Spomenik Stefanu Nemanji na Savskom trgu
Spomenik Stefanu Nemanji na Savskom trgu, foto: Peščanik

Došao je i taj 15. septembar, novoproglašeni Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave – i prošao. Paradiralo se, šepurilo u vojnim odeždama iz raznih epoha, muziciralo. Držali su se svečani govori. Predsednik Vučić je objasnio zašto baš ovaj datum i čemu praznik posvećen jedinstvu, slobodi i zastavi, a ne recimo jednakosti, pravdi i napretku. U kratkom govoru pomenuo je identitet tri, a plebiscit dva puta. Nekadašnji predvodnik Šešelj-jugenda iskoristio je priliku da se zaogrne plaštom „naroda“ koji prekriva prljavu prošlost, poručivši da „biti Srbin ne znači biti kriv“. Dakle, starim srpskim rečima kao što su identitet i plebiscit treba dodati i (samo)aboliciju. Tim povodom na „centralnoj proslavi“ istaknuto mesto dobila je najveća perionica savesti i ugleda na centralnom Balkanu. Nastavljajući tamo gde je stao letos u Jagodini, Patrijarh je blagoslovio praznik poručivši da „ne možeš biti svetski, kada nisi svoj“ (to se ne odnosi na vlasništvo lokalne vlastele, kao što su Palma, Željko Mitrović i ostali, nad pojedincima). Ipak, prava zvezda ovog programa bio je Milorad Dodik, koji nije mogao da bude jasniji: „Moram vam odati jednu tajnu. Mi ne volimo ovde kada nas vi zovete Bosancima. Mi nismo Bosanci, ja sam Srbin, pravoslavac, pišem ćirilicu, moja krsna slava je Đurđevdan, i ništa me ne identifikuje sa tom rečju Bosanac“. Formulacija je ovde bitna, jer radi se o „odavanju tajne“. O kakvoj tajni je reč?

Tokom avgusta, iz vrhova vlasti, preko kanala zvanog Aleksandar Vulin, plasirana je ideja o „srpskom svetu“, koja je ubrzo protumačena kao obnova projekta Velike Srbije. Tokom par nedelja koje su prethodile novom prazniku u javnosti se razvila i debata niskog intenziteta o pravom značenju ovog pojma. U svom govoru podno statue Stefana Nemanje na Savskom trgu, Predsednik Vučić stavio je tačku na ove špekulacije, naglasivši da to nije „nikakav sprski svet“. I zaista, „centralna proslava Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave“, kako su mnogi mediji nazvali ovu svečanost, ne može se opisati kao obeležavanje određenog istorijskog događaja ili ličnosti, niti je to bila ceremonija ustoličenja jednog nacionalnog cilja, programa ili projekta. Radilo se tu o nečemu zaista većem, zapravo epohalnom: po prvi put od 25. maja 1987. u Beogradu je održana masovna svetkovina koja se zasnivala na javnoj i ceremonijalnoj proslavi jedne tehnologije vlasti. Pored sve spoljne vulgarnosti, obeležavanje Dana mladosti u socijalističkoj Jugoslaviji nije bilo tek puki ideološki spektakl. Iza kulisa sačinjenih od sinhronizovanih vežbi, džinova od stiropora, tela koja izobražavaju srca i ispisuju poruke ljubavi, razvodnjenih rok standarda, dečijih šlagera, folklornih motiva i vojnih koračnica, iza samog Tita, njegovog imena i dela, a zatim i sećanja na njega, odvijao se čitav splet ekonomskih transakcija, transmisija moći i simboličnih razmena. Rečju, izvan predstavljačkog nivoa, proslava Dana mladosti nosila je nukleus društvenih, ekonomskih i političkih odnosa i snaga u Jugoslaviji. Ova predstava je pokazivala, na najvećoj mogućoj pozornici koja se preko mehanizma Štafete mladosti poklapala sa samom teritorijom države, ne samo da je SFRJ funkcionalna država, već je u alegoričnoj formi izlagala mehanizam tog funkcionisanja.

Usijanje političkog kiča na stadionu JNA 1985. i 1986. bilo je jasna naznaka posustajanja države i njenih aparata. Prema svedočenju Žarka Čigoje1, tri godine kasnije, „deo ekipe koja je radila sletove“ bio je angažovan u pripremama centralne proslave 600. godišnjice Kosovske bitke na Kosovu Polju. Ovaj događaj ujedno je služio kao krunska manifestacija nove vrste masovnih okupljanja koja su se odvijala već nekoliko godina i koja su kulminirala ustoličenjem Slobodana Miloševića kao neprikosnovenog vladara Srbije. Kao što se pokazalo tokom „antibirokratske revolucije“, Miloševićevi mitinzi nisu bili alegorijske predstave političkih mehanizama, već rušilačko oruđe u sukobima sa raznim vrstama neprijatelja. Kao što je sam Milošević najavio na Kosovu Polju na Vidovdan 1989. godine, mitinge je od otvorenih ratnih sukoba delio samo korak. Proslava Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave nije nastavak mitingaške tradicije, već njeno zaokruženje. Njome je definitvno uvedena u alegorijsku ravan tehnika vlasti koju je za svoga doba uspostavio Slobodan Milošević, ne da bi poslužila nekom drugom, najmanje „narodu“, već pre svega njemu samom. U tome se preračunao, ali i to samo preračunavanje rečito govori o ovom mehanizmu političke moći.

