Jedne septembarske noći, trčeći s neke večere da odmenim bejbisiterku, skinula sam štikle – padala je kiša – i skakutala bosa uz ulicu Krozbi i tako sve do kuće. Hepatitis, mislila sam u sebi. Hep-a-ti-tis. Do kapije sam stigla sva raščerupana, izgledala sam kao sama smrt. Vratar, isti onaj koji mi je komplimentirao kad sam izlazila, pocrveneo je i zagledao se u svoj pametni telefon. Na stočiću uza zid portirnice ležala je, kao napušteno siroče, mala, tvrdo ukoričena knjiga. Svetska remek-dela: Italijansko slikarstvo. Objavljena 1939, jedva tridesetak stranica sa jeftinom mermernom šarom na unutrašnjim koricama i srdačnom posvetom na nemačkom: Meinem lieben Schuler… Ovu knjigu je neko nekome poklonio 2. marta 1946, Maunt Karmel (izraelska planina? škola u Bronksu?).

Rukopis je odavao stariju osobu. Ko god da je napisao posvetu sad je već bio mrtav; ko god da je knjigu dobio više je nije hteo. Ponela sam tu nevoljenu stvar na petnaesti sprat, u nadi da ću naučiti nešto o italijanskim remek-delima. Da budem iskrena, mnogo bih radije držala ajfon i pregledala elektronsku poštu. To radim skoro svake noći otkako sam, pre šest meseci, kupila taj telefon. Ali sad je tu bila ova knjiga, kao neka optužba. Imejl ili italijanska remek-dela?

Dok sam žmirkala kroz zavesicu od votke, preda mnom je defilovala dostojanstvena istorijska parada: Čimabue, Đoto, Fra Anđeliko, Fra Filipo, Rafael, Mikelanđelo. Datumi rođenja i smrti, loše odštampane slike, dosadne neporecive činjenice. („Petnaesti vek je Italiji doneo mnoge promene, a te su se promene odražavale u delima njenih slikara.“) Svaki slikar je baratao kistom „tačnije“ od svog prethodnika, bio spremniji da u sliku pripusti „stvarnost“ (ružne seljake, jednostavne pejsaže). Madone su pružale sisu ogladnelim bebama a Venecija je sagledavana iz raznih uglova. Isus je ljubio Judu. Proleće je prikazivano alegorijski. Zaključak: „Od vremena velikog primitivca Čimabue, u italijanskoj umetnosti odigrale su se mnoge promene. Renesansa je otvorila vrata realizmu i, na kraju, istini koju nalazimo u prirodi.“

Čitaocu iz 2013. godine dela iz 1939. mogu da deluju naivno. A ipak, kako mi umemo da umišljamo da smo blazirani i „obavešteni“, a da ustvari ne znamo bogznašta o bilo čemu. I ranije sam iščitivala slične preglede, a još ne umem da se setim ko je bio pre koga, Fra Anđeliko ili Fra Filipo. Moj um teško vari dostojanstvene istorijske procesije. Ali zlatno žuto, nebesko plavo, svileni nabori crvenog i zelenog, zvonici i obris bora, dečji penisi i vagine (o čijoj verodostojnosti sada mogu da sudim po prvi put otkako sam uspostavila odnos prema italijanskim remek-delima), pogledi koje razmenjuju Bogorodica i njen sin – to su stvari koje moj um rado prima. I tako sam se prilično ugodno probijala kroz ove pojedinosti, kad me je odjednom zaustavio – prikovao – jedan crtež ugljem. Cela dostojanstvena istorijska procesija se raspršila. Ostao je samo Čovek koji nosi leš na leđima, Luke Sinjorelija (oko 1450–1523).

 

Luka Sinjoreli, Čovek koji nosi leš na leđima, oko 1500.

 
Čovek je nag, s jednom rukom na levom boku i idealnim leđima na kojima je iscrtan svaki mišić. Guzovi su mu snažni, monumentalni, kao kod Mikelanđelovog Davida („Nesumnjivo pod uticajem radova Luke Sinjorelija.“) On hoda žustro, iskoračuje levom nogom, a sa ramena mu visi leš – nije jasno da li muški ili ženski. Da ga bolje pridrži, čovek je jednom svojom mišićavom rukom obuhvatio strunastu nogu leša. On leš nosi nekuda, udaljujući se od posmatrača; samo što nisu sasvim izašli iz kadra. Zurila sam u taj crtež, bezuspešno pokušavajući da izvedem jedan misaoni eksperiment. Zatim sam uzela olovku i na marginama stranice zapisala uglavnom sve što ste do sada pročitali. Eksperiment je bio jednostavan – ustvari, više kao neki izazov. Pokušala sam da se identifikujem s lešom.

