Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Dugo već nije ostvarena takva sinergija između vlasti, kulturne elite i SPC-a, kao što se to dogodilo tokom poslednjih mesec dana, obeleženih usponom naoružavanja, destabilizacijom susednih država, ustanovljenjem novog nacionalnog praznika, kao i ekstazom kod kulturne elite koja je dočekala svojih „pet ćiriličkih minuta“. Takav talas nacionalističkog ushićenja zabeležen je nakon izbora 2012. kao i tokom 2013. kada je došlo do opšte pomame pisanja hvalospeva novom vođi, „oslobodiocu“, koji se konačno pojavio iz naroda i prigrabio sve poluge moći, promovišući to kao najevropskiji vid demokratije. Nešto od tog „oslobodilačkog ushićenja“ može se osetiti i u ovim danima, samo što više nisu u pitanju sramežljiva ljubavna pisma Aleksandru Vučiću, već se radi o pravom nacionalističkom kriku; kao da je neko dugo bio zatočen u podrumu nakon čega je pušten na svetlo dana. Takav utisak ostavlja kulturna elita koja je ove cetinjsko-banjalučke dane dočekala kao znamenje slobode.

Neko će reći, bilo je takve dobre sinergije i tokom bombardovanja 1999, kada se na tribinama UKS-a srbovalo po čitav dan, pisale su se pesme i lizale vekovne rane. Da, bilo je, ali ne sa ovoliko adrenalina, koji pokreće na konkretne akcije, bilo da je u pitanju izgradnja Parka ćirilice u Bajinoj Bašti, ili gostovanja na raznim televizijama, hit-tvitovima, ili pak rubrikama u kojima „kulturnjaci“ govore o samo jednom aspektu koji, po njihovom shvatanju, obuhvata sve: a to je zaštita jezika i pisma. Kao u dobrim starim vremenima na stranicama Politike, sada se ti glasovi javljaju u Novostima, u specijalizovanoj rubrici pod nazivom „Zašto država ne štiti ćirilicu“. Već u samom naslovu rubrike sugeriše se činjenica o ugroženosti i to pod budnim okom države, skoro kao na slici Raspeće Đorđa Martinovića Miće Popovića. Na toj slici su ikonički integrisani svi elementi srpskog nacionalizma: Srbin na Golgoti, podmukli krvnici sa albanskim kapama, kao i nezainteresovani čuvar reda, koji ravnodušno posmatra čin jezivog mučenja. Politički okvir takvog čina bila je Jugoslavija, pa je i zaštitnik reda bio njen predstavnik. No u međuvremenu je taj okvir zamenjen Srbijom, (bez Kosova), tako da konstelacija na slici funkcioniše i dalje ali sa izmenjenim ideološkim znamenjima. Krvnici umesto albanske kape nose sada obeležja Jugoslovena, komunista, drugosrbijanaca, NVO-a, LGBT-a, feministkinja i autošovinista. Martinović se pretopio u simbol srpskog identiteta na kome je ispisan ćirilični tekst kao nečitljivi hijeroglif, dok je policajac više komunalac, koji je nedaleko odatle parkirao svoj range rover „Sokolovo oko“, lupka se po džepu zadovoljan jer je primio mito da bi se takav performans mogao izvesti u javnom prostoru bez najave.

Tako izgleda rubrika „Zašto država ne štiti ćirilicu“, koja je pokrenuta tokom leta, u susret novom Danu srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave. Dakle, i pored sveopšte zaštićenosti ćiriličkog pisma Ustavom i dodatnim zakonima, ostao je osećaj ugroženosti tog pisma, gori nego pod austrougarskom okupacijom, o čemu se često govori u pomenutoj rubrici Novosti. Pored gomile gluposti, koje su nezaobilazne na takvim mestima, poput jadikovki o latiničnim pisaćim mašinama u Jugoslaviji ili prađedovskim ćiriličnim pismenima, tu se često mogu čuti i vrlo konkretne rasističke, homofobne, nacionalističke eskapade kojima pojedini intelektualci i književnici žele da podrže Vučićev program „kulturne reforme“. No ono što ostaje nejasno zapravo je samo pitanje ugroženosti ćirilice, jer ona je u javnom diskursu odavno prestala da bude samo to, dakle jedno od dva pisma srpskog jezika, već funkcioniše kao zamena za nešto drugo, što svi akteri ne samo ove rubrike, jasno prepoznaju kao neuralgičnu tačku mutiranog srpskog nacionalizma danas. Dakle, taj osećaj ugroženosti nema veze sa pismom, koje mnogi od njih nisu koristili do devedesetih godina, kao što ga mnogi od njih ni ne poznaju baš najbolje, u štampanoj i pisanoj varijanti.

