da odgovoriš zašto si to uradio. Svi argumenti koje je ova vlast koristila da oduzme legitimitet nasilnicima u nedelju liče strahovito na argumente koje je koristio Miloševićev režim: 60% ih je došlo odnekud, oni ruše naš grad. Pa, šta treba, da ruše svoj grad? Kad ruše svoj grad to je u redu, ne razumem. Nije njima bio cilj da spreče Paradu ponosa, oni su hteli da ruše državu. Pa, naravno da su hteli da ruše državu. Ali to ti je isto govorio Milošević, pa nisi imao problem s tim. ’96. i ’97. ti navodno demonstriraš protiv izborne krađe, a zapravo hoćeš da srušiš režim. Pa, da, naravno da ruše državu. Pritom je strašno zabavno da i ovi koji ruše državu nemaju smelosti to da kažu, jer su i oni u problemu sa legitimitetom. Demonstriraju tamo neki pederi i mi ćemo sada, ne znam, da idemo da rušimo ceo grad. Pa, nemoj me zezati, naravno da si to uradio da bi destabilizovao državu. I naravno da stoji neko ko, ako bi ti uspelo da to uradiš, ko će da ide za tobom i da to odmah institucionalizuje, kao što se i dogodilo. Demokratska stranka Srbije, Srpska napredna stranka, Nova Srbija, odmah su išli za nasilnicima i davali im legitimitet. Pa, to je mehanizam koji je poznat i ti ne umeš na to da odgovoriš. Ti odgovaraš kao što je odgovarao Miloševićev režim. Pa, je l’ ćeš da koristiš te argumente? Pa, pašćeš kao što je pao i Miloševićev režim, jer ne umeš da napraviš razliku između sebe i Miloševićevog režima. Na šta se pozivaš? Na EU, to ti je argument? Milošević nije vodio Srbiju u EU, a mi je vodimo u EU? Pa, šta će mi EU? To je isto kao kad kažeš – mi branimo državu. Pa, zašto braniš državu? Mi hoćemo u EU. Pa, zašto hoćeš u EU? Naravno, zbog novaca, pristupnih fondova, rešićemo sve probleme i opet ne moramo ništa da radimo. Pa, ne, hoćeš u EU zato što EU makar deklarativno počiva na nekakvim vrednostima koje bismo i mi da delimo zajedno sa njima. To je razlog zašto hoćemo u EU. Zašto štitiš državu? Zato što država štiti vrednosti iza kojih mi možemo da stanemo i kojih se ne stidimo. Zato ti to radiš, a ne – hoćemo u EU, eto tako, i to je naša razlika. Ne, nije. Evo, ja recimo mogu da razumem jednu legitimnu političku opciju koja će reći – nećemo u EU, jer EU laže kada sebe pravda time da štiti nekakve univerzalne vrednosti, ne štiti ih. Ima gomila mehanizama u EU za koje ti vidiš da služe tome da održe taj jedan kolonijalni sistem i da se zemljama koje tek treba da budu primljene nametnu uslovi koji odgovaraju onim zemljama koje su već u EU. Ja mogu da razumem da neko kaže – mi hoćemo da živimo u pristojnoj državi, EU nama u ovom trenutku ne garantuje da će to biti pristojna država. Zašto smo mi svi za EU? Zato što znamo da EU, pošto ovde vlada zakon jačeg, da je ona jača od Srbije, i pošto EU sebe pravda tim nekim univerzalnim vrednostima makar deklarativno će i ovi ovde morati da prihvate te vrednosti. I mi kažemo – e, daj bar to. Jer, ako ti zahtevaš Paradu ponosa on ne može da kaže – ne može, jer se obavezao da će štititi univerzalna prava.

Na kraju krajeva će ova država zavisiti od toga da li su građani spremni da je brane na ulici. Zamisli tu situaciju, Tadić sedi sa Dodikom na fudbalskoj utakmici, ovi neki hoće da da unište i Tadića i Dodika i fudbalsku reprezentaciju i stadion, a mi ćemo svojim telima da štitimo da oni ne dođu do njih dvojice, da bi oni mogli da uživaju u utakmici. Oni nas dovode u tu situaciju. Ja neću to da uradim. Evo, ja im odmah kažem – ako se budete ovako ponašali, ako niste u stanju da artikulišete svoje stavove na način koji je pristojan, ako ćete vi i dalje da vučete sav onaj teret iz devedesetih i da ne mislite da je tu išta problem, ja neću da vas branim od ljudi koji iskreno veruju da je to devedesetih bilo u redu. Pa, mislim, tucite se vi između sebe, ja ću da gledam, radite šta hoćete. Tebe u ovom trenutku ruši ideologija iz devedesetih s kojom ti ne umeš da napraviš jasan rez. Ne samo što ne umeš da napraviš jasan rez, nego joj daješ institucionalni okvir na sve moguće načine. I sad ja treba da te branim. Pa, mislim, dovodiš me u nezgodnu situaciju.

