skulptura konjanika
Foto: Predrag Trokicić

Kada desni ekstremisti optužuju manjinsku LGBT+ zajednicu za urušavanje „porodičnih vrednosti“ i pokušavaju da spreče održavanje Parade ponosa, kritička liberalna javnost s pravom smatra da su njihovi zahtevi, kao i ulično delovanje u tom cilju, neprihvatljivi. Ništa se suštinski drugačije nije desilo prošlog vikenda na Cetinju, osim što su na delu bili drugi akteri: Mitropolija crnogorsko-primorska SPC-a, sa jedne, i grupa građana namerna da blokadom grada ne dozvoli ustoličenje mitropolita na Cetinju, sa druge strane. U oba slučaja pokazuje se želja ekskluzivne političke grupe da suspenduje ustavom garantovana prava. U slučaju Parade ponosa, prava na javno okupljanje; u slučaju ustoličenja, prava na vršenje bogoslužbenih radnji.

U takvim situacijama, od vlade očekujemo političku rešenost da se ustav poštuje, a od policije da poštovanje ustava obezbedi u praksi – a ne da pregovara sa ekstremnim zahtevima. Ništa drugo se nije moglo očekivati ni od aktuelne crnogorske vlade u slučaju ustoličenja na Cetinju.

Ustav je poštovala i srpska vlada 2010. godine, kada su desne grupacije i navijači izašli na ulice da nasilno spreče održavanje Parade ponosa u Beogradu – ali ih je policija u tome onemogućila. Ako je potrebno upoređivati, zbog sukoba ekstremista sa policijom, u centru Beograda je tada došlo do uzrokovanja neuporedivo veće materijalne štete u odnosu na Cetinje prošle nedelje. Zasluge za izostanak rušilačkog pohoda imaju i crnogorski građani koji su uzeli učešća u protestu, ali nisu krenuli u uništavanje imovine, čak i kada je protest postao nasilan. (Održavanje Parade ponosa je dolaskom Vučića na vlast obezbeđeno ne na osnovu ustavnih normi i politike emancipacije, nego dogovorom između režima i kriminalnih navijačkih grupa, na šta ukazuje slučaj Belivuk.)

Crnogorska vlada je poslala poruku da je sposobna da garantuje poštovanje ustavnih prava. Tako je uvaženo pravo građana na protestno okupljanje – iako protestni skup nije bio prijavljen – ali i pravo verske zajednice da obavi crkveni čin ustoličenja mitropolita. U javnosti je, međutim, postavljano pitanje: da li je mitropolija spremna da pomeri mesto ustoličenja? I to je pitanje postalo aktuelno od trenutka kada je 22. avgusta na Cetinju održan protestni skup sa kojeg je poslata poruka da će ustoličenje 5. septembra biti sprečeno. Spremnost na kompromis mitropolija je pokazala kada je – nakon 22. avgusta – odustala od poziva vernicima da prisustvuju ustoličenju na Cetinju, ostajući, pritom, istrajna u nameri da se čin ustoličenja ipak obavi u cetinjskom manastiru, sedištu mitropolije. Ova istrajnost će naknadno biti tumačena i kao čin „pokoravanja“ Crne Gore, iako je odustajanjem od masovnog javnog skupa, mitropolija jasno pokazala da ne želi izazivanje građanskih sukoba i destabilizaciju države.

Zbog umešanosti opozicionih političara i predsednika Crne Gore Mila Đukanovića u proteste i podizanje tenzija, održavanje ustoličenja je prevashodno postalo političko pitanje i izazov za crnogorsku vladu. Da je ustoličenje pomereno, mitropolija bi to i mogla da opravda pred svojim vernicima, ali teško da bi se pred građanima i svojim biračima mogla opravdati i vlada. Odlaganje ustoličenja bi verovatno uzrokovalo početak kraja Krivokapićeve vlade, raspisivanje izbora, kao i novo pregrupisavanje na političkoj sceni.

Ako uzmemo u obzir da su na protestu uzeli učešća i opozicioni poslanici i predsednik Đukanović – koji je time izašao iz okvira ustavne funkcije predsednika svih građana – možemo shvatiti zašto protest na Cetinju nije bio prijavljen: trebalo je pokazati građansku spontanost. Ali u tome se nije sasvim uspelo, te stoga u nedelju nismo gledali hiljade građana na cetinjskim ulicama ili u blokadi okolnih puteva. Poruka predsednika Đukanovića u subotu uveče 4. septembra, „Ustoličenja neće biti, rešiti status pravoslavne crkve“, bila je znak potpunog slepila za novu političku realnost. Protesti na Cetinju je, između ostalog, trebalo da predstavljaju odgovor na prošlogodišnje litije, ali u tome nisu uspeli, jer njihovi organizatori nisu shvatili šta je omogućilo uspeh litija.

I srpski nacionalisti i cetinjski demonstranti litije tumače kao isključivo srpsku pobedu. Srpski nacionalisti na takvom viđenju zasnivaju svoja nacionalistička očekivanja – u kontekstu „srpskog sveta“ – dok su se cetinjski demonstranti, sledeći isto tumačenje, predali „suprotstavljenim“ nacionalnim porivima, izlazeći pritom iz okvira ustavnosti.

Međutim, kao što se ovde već pisalo, okosnica litija u organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske SPC nije bio srpski nacionalizam, već crkveno, ali i građansko jedinstvo u opravdanim zahtevima za ravnopravni tretman verskih zajednica i sekularnost države. Jedino je sa tih pozicija mogla i biti upućena poruka oca Gojka Perovića Aleksandru Vučiću da ne dolazi u Crnu Goru. Jer, kako drugačije odbiti „predsednika svih Srba“ i vođu „srpskog sveta“, u šta je Vučić iste godine preimenovan? I kako su se drugačije mogli mobilisati crnogorski građani na izborima prošle godine za smenu Đukanovićevog DPS-a, osim kao građani svoje države? Tako se u praksi pokazalo da interese Crkve u okvirima moderne države štiti pisani ustav, a ne nacionalistički narativi, bilo srpski ili crnogorski. Javne nastupe crkvenih predstavnika treba osmisliti u tom pravcu, a ne na osnovu zavetnih svetosavskih i kosovskih političkih religija, čiji narativi vode u građanske podele.

Međutim, treba reći i to da se aktuelna politička kriza koja diktira upotrebu religijskog nacionalizma, ne tiče nesposobnosti SPC-a u Crnoj Gori da se uklopi i deluje u okviru ustavnih normi – njenu sposobnost za tako nešto pokazale su litije – niti pak nemogućnosti da se pravoslavlje prilagodi principima sekularne države: apofatička teologija, tradicionalno prisutna u pravoslavnom razmišljanju, više je nego podesan osnov za sekularizam. U ovom trenutku, religijski nacionalizam manje je izraz dubinskog ustrojstva Srpske pravoslavne crkve, a mnogo više instrument Vučićeve autokratije. Istovremeno, diskurs o srpskom religijskom nacionalizmu, iako ne bez osnova, koristi i odlazećem crnogorskom autokrati kao strašilo i sredstvo za eventualno ponovno osvajanje parlamenta. Svakako, ima puno prostora za kritiku ponašanja SPC-a u Crnoj Gori, ali ta kritika ne sme saučestvovati u urušavanju teškom mukom izvojevane demokratske smene vlasti i ponovnom uspostavljanju autokratije.

Peščanik.net, 11.09.2021.

ČIJA JE CRNA GORA