Taj osećaj „ugroženosti ćirilice“, ako se čitaju njihova obrazloženja, pre svega je vezan za davnu prošlost, a ne za današnji trenutak. Vrlo često se polazi od otomanske okupacije, preko austrougarske, nezaobilazni su NDH i ustaški zakon o ćirilici, kao i sve Jugoslavije, kao izvori potencijalne ugroženosti. To bi značilo da taj osećaj ugroženosti ima svoju dijahronu teritorijalnost kao i osećaj bezdržavnosti za ono što bi trebalo sačuvati i osigurati, a što se u ovom konkretnom slučaju naziva ćirilicom. Isto tako, jadikuje se nad suzbijanjem srpstva, koje je sada svedeno na srbijanstvo, pa se kao glavni sagovornici u pomenutoj rubrici često oglašavaju profesionalni „Srbi“ iz susednih država, kojima nijedan Vučićev zakon ne može obezbediti ono što bi oni voleli da imaju: a to je država Srbija kao kasarna u kojoj se strelja za upotrebu latinice, gde se uvode diskriminatorni zakoni za sve manjine i drukčije misleće građane, gde vlada samo preki sud i gde se bdi na mrtvoj straži u čuvanju srpskog identiteta. Sličan osećaj verovatno ima turska manjina u Nemačkoj kada razmišlja o savremenoj Turskoj kuda odlazi na glasanje, opredeljujući se pritom za najradikalnije političke opcije, dok u Nemačkoj bira isključivo leve opcije.

Osećaj „ugroženosti ćirilice“ ima još jedan istorijski faktor, koji je u dobrom delu iracionalan kod kulturne elite, a reč je o intimnom paktiranju sa Miloševićevom ekspanzionističkom politikom devedesetih pod geslom „očuvanja Jugoslavije“. Bila je to zamena za imenovanje velikosrpske politike koja je naposletku doživela krah. Njen slom je u potonjim godinama kod predstavnika jednog dela kulturne i intelektualne elite izazvao najpre osećaj samosažaljenja, zatim ravnodušnosti, pa ogorčenosti i resantimana naposletku. Primer za to je odnos prema Crnoj Gori u minulim mesecima ili jasno artikulisan odnos prema Bosni i Hercegovini, koji svakodnevno ponavlja Milorad Dodik. U jednoj fazi rekuperacije postmiloševićevskog nacionalizma, ta teritorijalnost se često definisala kao „srpski duhovni prostor“ koji je u javnom diskursu identifikovan sa prostorom dominacije ćirilice. Korak dalje bila bi srpska država zasnovana na granicama koje je u mladosti za skupštinskom govornicom često ponavljao tadašnji gensek Srpske radikalne stranke. Stoga ova priča o „zaštiti ćirilice“ ima najmanje veze sa pismom, a najviše sa teritorijom, što se još uvek ne sme izgovoriti javno. Doduše, taj iskorak je već napravio ministar policije Aleksandar Vulin.

Peščanik.net, 20.09.2021.

Srodni linkovi:

Viktor Ivančić – Jebo zastavu

Branislav Jakovljević – Centralna proslava

Srđan Milošević – O prazničnom praznoslovlju

Mijat Lakićević – Deoba Srbalja

Rodoljub Šabić – Dogovor iznad svega

Dejan Ilić – Dan srpske sramote


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)