Zamislite da ste leš. Ne kakvo je iskustvo biti leš – biti leš je, naravno, kraj svakog iskustva. Hoću da kažem: zamislite da ovaj crtež predstavlja jednu apsolutnu izvesnost o vama, a to je da ćete jednog dana biti leš. Možda je to vrlo lako. Vi ste brutalni racionalista, bez ikakvih iluzija o prirodi postojanja. A ja sam, kako mi je jednom objasnio jedan prijatelj, „sentimentalni humanista“. Ne samo što mi se mašta usplahiri ako treba da zamislim sebe kao leš, nego ni oko neće da mi se duže zadrži na lešu već se vraća monumentalnoj snazi. Leđima i guzovima, listovima, rukama. Bez obzira na bezdano duboke razlike u polu, boji, istoriji i mišićima, ja sam taj čovek i on je ja. O, vrlo lako mogu da zamislim sebe kako nosim leš! Vidim sebe kako ga prtim u daljini, niz put ili preko pustara, pre nego što ga stovarim, iznenađena njegovom sve jačom ukočenošću, iznenađena kako ostaje zamrznut u obliku slova L, kao da sedi u stavu mirno. A prava sitnica je čuti kako se lome vratni pršljenovi kada – malo isuviše žustro – polažem leš na zemlju.

Zamisliti tu stvarnost, u kojoj svako (osim mene) postaje leš, ne predstavlja ama baš nikakvu teškoću. Kao većina ljudi u Njujorku, i ja svakog dana očekujem da se nađem na Vestsajd autoputu sa kolicima punim flaširane vode, baterijskom lampom i mrtvom voljenom osobom na leđima, u potrazi za pristojnim mestom za pogreb. Taj postapokaliptični scenario – budućnost u kojoj je svako (osim vas) leš – već je postala najpodrobnije zamišljana fikcija našeg doba.

Hodajući leševi – zombiji – prate nas svuda, u romanima, na televiziji, u bioskopu. A u stvarnom svetu obični građani se pretvaraju u borce za opstanak, spremni da pregaze planine leševa ako je to uslov da prežive. I u jednom i u drugom slučaju, smrt je ono što se dešava drugima. Nasuprot tome, budućnost u kojoj sam ja mrtva nikako nije budućnost. Ona nije stvarna. Kada bi bila – kada bih ja zaista verovala da biti leš nije samo jedna od mogućih budućnosti nego moja jedina zagarantovana budućnost – sve bih radila drukčije. Za početak, bacila bih ajfon. Živela bih drukčiji život.

Šta je leš? To je ono što su na stotine bacali na gomilu kada se srušila zgrada Rana Placa u Bangladešu, aprila ove godine. To je ono što padne na zemlju svaki put kada ljudsko biće skoči sa zgrade kompanije Fokskon u kineskom visokotehnološkom kompleksu za proizvodnju ajfona. (Dvadesetjedno biće je skočilo od 2010. godine do danas.) Leševi lete kao cvetne latice u skupovima pupoljaka svaki put kada bomba eksplodira na pijaci u Iraku i Avganistanu. Leš je ono što pojedini ljuti i naoružani Amerikanci ponekad prave jedan od drugog iz začudo malovažnih razloga: zato što su dobili otkaz ili zato što im devojka ne uzvraća ljubav ili zato što ih niko u školi ne razume. Ponekad – o, užasa – leš je ono što postane i neko „naš“, a to se obično desi zbog raka ili saobraćajke, i mi onda odmah i s pravom rešimo da izbegavamo i sam pojam „leša“ i da umesto toga veličamo realnost osobe koja je živela i koja, iako je sada „voljeni pokojnik“, nikada ne sme da se svede na puku materiju.

