Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Čude se i propituju strani mediji zašto se Hrvatska ne može riješiti duhova prošlosti i otkuda odjednom taj revival fašizma u državi koja je iz rata izašla prije više od dvadeset godina. No dobronamjerna je zabluda da je u pitanju tek oživljavanje blagih simptoma stare bolesti, jer se radi o tvrdokornoj, višedecenijskoj putanji stalno prisutnog fašizma, tek više ili manje prikrivenog, u zavisnosti od trenutačnih političkih okolnosti. Hrvatska ekstremna desnica, naime, nikada nije zamišljala, još manje željela, državu u kojoj će funkcionirati kakva-takva demokratska infrastruktura, koja će onda iznjedriti još i vražju kritičnost prema nacionalizmu, ksenofobiji, fašizmu…

Ne treba stoga nikoga čuditi novi val udara na one novinare koji ne pristaju na tezu da država mora nužno biti totalitarna, e da bi bila prosperitetna, kako to zamišlja moćna hrvatska desnica, ona koja u sprezi s korporativnim umom ovih dana iz medija tjera najbolje ovdašnje novinare. Jedan od njih, Boris Dežulović, otpremljen je tako iz Slobodne Dalmacije, uspješno pretvorene iz utjecajnog dnevnog lista duge tradicije u male provincijske novine i toplo gnjezdo kreštavih ideologa radikalne desnice. Gazda Slobodne Dalmacije i ostalih izdanja Europapress Holdinga odnedavno je advokat Marijan Hanžeković koji, na valu rekonkviste nacionalističke desnice, iz svojih izdanja marljivo odstranjuje neprilagođene, kako bi na upražnjena mjesta ukrcao poslušne, jedva pismene novinarske akvizicije koje će njegovu korporativnu filozofiju prilagoditi novoj fašizaciji društva. Ipak fascinira brzina kojom se medijski gazde i uredništva ustrojavaju pod šinjel nacionalističke desnice, makar njena pobjeda na skorim izborima i nije tako sigurna.

Pa otkuda taj nevjerojatan utjecaj kojim desnica, iako u opoziciji, kadrovira i utječe na medije? Razlozi leže u potpunoj indolenciji vladajuće ljevice, koja će uredno odšutjeti sve pritiske na medije, otkaze, difamacije, prijetnje, kao i u neuništivom, kapilarnom utjecaju predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, Tomislava Karamarka, i njegovih pretorijanaca unutar svih društvenih institucija; utjecaju proizašlom iz njegovog dugog službovanja na mjestu šefa opskurnih tajnih službi, zaduženih i za svojevremeno prisluškivanje nazavisnih novinara. S lakoćom je stoga intervenirao u redakcije koje su iz relevantnog izvora saznale kako je svojevremeno, kao sitni doušnik, surađivao s jugoslavenskom tajnom policijom, a snagu sprege između gazde novina i vrha jake desničarske stranke osjetio je itekako vrsni novinar Boris Pavelić koji je o tome napisao tekst u Novom listu. Iako je cenzura proradila odmah, a tekst se kratko pojavio tek na portalu tih novina, vlasnik Novog lista, inače čovjek pod stalnom istragom tužilaštva zbog raznih malverzacija, promptno je Paveliću uručio izvanredni otkaz. Kasnije zamjenjen nekakvom opomenom sa svim obilježjima stalne prijetnje, kao poruke dostatne većini novinara za odlazak u dobrovoljnu autocenzuru.

Sve na tragu desničarskog ostvarenja idealne države, s patrijahalnim vođom, jednom nacijom, jednom vjerom i partijskim patronatom nad medijima, idealu što ga nevjerojatno brzo ostvaruje radikalna desnica, i prije dolaska na vlast. U takvoj situaciji najbolji će novinari i dalje dobijati otkaze, drugi tiho pristati na cenzuru, dok čitav javni prostor mahom preuzimaju čudesni, mračni likovi, koji otvoreno zagovaraju konačni obračun s „ljevičarima i jugokomunistima“, pa velike fotografije-potjernice „nepoćudnih“ novinara krase ovih dana naslovnicu tiražnog fašističkog tjednika, kioske i trgovine, provocirajući svakog kretena da se s njima i fizički obračuna. Onako kako su se bijesni uličari nedavno obračunavali prijetnjama i jajima s intendantom kazališta u Rijeci Oliverom Frljićem na njegovom performansu kojim je upozorio na jačanje fašizma i medijsku proizvodnju mržnje.

Eskalacija je to uvijek istog latentnog fašizma, ucjepljenog u društveno tkivo još devedesetih, medijski jurišnici naci-desnice ukotvljeni su u korporacijama, crkvenim glasilima, vjerskim obrazovnim institucijama, a stalna tema njihova rada jest obračun s drukčijima i dakako radikalna revizija povijesti. Stvar je već poprimila razmjere degutantne groteske, pretvaranjem zločinačke državne povijesti u veselu operetu, tvrdnjama na primjer kako logor Jasenovac nije bio logor smrti za 80 tisuća Srba, Židova, Roma i komunista, nego je to postao tek 1945, kada su u njemu komunisti i partizani masovno ubijali poštene Hrvate.

Ili, najgledaniju TV-emisiju vodi čovjek osuđen za dilanje kokaina, koji se rado slika u nacističkoj uniformi i u nježnom zagrljaju sa šefom Hrvatske demokratske zajednice, dok se bujica mržnje cjedi s ekrana kao krv s nazubljenog noža. Tako strateški raspoređeni unutar mainstream medija, zaštićeni korporacijskim, partijskim, crkvenim plaštom, ti otvoreni zagovaratelji fašizma trasiraju put dolasku na vlast konzervativnoj naci-desnici. Koja možda neće hapsiti zbog drukčijeg mišljenja, jer neće ni trebati. Kritičko mišljenje, naime, ovdje se već unaprijed ubrzano gasi.

Mladina, 03.07.2015.

Peščanik.net, 05.07.2015.