Svetlana Lukić: Govori Žarko Korać. I njega smo morali da snimimo telefonom, on je na putu, a krenuo je u spoljni svet baš u nedelju. Zamalo da zakasni na avion, jer se nije usuđivao da izađe iz kuće, pred ulazom su mu divljali pobunjeni mladi Srbi.

Žarko Korać: Ja bih podsetio na nekoliko činjenica koje se u našoj javnosti sistematski izbegavaju. Prva je da kod nas već godinama deluju neofašističke, profašističke i vrlo desno orijentisane grupe. To su pre svega srpski narodni pokret 1389, zatim Dveri srpske i Obraz. Oni su u više prilika nasiljem sprečavali skupove, naprimer Žena u crnom, antiratnih aktivista, skupove osude Radovana Karadžića i zločina u Bosni, ali i prekidali, kao Naši, promocije Peščanika. Dakle, te grupe godinama deluju nasilno i to bez ikakvih zakonskih posledica. Ali ono što je još gore za ovu analizu, to je prolazilo bez ikakve stvarne reakcije javnosti. Ono što je takođe potpuno očigledno je da su Dveri srpske pod direktnom patronažom Srpske pravoslavne crkve, da je Obraz velikim delom pod pokroviteljstvom takođe SPC. On nije kao Dveri srpske praktično filijala crkve, ali ih bar jedan vladika, banatski, direktno podržava, a grupa 1389 je pod direktnim uticajem nekih vrlo mutnih krugova u Rusiji, obaveštajnih i ko zna kakvih. Kada pogledate samo ove tri najpoznatije grupe, odmah se vidi njihova ideološka pozadina, to su ili crkva ili Rusija. I onda je potpuno logično da one imaju jasan politički program, jer izlaze u javnost nasilno, samo kad sprečavaju manifestacije koje su gotovo uvek posvećene osudi rata, osudi Miloševićeve politike, želji da se poštuju ljudska prava. Mi ovde imamo prosto elementarnu činjenicu da su te grupe politički definisane, da su nasilne i da se celo društvo pravi da to ne postoji ili da je to minorno, da je to nešto što je sasvim normalna pojava u razvoju demokratije.

Da stvari u našem društvu ne stoje dobro vidi se i po činjenici koju se svi prave da ne vide, a to je da već mesecima ispred Patrijaršije stoji policijski kombi i da tamo neprekidno, danju i noću, dežuraju policajci koji treba da spreče, sad to je zanimljivo, eventualno nasilje nekih monaha i ljudi iz crkve u odnosu na Patrijaršiju, odnosno na Sinod SPC. Znači, i unutar same crkve imate nasilje koje je okrenuto ka zvaničnoj, institucionalnoj crkvi. Dakle, nije samo crkva pokrovitelj tih ekstremista, nego je povremeno i ona sama žrtva nekih od tih grupa koje su po pravilu iz nje same. Ali za nas je veoma važno da su javne osude ponašanja ovih grupa retke, sporadične i ponavljam, i to mi je važno da istaknem, one se skoro nikada ne imenuju kao divlje, nasilne grupe. Znači, naše društvo nije definisalo odnos prema njima. Šta je dozvoljeno? Da li je dozvoljeno nasilno prekidati skupove, što inače ni u jednoj demokratiji nije dozvoljeno, illi su to samo grupe, kako insistiraju oni kojih ih štite, koji imaju ideološki predznak koji je različit od onoga većinskiog. Naše društvo nema nikakav stav o tome da li je nasilje dozvoljeno u političkoj borbi, a time društvo u stvari prećutno kaže da je nasilje dozvoljeno. I to nimalo ne čudi od društva koje je prigrlilo Miloševića kao svog lidera, koji je obećao nasilje u rešavanju političkih problema. Ako se sećate njegove čuvene rečenice – ako ne umemo da radimo, umemo bar da se bijemo. Drugim rečima – mi ćemo nasiljem da menjamo svet u kome živimo. Drugo, kada govorimo o fudbalskim navijačima, a to je udarna pesnica ovih grupa, mi se ovde pravimo da ne znamo da je Služba državne bezbednosti te grupe upotrebila kao paravojne jedinice i poslala ih na front. Željko Ražnatović Arkan je bio vođa navijača Zvezde. On je napravio svoju vilu da gleda na stadion Zvezde, uzgred, na zemlji koja i danas pripada MUP Republike Srbije. Ti ljudi su obučeni, naoružani, poslati u Slavoniju, i ne samo da su poslati na ratište u Hrvatskoj, nego je on i u Erdutu imao i centar za obuku kroz koju su prolazili tzv. dobrovoljci koje je on obučavao. Znači, korišćenje fudbalskih navijača u vojne, parapolicijske, paravojne svrhe je nešto što postoji u našem životu i to u nedavnoj prošlosti, i te grupe imaju veliko iskustvo u tome da ih neko upotrebljava ne za nasilje, nego za ubijanje, za zločine, za učešće u ratu. Dakle, Arkanove paravojne jedinice, SDG, odnosno Srpsku dobrovoljačku gardu, praktično je osnovao SDB. A da ne pominjem koliko je to medijske podrške imalo, kako je Arkan godinama slikan kao heroj i patriota.

