„Nailazi doba neustrašivih ludaka…”

Ovih dana, da je živ, pesnik Đerđ Petri imao bi tek sedamdeset godina. S ne malim zaprepašćenjem čitam jedan njegov katren: na pragu političkih promena stari režim je već bio na samrti, a novi je pokazivao svoje bolje, optimizmom ozareno lice: međutim, pesnik se nije dao prevariti, on se nije pogađao. „Nailazi doba neustrašivih ludaka, / Klovnovi ili zlotvori? I jedni, i drugi. / Istovremeno trnem od straha i pucam od smeha gledajući: / stena se neizbežno kotrlja nazad.” (Sizif odustaje) Kao da je ove stihove danas napisao. Priznajem, dogodilo se ono na šta nisam ni pomišljao, stena se, zbilja, kotrlja nazad. Socijalizam je naposletku izvršio samoubistvo, a kapitalizam smo osudili da nas – kažnjava.

Praznik preturača kontejnera

Pravoslavni Božić u Novom Sadu. Posle podne kratka šetnja s Anikom na opustelom bulevaru. Tek tu i tamo protutnji pored nas poneki automobil, prodavnice su zatvorene, jedva da ima i prolaznika. Uz trotoar, neki ljudi preturaju po kontejnerima. Jedan od njih, sredovečni muškarac, s radošću je uskliknuo: ovo su dani kad imućni građani izbacuju i najbolje zalogaje. Nađe se tu i parče pečenja, kolača, pa i čitave vekne hleba. Nikad ranije, koliko se sećam, nije se u Novom Sadu tako ozbiljno praznovalo, što je sasvim u redu, ali ni toliko ljudi nisam video koji se motaju oko kanti za đubre kao ovog prazničnog popodneva.

Pismeni i nepismeni

U svojoj knjizi Korist od pesimizma i opasnosti lažne nade, britanski filozof Rodžer Skruton evocira priču o velikom grčkom državniku i vojskovođi Aristidu, koga su svi nazivali Pravednim. On je odigrao odlučujuću ulogu u velikoj pobedi Grka nad nadmoćnim Persijancima, međutim, građani Atine su ga ipak, ostrakizmom, svojevrsnim glasanjem, prognali iz Atine. Objašnjenje je dao jedan obični, nepismeni građanin. Ne poznavajući lično vojskovođu, zamolio ga je da upiše na komadić razbijene keramike Aristidovo ime. To je značilo da glasa za njegovo progonstvo iz grada. Aristid ga je upitao, da li mu je čovek, za čije progonstvo daje svoj glas, ikad, bilo čime naškodio? Nije mi ničim naškodio, niti ga poznajem, ali mi je već dojadilo da ga svi nazivaju Pravednim. Na to je Aristid urezao svoje ima na parče keramike. U to vreme već je pokrenuta politička hajka protiv njega, pa me ne bi čudilo da je Aristid izabrao dobrovoljno progonstvo. Razumem čak i dotičnog, nepismenog građanina: nerviralo ga je valjda to što neko neprestano govori istinu dok je on, verovatno da bi preživeo, najčešće bio primoran da je prećuti. Ali, šta se dešava danas, pitam se, gledajući s nevericom kako dojučerašnji buntovnici na sva usta hvale funkcionere koje su nedavno još žestoko kritikovali. Pravedne, istinoljupce, danas u progonstvo ne šalju nepismeni, nego pismeni ljudi. Onaj nesrećni atinski analfabeta je bar imao svoje mišljenje. U današnje vreme, na pitanje: zašto? – u najboljem slučaju dobićemo odgovor da, eto, slušamo šta nam kaže omiljeni partijski lider. To je ona reakcija masa o kojoj je pisao Elijas Kaneti u knjizi Masa i moć. Ima, međutim, i snalažljivijih – oni samo klimnu glavom i beže nazad u svoje kule od slonovače. Ruke su im čiste, mada im je savest muzgava.

Tri ribe

Nemački izdavač Fišer Tašenbuhferlag obaveštava me da će moj Eksteritorijum, posle izdanja u tvrdom povezu, ovog juna da se pojavi i u mekom, džepnom izdanju. I to u jednom ozbiljnom tiražu. Na vebsajtu izdavača, s nemačkom preciznošću piše i to da se knjiga može već sad naručiti, a da će se u knjižarama pojaviti 26. juna. Urednik mi je poslao i omotnicu knjige na njoj su uočljive tri ribe, simbol ovog izdavača – da, Fišer, od ovog izdavača sam sedamdesetih godina često naručivao knjige. Tako je počela moja Evropa.

Novosadska olovna vremena

Srdačan razgovor sa Andrašem Urbanom, sve znamenitijim subotičkim rediteljom koji ovih dana počinje da postavlja na scenu moj roman Neoplanta ili Obećana zemlja. Odmah primećujem kako u svega nekoliko kratkih rečenica definiše dušu Novog Sada. Precizno oseća ono olovno vreme koje je naleglo na grad, kao i lične ljudske sudbine skrivene u tamnoj pozadini pomodnih parola i koje se drobe u konfliktu između Balkana i Srednje Evrope.

Nije krvav, samo je prljav

Pravoslavni praznici su još u punom jeku, veoma prija tišina na javnoj sceni. Često sam poželeo da pobegnem iz konfliktnog javnog života, ali nije bilo kud. Nisam u tome nikakav izuzetak, mislim da se ogroman broj građana bori s ovakvim protivrečnostima. Poštujem one sugrađane koji se gade politike i koji progovaraju iz krajnjeg očajanja. A i na to se sve ređe odlučuju. Sve je više ljudi iskreno zainteresovanih za javni život, za javne poslove, a koji više ne gledaju televizijske informativne emisije i odustaju od čitanja novina. Zajedno sa njima i ja se osećam kao zatvoren u „demokratski” kavez. Gadim se sveta politike, ali smatrao sam da je pitanje časti, poštenja – i smatram to, nažalost, i danas – da proniknem u njegovo naličje i da ponekad i kažem šta o njemu mislim, mada odlično znam da to škodi mom književnom radu. Trebalo bi ćutati! Kulturni establišment, naime, više voli da pisac razglaba o večnim ljudskim pitanjima, o cveću, o proleću, o ljubavi, ili o Ničemu. Preživeo sam socijalistički eskapizam, sad podnosim kapitalistički eskapizam. Samo bez ikakvog rizika i sa što više umetnosti! Zbog toga me je i razvedrio članak u jednim engleskim novinama koji govori o tome da bi Srbija bila neiscrpan izvor nadahnuća za Šekspira, da bi ga inspirisao srbijanski politički život u kojem dojučerašnji prijatelji i kumovi potežu noževe jedni na druge, a jučerašnji neprijatelji se ljube u obraze (kakve-takve). Takva je, naime, sadašnjost naše krvave prošlosti. Doduše, ona već nije krvava, nego prljava od krvi. Šta bi se dogodilo ako bi se na vojvođanskoj ravnici, kojim čudom, reinkarnirao Šekspir? Izigrao je svojevremeno englesku kraljevsku cenzuru, međutim, da li bi bio kadar da izigra i kolektivnu pink-cenzuru naše kulturne elite? Verovatno bi mu ozbiljno bilo zamereno to što i u ljubavnoj tragediji vidi političke pokretačke slike, motive i dubine.

Autonomija.info, 19.01.2014.

Preveo Arpad Vicko

Peščanik.net, 21.01.2014.