Kažu da ovaj jaz između brige za blisko i ravnodušnosti za udaljeno predstavlja prirodan instinkt. Prirodna ili ne, ravnodušnost raste sve dok ne dođemo do tačke na kojoj konceptualni jaz između bliskog i dalekog leša postaje skoro isto onoliko dubok kao jaz između živih i mrtvih. Odgajanje dece vam skreće pažnju na taj najosnovniji među „prvim principima“. Gore/dole. Crno/belo. Bogato/siromašno. Živo/mrtvo. Kada anglo-američko dete pogleda na svet, vidi mnoge čudne podele. Najčudnija je neravnopravna raspodela leševa. Mi kao da dolazimo iz zemlje u kojoj ljudi, uopšteno uzev, žive. A oni drugi ljudi (često tamnoputi, često siromašni) dolaze iz nekog smrtonosnog mesta. Kakva nesreća, roditi se u takvom mestu! Zašto su hteli da se rode baš tamo? Ovakve misli nisu neobične za dete. Ali čudno je koliko nas odraslih gaji slične misli, makar samo u dubini svoga golog ja.

Umetnikov večiti problem: kako da naglasim da je smrt stvarnost, za druge ali i za mene? Ovo nije puko egzistencijalističko lovljenje jegulje golim rukama (mada sigurno može da bude i to). Ovo je deo pitanja: šta je to što umetnost treba da zamisli za nas i s nama. (Ja sam sentimentalni humanista: verujem da umetnost postoji da bi nam pomogla, čak i ako ta pomoć boli – naročito tada.) U drugim oblastima, smrt se retko zamišlja ozbiljno i o njoj se uopšte ne razgovara, osim možda ako neki klinac u Silikonskoj dolini upravo sada ne smišlja kako da je zauvek ukine. A ipak, svet u kome niko, od političara do pubertetlije, ne može da zamisli da je kukavni leš, svet u kome postoje samo energični, žestoki ljudi koji bodro izlaze iz kadra – takav svet je sasvim sigurno bezuman i težak za život. Svet iluzija.

Istorijski gledano, prelaz od figurativnog prema apstraktnom se obrazlaže odbacivanjem iluzije – tako bar rade oni umetnici koji su spremni da verbalizuju svoje motive. Iz mini manifesta koji je Mark Rotko poslao Njujork Tajmsu 1943. godine: „Mi se zalažemo za ravne forme zato što one uništavaju iluziju i otkrivaju istinu“. A šta je „istina“?

Ne može postojati dobra slika o ničemu. Mi tvrdimo da je predmet slike bitan i da je validan samo onaj predmet koji je tragičan i vanvremen.

Za Rotka, smrt je bila istina – tragična i vanvremena stvar; njegova karijera se teško može razumeti drukčije nego kao neumitno putovanje prema njoj. Njegov Znak orla iz 1942. godine (inspirisan Orestijom, koja je i sama tek jedan mučan pogled na tri leša: Agamemnonov, Kasandrin i Klitemnestrin) bio je, izgleda, slika koja ga je navela da piše Njujork Tajmsu; ta slika je očigledno tranziciona, ona još uvek prikazuje, unutar Rotkovih čuvenih stratuma, pojedine prepoznatljive forme: grčke tragične maske, ptičje glave, mnoštvo nadrealističkih nogu.

Ali u Rotkovoj kapeli (on se ubio pre nego što je ona otvorena), stratumi su ispražnjeni – u njima nema ne samo formi nego ni boje. Slikajući te crno-na-crnom, smrtonosne pravougaonike (govorio je da mu je njihova izrada padala kao „tortura“), Rotko je svesno težio „nečem što ne želite da gledate“. I to je jedan način da se objasni njihova emotivna snaga: kao memento mori, one nas vode na neko nepodnošljivo, a ipak neophodno mesto.

Rotko je hteo da budemo duboko dirnuti stvarima u koje ne želimo da gledamo. Ali postoji i jedno drugo rešenje za našu sklonost prema iluziji: neafektivnost. Naterati posmatrača da se oseća kao leš. Jer, kada se sličice samoumnožavaju, kao da se smenjuju mehanički, bez ljudskog učešća, posmatrač otkriva da nema prirodne tačke od koje se može ući u sliku. Čini nam se kao da se simulakra kreću bez nas, kao da će svet nastaviti da se kreće bez nas, kada nas ne bude. Ali u tom procesu se gasi ideja o umetniku – i posmatraču – kao ljudskim subjektima.