Konačno, treći elemenat koji je važan za razumevanje svega ovoga što se zbiva je činjenica da je vladajuća koalicija uspela da napravi medijsku sliku Srbije kao raja u kome postoje sporadični problemi. I danas nažalost, većina medija, da ne kažem gotovo svi, imaju jednu lakirovku, to je jedno Potemkinovo selo kako oni prikazuju Srbiju. Vi nikada ne možete da čitate da na primer u Istočnoj Srbiji, da na jugu Srbije ne radi niko, da ljudi gladuju. To je gotovo neverovatno kako naši mediji počinju da liče na medije iz Istočne Nemačke za vreme Honekera. E sad, kad spojite sve te tri stvari, onda je nasilje na ulicama Beograda logična posledica. Nasilnici su godinama pre toga upotrebljavani kao udarna pesnica srpskog nacionalizma i šovinizma. Oni su vrlo jasno išli da zapale stranke, pre svega Demokratsku stranku, ali i sve one stranke koje vide kao protivnike tzv. srpskih nacionalnih interesa. Paradoksalno, hteli su da zapale i sedište Socijalističke partije Srbije. Dakle, naš režim se kao Trnova Ružica odjednom probudio, znači, spavao je u nekakvom idealnom zamku i odjednom je primetio da protiv sebe ima postepeno organizovanje onih koji ne žele čak i ovako slabe, nedosledne i protivurečne reforme. Oni žele povratak na politiku koju smo imali do skora. Ovi mladi ljudi na ulicama, bez perspektive, bez posla, iskorišćeni su u jednoj velikoj igri koja treba da pokaže da reforme u Srbiji, čak i ovakve jadne, da to ljudi ne žele. Pogledajte likovanje naše opozicije, pogledajte bedno držanje naše opozicije, pogledajte njihove komentatore. Pogledajte njihove cinične komentare tipa – pa, dobro, vi ste došli na vlast nasiljem… Uzgred, ova koalicija je došla na vlast izborima, ali je i DOS došao na vlast izborima. Drugo je to što Milošević nije hteo da prizna svoj katastrofalni izborni poraz… Dakle, pogledajte te cinične zamene teza, vi ste došli na vlast nasiljem, pa šta hoćete, vetar koji ste posejali, sad je bura. Pogledajte njihovo likovanje i nadu da bi ovo moglo konačno da zaustavi bilo kakve promene u Srbiji.

Mislim da se Srbija danas nalazi u teškoj situaciji zbog  nesposobnosti vlasti, njenog potpunog ignorisanja realnosti i tetošenja tih nacionalističkih grupa, tipa – to su zabludela deca. Sad su se odjednom gadno osvestili i shvatili da Srbija nije baš takav raj kako oni misle da jeste, i sad se suočavaju sa ulicom, sa nasiljem i sa tim fudbalskim grupama. Oni su u Đenovi spalili albansku zastavu, misle da je dozvoljeno svako nasilje kada spališ albansku zastavu. Drugim rečima, oni su se okvalifikovali za naše građane, kako oni misle, kao patriote pošto su spalili albansku zastavu, i sad sve ovo dalje razbijanje je potpuno dozvoljeno, jer su oni čuvari nacionalnog obraza.

