Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Dva odlomka iz autorkine poslednje knjige „Intimations. Six essays / Poveravanja. 6 ogleda“.

Predgovor

O 2020. godini biće napisano mnogo knjiga, istorijskih, analitičkih, političkih, kao i sveobuhvatnih. Ovo nije jedna od njih – godina još nije ni na pola puta. Pokušala sam da sredim neka osećanja i misli koje su događaji, do ovog trenutka, probudili u meni, u onim okrajcima vremena koje mi je sama godina omogućila. Ovo su pre svega lični eseji: mali po definiciji, kratki iz nužde.

U ranoj fazi korona krize uzela sam Marka Aurelija i prvi put u životu pročitala Meditacije ne kao akademsku vežbu niti u potrazi za čitalačkim zadovoljstvom, već sa onim stavom s kojim čitam uputstva za sklapanje montažnog stočića – bila mi je potrebna praktična pomoć (ne manje praktična zato što je namenjena duhu). Otad su se ređali i sudarali razni oblici krize, a ja nisam nimalo veći stoik nego što sam bila kad sam otvorila tu antičku knjigu. Ali sam stekla dve izuzetno vredne informacije. Razgovor sa samom sobom može biti koristan. A pisanje znači da ga je još neko čuo.

31. maj 2020. London

Američka izuzetnost

Tramp tako retko govori istinu da kad je čujete iz njegovih usta – 29. marta 2020 – ona ima snagu otkrovenja: „Želeli bismo da nam se vrati naš stari život. Imali smo najveću ekonomiju koju smo ikad imali, i nismo imali smrti.“

Dobro, možda nije baš sušta, sirova istina. Prvi deo rečenice nije ni istinit ni lažan: njim se samo iskazuje želja. Kad sam čula tu želju i pronašla njen slabašni odjek u sebi – priznajem da sam je na tren vagala u ruci kao sjajnu jabuku. Zvučala je kao pristojna želja „u ratnom vremenu“ pošto je on odlučio da upotrebi metaforu rata. Ali 1945. godine niko nije želeo da se vrati starom životu, da se vrati u 1939 – osim zato da bi uskrsnuo mrtve. Katastrofa zahteva novi početak. Samo novo mišljenje može voditi novom početku. Znamo to. Ali dok je on izgovarao – „Želeli bismo da nam se vrati naš stari život“ – njegova publika je bila zatečena u trenutku slabosti: u kućnoj haljini, u suzama ili na radnom sastanku od kuće, ili s bebom u krilu i na radnom sastanku ili dok navlači masku sklepanu u domaćoj radinosti da bi metroom krenula na posao koji se ne može raditi od kuće, dok se milioni dece širom zemlje raspamećuju od dosade. A ipak, u tom osetljivom kontekstu, „stari život“ zvuči utešno, makar samo retorički, poput „bilo jednom“ ili „ama VOLIM ga“. Od ove druge rečenice sam se sasvim otreznila. Trulo, trulo, trulo. Đavo je dosledan, ako ništa drugo. Ispustila sam jabuku i, gle, bila je trula i puna crva.

Onda je rekao istinu: nismo imali smrti.

Imali smo mrtve. Imali smo kolateralno postradale i žrtve. Imali smo manje-više nedužne posmatrače. Imali smo prebrojavanje mrtvih tela, a ponekad čak i fotografije kesa za njih u novinama iako su mnogi smatrali da ih ne treba pokazivati. Imali „smo nejednake zdravstvene ishode“. Ali u Americi je sve to podrazumevalo izvesnu krivicu umrlih. Pogrešno mesto, pogrešno vreme. Pogrešna boja kože. Pogrešan deo grada. Pogrešan poštanski broj, pogrešna verovanja, pogrešan grad. Pogrešan položaj ruku nekog kome se naređuje da izađe vozila. Pogrešno – ili nikakvo – zdravstveno osiguranje. Pogrešan stav prema policajcu. Ali potpuno nam je nedostajao pojam same smrti, apsolutne smrti. One vrste smrti koja dolazi svima, bez obzira na položaj. Apsolutna smrt je istina naše egzistencije u celini, naravno, ali Amerika je retko bila filozofski sklona posmatranju egzistencije u celini i radije je napadala smrt kao niz zasebnih problema. Ratovi protiv droga, raka, siromaštva i tako dalje. Nema ničeg smešnog u nastojanju da se produži rastojanje između datuma na rodnom listu i onog na nadgrobnom spomeniku: etički život počiva na smisaonosti tog napora. Ali možda nigde u svetu to nastojanje – i njegov relativni uspeh – nije bilo tako upadljivo povezano s novcem kao što je to u Americi.