Umetnost koja se poigrava idejom o mehaničkoj reprodukciji – očigledan primer su dela Endi Vorhola – govori nam nešto o tome kako bi bilo biti stvar, objekt. Nije slučajno što je i Vorhol bio gorljiv zastupnik umetnosti leša; njegova serija Smrt u Americi, pretrpana je mrtvim telima, prikazanim bez trunke ljudske samilosti, a da pritom nisu sasvim hladno apstraktna. Na jednom nivou, nivou na kom su najčešće predmet pohvala, Vorholovi leševi u vama ne izazivaju nikakva osećanja. A ipak, ono što ih čini traumatičnim jeste upravo to što ste svesni svoje emotivne praznine. „Kako mogu da gledam ovu strašnu stvar a da ne osećam ništa?“ – to je suštinsko Vorholovsko osećanje, koje je živelo još dugo posle njega. Neugodna utrnulost: ne-emocija za kojom još uvek tragaju mnogi mladi umetnici, u svim medijima.

 

Endi Vorhol, Beli auto u plamenu III, 1963.

 
Kad govorim o Vorholu i leševima, čudno je (meni) što sam kritičara Hala Fostera prvi put srela upravo te septembarske noći – večera s koje sam se vraćala bila je u njegovom stanu. Ima već skoro dvadeset godina otkako je on pisao o Vorholovom efektu u Povratku stvarnog:

Čuveni moto vorholovske persone je „Hoću da budem mašina“. Obično se veruje da ovaj iskaz potvrđuje prazninu umetnika i umetnosti, ali on možda upućuje manje na praznog a više na šokiranog subjekta, koji prirodu onog što ga šokira koristi kao mimetsku odbranu od šoka: i ja sam mašina, i ja proizvodim (ili konzumiram) serijske proizvod-slike, i ja uzvraćam istom merom… Ako ne možete da ih pobedite, pridružite im se, predlaže Vorhol.

Foster ovde definiše nešto što se zove „traumatični realizam“, oslanjajući se na lakanovsku definiciju traume kao „propuštenog susreta sa stvarnim“. Mi mehanički ponavljamo traumu da bismo zamaglili i kontrolisali njenu realnost, ali pri tome reprodukujemo, mada posredno, neke njene elemente. U procesu ponavljanja stvarnost se ipak promalja. U jednom primeru koji Foster navodi – Vorholov Beli auto u plamenu III – čuju se odjeci Sinjorelija. Tu je leš, izbačen iz automobila koji gori i obešen o kuku na banderi, i tu je živ čovek, prolaznik na putu da izađe iz kadra. Rad je aproprijacija novinske fotografije, prvobitno objavljene u Njuzviku.

S jedne strane, kao i kod Sinjorelija, gledam jednu kukavnu, nezamislivu stvar (sebe kao leš) i to je za mene, kao i za Endija, način da ukrotim i kontrolišem traumu (koju nosi ta misao). Svila na sito štampi je zavesa koja od mene skriva istinu. Ali ne u potpunosti. Kao što Foster ubedljivo tvrdi, Vorholova slika vam se stalno nameće, pri čemu jednim delom sakriva stvarnost od vas, ali je jednovremeno i ponavlja i reprodukuje, na neizdrživ način. Pokazuje se da je ključ u ponavljanju sličica – naslaganih u vidu nestabilnog tornja, tri reprodukcije naslagane naspram dveju. U nekom trenutku, sekvenca počinje da se pretvara u nešto drugo. „Hvala Bogu što ovo nisam ja“ pretvara se (možda u onom poslednjem praznom prostoru) u: „Isuse, pa ovo ću biti ja“.[1]

Možda ova bolna dvostruka svest – to nisam ja/to ću biti ja – predstavlja cenu koju plaćamo za to što živimo s mašinama i uz njih. Svaki put kad uđemo u vozilo, na primer u avion, nismo li već, uvek, u mislima doživeli nesreću i postali leševi? Još pre nego što nam posluže kikiriki, vidimo sebe kako vrištimo i molimo se dok padamo s neba, u plamenu. A kada smo u tom vorholovskom trenutku, sve drugo je lažno oglašavanje. U tome je još jedna Vorholova privlačnost: kad god nam neko nagoveštava da ćemo večno živeti (a to rade svi oglasi, televizijski programi i časopisi – oni što ih dele u avionima, kao i drugi) možemo da se setimo Endija (koji je koristio komercijalni jezik tih medija) i da znamo, duboko u svom golom ja, da to nije istina.