Moram da vas podsetim na ono što ne zna verovatno ni većina vaših slušalaca, možda čak ni vi lično, da je fudbalski klub Rad do pre tri godine imao svoj sajt, ja sam ga svojim očima video, na kome je pisalo da su glavni neprijatelji srpskog naroda pederi, demokrate i Jevreji. To je, moram vam reći, nacistički program. Ja sam se čak pitao da li oni nešto znaju o Hitleru i nacionalnoj socijalističkoj partiji i njenom programu ili je to potpuno spontano. To je redosled, kad kažem demokrate ne mislim na Demokratsku stranku, nego na demokratske ljude. To jeste program nacionalnog socijalizma. I naravno, ovo bi bilo ono što je Bodler zvao cvećem zla. Ako se vi nikada niste obračunali sa Miloševićevim nasleđem, ako vi nikada niste podvukli crtu i rekli šta je bio taj politički program, do čega je on doveo srpski narod, nego naprotiv, vraćate na javnu političku scenu ljude koji su svesrdno branili taj program. Onda je potpuno normalno da u tim uslovima dobijete pervertiran Miloševićev program u tim desničarskim i navijačkim grupama, koji nažalost izražavaju stavove prilično velikog broja građana Srbije. Tadić je očajnički tražio podršku svakoga, kako on misli, za svoje reforme i za svoju kosovsku politiku, a onda se osvestio i shvatio da postoje stvarni neprijatelji reformi. Kao što su ubili Đinđića, oni će ići jako daleko da zaustave kretanje Srbije. Oni su to već jednom uradili 12. marta 2003. godine. Ja ne govorim o Obradoviću iz Obraza, daleko je on od te priče. On je naravno iskorišćen a lako ga je iskoristiti jer umišlja da je on neki novi Karađorđe ili nešto slično, ko zna šta je u toj glavi. Naravno, problem su ti potmuli politički slojevi u našem društvu koje režim sada pokušava očajnički da definiše policijskom istragom. Pa, neće policijska istraga da definiše ideološke protivnike režima, to je besmislica, policija se time ne bavi niti to može. Sama vlast treba da definiše svoje političke protivnike i onda da im odgovori na politički način. Da kaže – ne, mi radimo reforme, mi želimo demokratsku Srbiju u kojoj branimo ljudska prava. Ali izvinite, ako imate gradonačelnika Beograda koji kaže da je ovo što se desilo zapravo proizvod toga što je održana Parada ponosa, onda on, najmanje je što mogu reći, deli odgovornost sa nasilnicima. Jedan moj kolega psiholog, što me je silno iznenadilo, rekao je da je u nedelju na ulici bila jedna pasivno agresivna skupina i jedna aktivno agresivna. Ja bih ga samo pitao kao njegov kolega – a u kom smislu on zna da su oni koji su bili na gej paradi pasivno agresivni, kako je on to utvrdio. Strašno me kopka. Javilo se mnogo teoretičara koji sada nasilje pomalo opravdavaju ili racionalizuju. Drugim rečima, nije ovo sve ni trebalo, da vi niste izašli na ulice mi ne bi ni znali da imamo neofašističke grupe. Znači, opet teorija zavere, pa sada će policija naći te zaverenike. To je besmisleno. Protivnici reforme su jasni. Boris Tadić treba politički da istupi i kaže – mi ovo želimo, mi ovo tražimo od našeg društva i mi ćemo braniti ljudska prava. Doduše, to su neki rekli, da budem pošten. Ali to se mora odlučno u svakom trenutku govoriti, ali ako vi stalno prizivate podršku crkve, ako vi na sahranu patrijarha Pavla dovedete ceo državni vrh, onda u jednom trenutku ne znate gde je granica između crkve i države. Ovo je sekularna država. Ako vi to sve tolerišete, a što se onda čudite što crkva, delovi crkve imaju svoje male paravojne, parapolicijske grupice koje sprečavaju ovo, sprečavaju ono. Neki od njih sada već ulaze u crkve i tamo tuku. Znači, sama crkva će biti žrtva toga, ali ja tu ne mogu ništa, crkva sama mora da odgovara na ta pitanja. Ali naše društvo postaje žrtva licemerja i činjenice da nikada nije do kraja podvukla crtu u odnosu na Miloševićev režim. Jedan list je uradio sasvim uputnu stvar, objavio je sliku Mladena Obradovića iz Obraza kako drži sliku generala Ratka Mladića. Pa, to je njegova ideološka potka, ali nije samo njegova, to je ideološka potka jednog broja stranaka u Srbiji, to je ideološka potka jednog broja uglednih javnih ličnosti. Drugim rečima, ovo što smo videli na ulicama je samo mala udarna pesnica nečeg mnogo potmulijeg i opasnijeg. Međutim, svi se prave da ne vide da te organizacije imaju pokroviteljstvo crkve i njihove velike Rusije. Lider grupe 1389 je putovao svakih nekoliko meseci u Rusiju. Sve ovo je pripremano nedeljama, to se videlo po njihovim sajtovima. Naša Služba državne bezbednosti je šokirana da se to dogodilo, sada mi je jasno zašto ne može da nađe ni Ratka Mladića. Jednostavno, nesposobna je da uradi svoj posao.