Možda su zarazne bolesti upravo iz tog razloga – zato što se smatra da su, po svojoj prirodi, nedovoljno hijerarhijske, da se ne obaziru na dohodovnu razliku – u američkoj imaginaciji odavno prognane u istoriju ili na druge kontinente. U stvari, kao što je on jasno stavio do znanja na početku svog predsedničkog mandata, „usrane zemlje“ same su krive za svoju visoku stopu smrtnosti – one su po definiciji na lošem mestu (tamo) i u pogrešnom vremenu (na nižem stupnju razvoja). Takva mesta su stalno prokužena zato što se nisu setila da budu Amerika. Čak ni globalno masovno istrebljenje – u obliku propadanja životne sredine – neće stići u Ameriku ili će stići tek na kraju, u poslednjem trenutku. Relativno sigurna u svom raju okruženom visokim zidovima, Amerika će se gostiti svim što je ostalo od njenih prirodnih bogatstava, još velikih u poređenju s patnjom tamo, izvan njenih granica.

Ali sada, kao što on tačno kaže, odlično stojimo sa smrću – i tu smo jaki. Postoji strah, nakon svega rečenog i učinjenog, da će Amerika u tome biti prva. A ipak, perverzno, pokazuje se da je navodno demokratska priroda smrtonosne zarazne bolesti – mogućnost da pogodi sve glasače s biračkog spiska, bez razlike – donekle precenjena. Naime, američke hijerarhije, koje nastaju stotinama godina, ne mogu se lako srušiti. Među širokim otkosima ravnopravne smrti ipak opstaju neke američke razlike. Crnci i „latinosi“ sada umiru po dvostruko većoj stopi nego belci i Azijati. Umire više siromašnih nego bogatih. Više u gradskim centrima nego na selu. Virusna mapa njujorških opština crvenija je duž istih onih linija na kojima nijansa crvene ne označava zarazu i smrt, već visinu prihoda i rejting srednjih škola. Prerana smrt retko je bila nasumična u Sjedinjenim Državama. Obično je imala preciznu fizionomiju, lokaciju i saldo. Za milione Amerikanaca uvek je bio rat.

Sad on to vidi, očigledno prvi put. I u pohlepi za slavom, naziva sebe ratnim predsednikom. Neka uzme tu titulu, kao što britanski premijer, na drugoj strani okeana, nastoji da uđe u Čerčilove cipele. Nakon što je ispunio svoju ratnu ulogu, Čerčil je na neprijatan način saznao: čak i ako su ljudi pošli za tobom u rat, čak i ako su se složili oko toga da si vodio „dobar“ rat, to ne znači nužno da žele da se vrate „starom životu“ ili da ih ti vodiš u novi. Rat menja svoje učesnike. Ono što je nekad bilo neophodno, sad izgleda nevažno; ono što se uzimalo zdravo za gotovo, što se nije cenilo, sad je ključno za našu egzistenciju. Bujaju čudni obrti. Ljudi aplaudiraju nacionalnom zdravstvu koje je njihova sopstvena vlada kriminalno bedno finansirala i zanemarivala tokom poslednjih deset godina. Ljudi zahvaljuju Bogu za „esencijalne“ radnike koje su nekad smatrali bednim i koje su donedavno prezirali zato što traže 15 dolara za sat svog rada.