S druge strane, reprodukovanje prirode u svoj njenoj lepoti, što je omiljena tehnika italijanskih remek-dela, jeste vrsta umetnosti koja najbolje odgovara sentimentalnom humanizmu, jer posmatraču dopušta da oseti samilost i empatiju, da plače za svim onim lepim ljudima koji su postali ili će postati leševi (izuzimajući mene). A to je reakcija koje se nikada ne bih sasvim odrekla, ne ni za tuce belih automobila u plamenu. Gledati u nežno, još neformirano lice Ticijanovog Ranučia Farneze, dvanaestogodišnjeg naslednika prastarog italijanskog klana, i videti dečaka čija je sudbina da postane leš! I to uprkos filigranskom vezu na crvenom prsluku, maču za odrasle opasanom oko uskih bedara, teškom teretu nasleđa koje oličava ogrtač, sigurno obučen po očevoj želji… Svi znaci neizbrisive individualnosti su tu, a ipak nijedan nije bio dovoljan da spreči neizbežno. (To ne mogu ni gomile fotografskih autoportreta.)

 

Ticijan, Ranučio Farneze, 1542.

 
Da li se moj užas od leševa javio istovremeno s otkrićem da sam vremenski ograničena „jedinka“? Pre toga, bili smo samo kutije od ploti, u kojima su duše boravile privremeno, dok ne krenu na svoj put prema beskonačnom. U kulturama koje veruju u večitu svest, leševi su isto tako odvratni, ali nisu „tragični“ sami po sebi. Možda moderni „trik“ u portretisanju – da se zarobi samo jedan trenutak u životu pojedinca (nesravnjeno dirljiviji ovde, na pragu zrelosti) – nije ništa drugo nego estetska obmana, ali nas on bar podseća na to koliko je ljudski život velik „događaj“ i koliko se gubi kada čovek postane leš. Možda ćemo biti leševi zauvek, ali nekada smo živeli! Stari majstori su nas naučili kolika je emotivna snaga individualnog predstavljanja. (Pa i posle petsto godina, naše novine čuvaju mesto za sveže leševe – mrtvace uz koje idu priče, precizne i razuđene isto kao Farnezeov vez.)

Naravno, od njih smo naučili i kako da se odnosimo prema ljudskoj patnji. Čuveni Odenovi stihovi pristaju uz Vorholov auto u plamenu jednako dobro kao i uz Brojgelov Pejsaž s Ikarovim padom ili Pjerovo Bičevanje Hrista:

O patnji ne pogrešiše nikada
Stari Majstori: kako su dobro razumeli
Njen ljudski položaj; kako ona traje
Dok neko drugi jede, ili otvara prozor, ili prosto prolazi.[2]

Ali da li su svi stari majstori podjednako dobri u ovome? Puka tehnička veština, usavršena iluzija, može da postane prepreka između (ove) posmatračice i korisne emocije za kojom ona traga. Ima mnogo zanosnih italijanskih remek-dela. Ali ima i trenutaka kada morate sami sebe da opominjete da je stabilan odnos koji oni umeju da izgrade između mene – subjekta i slike – objekta (u koji ja gledam kao da on sadrži neku istinu koja ne obuhvata i mene), u krajnjoj liniji samo jedna veličanstvena iluzija.

Nasuprot ovome, Sinjoreli vas prosto okameni na mestu. On ima dar podrazumevanja. On stvara jedan trostran i nestabilan odnos – između vas, leša i „nekog trećeg“. Kada gledam tu sliku, ja nisam žena koja gleda u čoveka koji nosi leš. Ja sam taj leš. (Čak iako je to misao koja me drži samo nekoliko sekundi, jer radije bih bila „neko treći“.) I ja ću biti taj leš nesravnjeno duže nego što sam bila individualna žena, s osećanjima i idejama i rukama i nogama, koja povremeno gleda slike. To nisam ja. Ali to će biti ja.

 
Prvi deo eseja Zadie Smith, „Man vs. Corpse“, The New York Review of Books, 05.12.2013.

Preveo Ivan Janković

Peščanik.net, 07.12.2013.

TEMA – SRĐA POPOVIĆ (1937–2013)

———–    

  1. U jednoj rimskoj kripti, kosti nekih četiri hiljade kapucinskih monaha služe kao mizanscen: potpuno obučeni kosturi se mole u sobama od kostiju, s lusterima i stolicama od kostiju i ukrasnim zidovima prekrivenim lobanjama. U poslednjoj sobi je na podu ispisan memento mori: „Što jesi, bili smo; što jesmo, bićeš.“
  2. Stih iz Odenove pesme Musée des Beaux Arts (Muzej lepih umetnosti), u prevodu Srbe Mitrovića. (prim. prev.)