Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

I pored toga što je mitropolit Amfilohije u javnosti poznat po dugogodišnjem sporu sa crnogorskim zvaničnicima oko nacionalnog identiteta Crne Gore, poruke iz Mitropolije crnogorsko-primorske u vezi sa spornim zakonom o slobodi veroispovesti zasnovane su mahom na pravnim argumentima. Predstavnici mitropolije su se u dužem vremenskom periodu u prvom redu pozivali na moderne pravne tekovine: ustavnost i zakonitost, odvojenost crkve i države, pravo svojine, ali i na međunarodne pravne norme i tela. U svemu tome očita je strategija mitropolije da svoju reakciju na donošenje za nju spornog zakona o slobodi veroispovesti prebaci isključivo na teren pravnog odnosa između crkve i države – odnosno države i verskih zajednica. Ali i na polje društvenih vrednosti kao što su (verska) sloboda, pravda i ravnopravnost. Ostavljajući po strani identitetska nacionalna pitanja.

Čini se da je ovakav javni nastup mitropolije, ovoga puta, prilično zatekao političke faktore u Crnoj Gori i Srbiji, navikle da igraju na sigurnu kartu međunacionalnih podela i tenzija. Obezbeđujući i širu podršku Crkvi među građanima Crne Gore, jer nije mali broj onih koji se izjašnjavaju kao Crnogorci, ali koji istovremeno sebe smatraju i vernicima Mitropolije crnogorsko-primorske SPC.

Nakon usvajanja zakona u skupštini sveštenstvo mitropolije je zajedno sa vernicima pokrenulo i molitvene proteste (molebane i litije) uz poruku učesnicima da na skupovima ne nose stranačka niti nacionalna obeležja. Neprijatne izjave i uznemirujuće scene nereda iz crnogorske skupštine u režiji izbezumljene (srpske) opozicije ubrzo su zamenjene medijskim slikama velikog broja okupljenih građana koji mirno pružaju podršku mitropoliji. Doslednost u depolitizaciji trenutne situacije pokazana je i na primeru pokušaja provokacije iz Srbije, kada je srbijanski autokrata na funkciji ovdašnjeg predsednika države najavio posetu na Badnji dan: „Vučić neka dođe kao državnik u posjetu državi. Ozbiljno, višednevno, planski i najavljeno. Vjerski praznici nijesu prilika za to. Pogotovo ne u situaciji kada se borimo za prava Crkve, a ne bilo koje nacije ili etničke grupe“, izjavio je rektor Bogoslovije na Cetinju otac Gojko Perović.

U svom svađalački nemoćnom obraćanju javnosti u kojem je morao da saopšti da neće ići u Crnu Goru, Vučić je izneo i opaske na račun mitropolije. Neki su se, kaže on, dogovorili sa crnogorskim vlastima da se na protestnim skupovima ne nose srpske zastave. Odgovor na pitanje ko su ti „neki“ ubrzo smo dobili na naslovnim stranama režimskih tabloida: „Amfilohije sprema sačekušu za Vučića“ (Srpski telegraf, 4-5. januar 2020). Iza strategije Mitropolije crnogorsko-primorske na kraju je morao da stane i Sinod SPC, iako se prethodno dva puta sastao sa Vučićem pokušavajući da mu pruži podršku za odlazak u Crnu Goru. U sinodskom saopštenju se insistira „da su svenarodna okupljanja… imala izričito crkveni karakter i zato je neophodno da se i ubuduće izbegnu bilo kakve političke ili stranačke zloupotrebe ovih jedinstvenih narodnih sabranja“.

U opravdanom strahu da joj na osnovu novog zakona crkvena imovina ne bude oduzeta, mitropolija je u praksi pokazala šta je neophodno u delovanju svake verske zajednice u savremenom društvu: poštovanje osnovnih ljudskih prava i pravnih normi. Ovo, međutim, ne mora da znači da će od strane mitropolita Amfilohija identitetsko pitanje Crne Gore biti od sada zauvek deplasirano. Ali definitivno pokazuje šta je Crkvi istinski primarno a šta sekundarno. Šta je materijalna baza, a šta ideološka nadgradnja – kako su govorili od pravoslavnog sveštenstva još uvek omraženi komunisti. Bez nacionalne ideologije se nekako i može, ali bez imovine nikako.

Pokazana ideološka fleksibilnost Mitropolije crnogorsko-primorske trebalo bi da bude uočena i od strane tamošnjih vlasti. Ukoliko se to i desi, možda će uveliko zaboravljeni projekat građanske Crne Gore, uz malo veće razumevanje i dobru volju sa obe strane, na kraju nekako i uspeti da zaživi.

Peščanik.net, 06.01.2020.

ČIJA JE CRNA GORA