Smrt je došla u Ameriku. Uvek je bila ovde, skrivena i poreknuta, ali sad svako može da je vidi. „Rat“ koji Amerika vodi protiv nje ne može da bira – mora da se odvija iznad, oko i iza šuplje figure na pramcu. Ovo je kolektivni napor; u njemu učestvuju milioni ljudi koji neće lako zaboraviti šta su videli. Neće zaboraviti bedan, vrlo američki prizor: federalne jedinice koje, kao što je to upečatljivo rekao njujorški guverner Endru Kuomo, licitiraju „kao na Ibeju“ za opremu koja spasava život. Smrt dolazi svima – ali u Americi se odavno smatra da je razumno dati najveću šansu za odlaganje onom ko najviše ponudi.

Potencijalna nada za novi američki život jeste to što bi u njemu takva ideja konačno mogla postati nezamisliva i što bi sledeća generacija američkih lidera mogla naći nadahnuće ne u ratobornoj retorici Vinstona Čerčila, već u mirnodopskim rečima Klementa Atlija, njegovog protivtega u Donjem domu, vođe Laburističke stranke koji ga je posle rata ubedljivo pobedio: „Rat je dobijen zahvaljujući naporu svih naših ljudi, koji su, s veoma malo izuzetaka, stavili naciju na prvo mesto a svoje privatne i posebne interese daleko iza toga… Zašto bismo pretpostavili da možemo ostvariti svoje ciljeve u miru – hranu, odeću, krov nad glavom, obrazovanje, slobodno vreme, socijalnu sigurnost i punu zaposlenost – ako na prvo mesto stavimo privatne interese?“

Kao što Amerikanci neumorno ponavljaju, postoje mnoge oblasti našeg života u kojima privatni interesi igraju važnu ulogu. Ali, kao što je poratna Evropa, iscrpljena apsolutnom smrću, kolektivno zaključila, zdravstvo nije jedna od njih.

Pateći kao Mel Gibson

Jad je vrlo precizno definisan i različit za svaku osobu, i ako čovek ne može da se seti ničeg boljeg može reći da su se tu umešali bogovi komedije i tragedije. Sam čovek u gradskom stanu misli: Nikad nisam osetio ovakvu usamljenost. Neko ko je u braku, na selu s bračnim drugom i decom, sanja o izolaciji unutar izolacije. Svi umetnici s decom – koji cene izolaciju kao nešto najdragocenije što su posedovali – otkrivaju kako izgleda živeti bez privatnosti i bez vremena. Pisac uči kako da ne piše. Glumac kako da ne glumi. Slikarka kako da nikad ne svraća u svoj atelje i tako dalje. Umetnici bez dece su oduševljeni slobodnim vremenom sve dok samo vreme ne poprimi prekoran izgled i ne počne da sudi: teško je opravdati i dovoljno ispuniti sve to vreme kad se ima u vidu patnja drugih. Pored toga, sad se radno vreme nikad ne završava i umetnička strepnja se ne može udaviti žurkom ili razgovorom ili mahnitim vežbama. Oženjeni muškarci se suočavaju s beskrajnom stvarnošću svojih žena, koje sad ne mogu, čak ni u mislima, zameniti nepoznatom devojkom koja prolazi ulicom. Njeno lice, njeno lice, njeno lice. Tvoje lice, tvoje lice, tvoje lice. Jedina oduška su dva lica koja gledaju ispred sebe, u ekran. Novi ljubavnici se prvi put pitaju o ljubavi. Je li ljubav dovoljna? Možda bi trebalo uvesti psa u ovaj beskrajni pas de deux? Ili neko drugo živo stvorenje? Mladi ljudi žude za dodirom nepoznatih – bilo koga. Mladi posetioci klubova u devet odlaze u krevet. Stariji ljudi, okruženi porodičnim generacijama, sanjaju o onom istom praznom kauču koji je na drugom mestu, upravo sada, u ovom istom trenutku, čisto mučenje za nekog taličnog, očajnog, usamljenog, sebičnog, privilegovanog, razmaženog studenta koji je ostao na cedilu. Oženjeni advokati za razvode ratuju oko toga ko će kada raditi. Deca čije su roditelje nekad razveli ti isti advokati sada tihim ulicama idu od jedne do druge izolacije i natrag, što je prava metafora za ludost ljudskih odnosa koju ta deca verovatno nikad neće zaboraviti. Radnici u noćnoj smeni, s troje dece mlađe od šest godina, prestaju da primećuju granicu između dana i noći ili između jedne nedelje i druge. Postoji samo rad. Samohrana majka s jednim detetom otkriva kako uloge odraslog i deteta fluidno prolaze kroz njihov mali zajednički prostor s lakoćom i promenljivošću koju nijedna strana nije mogla ni da zamisli. Udovac ulazi u drugo udovištvo. Penzioner u rane sumrake. Svi saznaju koliko je sve to beznačajno u poređenju sa „stvarnom patnjom“.