Sve u svemu, ovo je kao Čas anatomije doktora Tulpa, vi sada vidite skicu stvarnog stanja našeg društva i to je jedna užasavajuća slika. Ovo ljude plaši, ne nasilje kao takvo, njih plaši zato što su potpuno svesni da je Srbija sada pokazala svoju utrobu, a ovo je njena utroba. Nedovršen politički raskid sa Miloševićevom prošlošću, rehabilitacija Miloševićeve stranke, činjenica da je danas direktor jednog od glavnih javnih preduzeća u Srbiji čovek koji je izjavio posle ubistva Đinđića – prvi je platio za izručenje Miloševića Hagu, na redu su ostali. Dakle, taj čovek se cinično smeje sa televizijskih ekrana, predlaže poskupljenje gasa. Uzgred, to je čovek koji ima televiziju čiji je glavni posao svojevremeno bio da noću prikazuje pornografske filmove. Ako vi takve ličnosti vratite na javnu scenu, pa što mislite da ova deca neće da lome, razbijaju zbog srpstva, zbog Kosova, zbog Tadićeve izdaje, zbog svega. Drugim rečima, Srbija je u ideološkom haosu i ovo je naličje tog ideološkog haosa za koji je apsolutno odgovoran režim. Ja sam sasvim siguran da ovi mladi ljudi koji su danas u istrazi neće dobro proći u toj istrazi, a ni kasnije na suđenjima. Režim hoće da pokaže da vežba svoju strogost i moram reći, on ima i dobre razloge da to radi. Ali ovde se radi o nečem drugom, ovo su eminentno političke teme. Kad vi kažete neke stranke, onda vi morate da imenujete prvo koje su to stranke i šta je ideološka matrica koja je izašla na ulice. Vi stalno govorite da je to bio politički protest i politička poruka, ali nigde ne kažete koje vrste. Ako ti isti navijači na utakmicama stalno skandiraju “Nož, žica, Srebrenica”, ako stalno nose sliku Ratka Mladića, pa što ti ne kažeš onda – a ne, ja mislim da je u Srebrenici bio genocid. Skupština je usvojila rezoluciju, ali niko je ne brani u javnosti. Da li je ijedan sudija ili delegat prekinuo utakmicu kad se to skandiralo? Da li se uprava kluba konfrontirala sa njima i rekla – pa, ne možete to da vičete… Ne, to sve prolazi. Vi se stalno pravite da ne postoji podela unutar Srbije koja je realna. Stalno pravite maglu u kojoj u stvari svi podržavaju ulazak u Evropu i onda kada se suočite sa ovim na ulici, onda jedino objašnjenje koje može da bude – to uradio Darko Šarić. To je ono kao kod Pirandela, Šest lica traže pisca, sad oni traže prstom, prst u vazduhu stalno luta, sad je na Obradoviću, još na nekom će se zaustaviti… I režim će otresti prašinu i reći – idemo dalje u reforme. To je katastrofalna greška i to je samo do neke sledeće prilike kada će se sve ovo ponoviti. Dakle, potrebna je zrelost vladajuće elite koja mora da kaže – mi stojimo iza ovih vrednosti. Ovo što ste videli u nedelju su Miloševićeve ubilačke vrednosti. To je Milošević na ulici. Ta deca možda to i ne znaju ili nisu do kraja toga svesna, ali to je bilo to. I to nasilje će na kraju pojesti čitavu Srbiju.

Svetlana Lukić: Veliki zemljotres smo preživeli ovih dana, 8,8 po Rihteru. Mnogi se teše time da nije bilo ljudskih žrtava. Pre nekoliko meseci u Čileu je bio zemljotres jačine 8,8, ni tada nije bilo ozbiljnijih žrtava, ali su se pomerile Zemljine ploče i propale još više u užarenu tečnosti ispod. Pomerila se Zemljina osa i od tada je dan kraći za nekoliko milisekundi. Nama se dani skraćuju već 20 godina, milisekundu po milisekundu, sada već svi osećamo da se ovde sve ranije smrkava. Najgore je što znamo da ovo nije ni prvi ni poslednji zemljotres koji ćemo preživeti i da će naš deo Zemljine ploče još dublje propasti i skratiti nam život za nekoliko milisekundi. Bio je ovo Peščanik.

Emisija Peščanik, 15.10.2010.

Peščanik.net , 15.10.2010.