Uoči centralne proslave, u medijima su najglasnije najave novog praznika dolazile iz Beograda i Banja Luke; na sam Dan srpskog jedinstva itd. javljeno je da je najveća zastava istaknuta u Severnoj Mitrovici. To ne treba da čudi, jer kao i Dan mladosti nekad, ovaj praznik u svojoj osnovi ima projektovanje ideoloških simbola u geografski prostor: zastave su tu da naznače konture srpskog sveta. Za razliku od SFRJ, ti se obrisi ne podudaraju sa granicama države, već se pružaju izvan nje, na prostore drugih suverenih država i na teritorije nad kojima je Srbija izgubila formalni suverenitet. Kao što je Milošević otkrio krajem 80-ih, ove teritorije su ključne poluge u novom mehanizmu vlasti.

Pre svega, tu se radi o Kosovu, ali ne kao istorijskom ili geostrateškom pojmu. Kosovo je bilo mnogo stvari tokom svoje duge istorije: jedna od romejskih žitnica, centar srednjovekovne srpske državnosti, otomanski vilajet, mitsko mesto, Stara Srbija, područje kolonizacije, najsiromašniji i najzaostaliji deo vaskrsle Srbije, kao i novoosnovane SHS i obe Jugoslavije, autonomna pokrajina sa većinskim albanskim stanovništvom… Ova slojevita istorijska, ekonomska, etnička i socijalna slika je 80-ih kulminirala „kosovskom krizom“. Milošević je bio prvi koji se dosetio, sasvim beskrupulozno, da to nije kriza koju treba rešavati, nego staviti sebi u službu. Sukobi sa albanskim političarima sa Kosova, koji su ubrzo prerasli u antagoniziranje čitave jedne populacije i stvaranje paralelnih institucija, nisu imali za cilj da reše bilo kakvu krizu, već da je kontrolišu, njom manipulišu i po potrebi koriste. Odnosno, da političku propast pretvore u dobit. Milošević je to znao kada je išao do kraja, do otvorenog ratnog sukoba, njegove internacionalizacije i prepuštanja državnog, ali ne i simboličnog suvereniteta nad Kosovom. Tim nizom poteza on je Kosovo postavio u samo središte novog mehanizma vlasti. Kosovo više nije ni srednjovekovna kolevka srpstva, ni mitološko mesto, ni otomanski vilajet, ni albanska pokrajina. Suština Kosova za mehanizme vlasti u Srbiji od kraja 80-ih pa do danas i u nedoglednu budućnost, jeste u tome što ono istovremeno predstavlja samu srž nacionalnog identiteta kao i permanentni generator krize.

Ništa manje važna nije ni Republika Srpska, koju je ideolog novokomponovanog srpskog nacionalizma Dobrica Ćosić slavio kao prvu modernu srpsku državu sa one strane Drine. Ova državna tvorevina upotpunjuje politički mehanizam koji je izmislio i u krvi sazdao Slobodan Milošević. Pomoću njega jedna poražena i osiromašena država zadržava uticaj na politiku svetskih sila na zapadnom Balkanu. Tu nema tajne: Dodiku nikad neće dosaditi da ponavlja da onog trenutka kada se Srbija primora da prizna državnu nezavisnost Kosova, BiH će morati da uradi isto sa Republikom Srpskom. Kao što se pokazalo od Dejtona do poslednje posete Angele Merkel, kada je reč o ovom delu Evrope, osnovni cilj ovih sila jeste sprečavanje otvorenih ratnih sukoba. Sve drugo je prepušteno lokalnim moćnicima. Srbijom zamagljenih granica, nejasnog suvereniteta, pomućene svesti i okaljane savesti vlada ovaj mehanizam koji se zasniva na balansiranju neizvesnosti i ucenama ratom. To je politički perpetuum mobile. Kao i svaki mehanizam, on ima svoju logiku i sasvim je nebitno ko zauzima pojedina mesta u tom sistemu: to može da bude Radovan Karadžić ili Dodik, Milošević ili Koštunica, Tadić ili Vučić, sasvim je svejedno. Šta time dobija ovaj poslednji? Ma šta on tepao na krilu kancelarke Merkel, u samim temeljima savremene srpske države nalaze se dva zamrznuta sukoba. Kao što pamtimo iz ratova devedesetih, ratni gubici uvek idu na štetu celih naroda, a ratni dobici u korist pojedinaca. Isto važi i za zamrznute ratove. I za to se oni bore, i to proslavljaju.

Peščanik.net, 17.09.2021.

Srodni linkovi:

Viktor Ivančić – Jebo zastavu

Saša Ilić – Nečitljivost ćirilice

Srđan Milošević – O prazničnom praznoslovlju

Mijat Lakićević – Deoba Srbalja

Rodoljub Šabić – Dogovor iznad svega

Dejan Ilić – Dan srpske sramote


________________

  1. Žarko Čigoja: „Ja se manje plašim generala – više se plašim pukovnika“, u knjizi Radonje Leposavića vlasTito iskustvo past present, Samizdat B92 Beograd, 2005, str. 171.