Neposredno pre nego što je globalno govno pogodilo ventilator, vodili smo dugu, komplikovanu debatu o „privilegijama“. Učili smo kako da budemo svesniji relativne prirode raznih oblika privilegija i njihove zavisnosti od preseka klase, rase, roda i tako dalje. Mada su u tom razgovoru neke stvari bivale razjašnjene, sad shvatam da se on ne može primeniti, bez modifikacija, na kategoriju patnje. Iskušenje da se prvi diskurs postavi preko drugog je snažno: privilegija i patnja imaju mnogo zajedničkog. I jedna i druga se pojavljuju kao mehurovi koji okružuju osobu i iskrivljuju joj pogled. Ali moguće je prodreti u mehur privilegija, pa čak i probušiti ga – dok je mehur patnje neprobojan. Jezik, logika, argumentacija, racionalna i relativna perspektiva nisu dorasli toj situaciji. Patnja se neposredno veže za svog subjekta i ne može se oterati ili ukloniti pravednom argumentacijom, koliko god ona bila objektivno ispravna.

Svaka osoba ima neku anegdotu o privilegiji koju želi da ispriča, trenutak u kom je shvatila da je ona – ili neko drugi – gledala kroz koprenu pretpostavki i/ili relativnog neznanja. Moja anegdota je beznačajna, ali meni se sviđa. Davno, dok su mi deca još bila mala, stajala sam u redu za sendvič u metrou, sa sinom koga sam nosila prikačenog uz sebe. Ispred mene su razgovarale dve žene – jedna verovatno Afroamerikanka, druga poreklom iz južne Azije. Pošto me zanimaju životi drugih, slušala sam njihov razgovor. Moje uho je zaključilo da pripadaju radničkoj klasi; imale su izraženo osećanje za humor i mnoštvo živahnih stavova. Bilo je divno slušati ih. A onda su došle na jednu od mojih omiljenih tema, o kojima sam se u to vreme često i rado izjašnjavala: tehnologija i deca.

„Nisam mogla da verujem“, rekla je crna žena smeđoj ženi. „Idem Osmom ulicom i vidim belu ženu s detetom u kolicima, nema više od devet meseci i sedi u kolicima držeći ajped“. Smeđa se nasmejala, frknula i zakolutala očima: „O, bože, ti ljudi stvarno nisu normalni“. „Kakvo sranje, da ne poveruješ!“, kaže crna žena i ja se jedva uzdržavam da se ne pridružim užasavanju nad roditeljskom nesposobnošću bogatih: odveć lenji da se bave rođenom sitnom decom, oni im tutkaju u ruke tehnologiju koja loše utiče na mentalni razvoj. Hej, daju to bebama! „Devetsto dolara!“ ciknula je smeđa žena sa istinskim gađenjem. „Zamisli, daješ bebi nešto što vredi devetsto dolara!“ „Ti ljudi mogu da se gađaju novcem od rente!“, potvrdila je prva žena i onda su se zajedno prezrivo smejale rasipnim budalama iz Osme ulice.

Rasipna budala iza njih pognula je glavu, relativno postiđena. A onda se nasmejala sama sebi. Utonula u svoju privilegiju, zamenila sam jednu vrstu etičkog argumenta drugom. Zanimljiv doživljaj za mene jer jedva nekoliko godine ranije ne bih napravila tu grešku. Klasa je mehur koji je stvorila privilegija i koji oblikuje i manipuliše našu predstavu o stvarnosti. Ali to se bar može shvatiti, priznati, razumeti, čak i ublažiti svesnim naporom. Kad uporedimo svoju privilegiju s privilegijama drugih možemo postati sposobni da menjamo i svoj svet i svetove izvan njega – ako postoji volja za to. Patnja nije takva; ona je apsolutna. Patnja ima apsolutni odnos prema pojedincu koji pati – ona ne može biti lako posredovana trećim činiocem kao što je „privilegija“. Kad bi to bilo moguće, ćerka menadžera se nikad ne bi nasmrt izgladnjivala niti bi filmski idol pucao sebi u glavu. Ranije u ovoj krizi, pročitala sam priču o devojci od 17 godina koja se ubila posle tri nedelje karantina zato što „nije mogla da izađe napolje i vidi svoje prijatelje“. Ona nije bila sestra s neodgovarajućim zaštitnom opremom koja, posle dugog putovanja do posla, stiže u bolnicu punu prestravljenih ljudi i priprema se za dug dan ispunjen umiranjem. Ali njena patnja, kao svaka patnja, bila je apsolut u njenoj svesti i prionula je uz njeno telo i duh kao da je skrojena baš za nju; ona nije mogla da je nadvlada i umrla je.

Otprilike u vreme kad sam pročitala tu vest neko mi je poslao mim koji me je nasmejao: fotografiju na kojoj Mel Gibson sedi u direktorskoj stolici i mirno razgovara sa Isusom Hristom; Isus (takođe u direktorskoj stolici) strpljivo sluša; obliven je krvlju do prstiju na nogama, a na glavi nosi svoju krunu od trnja.1 Naslov je glasio: Objašnjavam mojim prijateljima s decom mlađom od šest godina kako je onima koji su u izolaciji sami. Po pravilima društvene etikecije, kad se čovek suoči s monitorom na kom je 12 ljudi, i svi pitaju, pomalo malodušno, „kako si“, od njega se očekuje da pristojno i verodostojno kaže da je dobro i da je privilegovan, srećan u poređenju s mnogim drugim ljudima, uznemiren, to da, često melanholičan, ali da ne pati. Mel Gibson, ali ne Hrist. Čak i Hrist, sedam metara nad zemljom i obliven krvlju, sigurno se osvrnuo oko sebe i zapitao se da li su njegove muke, na kraju krajeva, relativno govoreći, zapravo manje od muka lopova i prosjaka s njegove leve i desne strane, čija je patnja počela mnogo pre njihovog raspeća i koji (za razliku od njega) nisu imali nadu da će se njihovo stanje posle krsta popraviti… Ali kad loš dan u nedelji konačno dođe – a dolazi svima – i naiđe onaj posebni trenutak kad se tvoje patnje, koliko god bila sitne u širem poretku stvari, direktno usmere apsolutno na tebe i samo na tebe, kao da su posebno smišljene da unište tebe i samo tebe, tada bi bilo dobro da priznaš stvarnost patnje, ako ne zbog sebe, barem zato da se pripremiš da na sledećoj mučnoj video konferenciji ne prevrćeš očima i ne smeješ se dok slušaš šta je za nekog drugog bol.

Intimations, Penguin 2020.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 05.02.2021.

KORONA

________________

  1. Pretpostavljam da slika potiče sa snimanja Hristovog stradanja.