Mersad Berber je pripremao izložbu u Dubrovniku, planirao knjigu koju je nazvao: Crtanje Bosne. Ovaj pjesnički portret Bosne želio je napraviti zajedno s Abdulahom Sidranom. Zbirke tog poetskog velemajstora objavljene u toku rata smatrao je nezaobilaznim, sudbonosnim, amblemskim za određivanje onoga što se zove Bosna, a za cijeli pothvat govorio je da će biti njegova testamentalna knjiga. Prije nego što bi krenuo u realizaciju velikih, ključnih ciklusa, studiozno se pripremao godinama.
Životno djelo Mersada Berbera je knjiga Srebrenica – radovi na papiru 1996. – 2009. objavljena prošle godine u izdanju zagrebačke izdavačke kuće E&A, umjetnikovog sina Ensara. Mukotrpno je radio na knjizi bez ikakve institucionalne podrške, a planove je otkrivao uz obaveznu napomenu: ako bude zdravlja. Probdio je dane, noći i godine radeći na ovom kapitalnom djelu, po formi dosad neviđenom u povijesti umjetnosti u globalnim razmjerima. Ovo veličanstveno, do perfekcije izvedeno izdanje na 600 stranica uključuje na stotine Berberovih crteža, kolaža i grafičkih listova, uz tisuće skica iz pripremnih faza u svim tehnikama.
U kronici o Srebrenici primijenio je sva svoja virtuozna iskustva u crtanju, od crteža u olovci i metalnog pera do tehnike ugljena kojoj se vratio nakon dužeg vremena. Radeći na ovoj knjizi koristio je ogromnu količinu dokumenata, mnoštvo fotografija i dokumentarnog materijala koje je prikupljao dugi niz godina, gdje posebno mjesto imaju dokumentacije poznatog američkog forenzičara i antropologa Williama Haglunda, koji je otkrio posmrtne ostatke više od 2.000 žrtava srebreničkog genocida, te forenzičara Erica Stovera i fotografa Gillesa Peressa koji su izvršili identifikaciju srebreničkih stratišta. I po prikupljenoj građi, knjiga je vanserijski dokument po sebi.
Umjetnik postmoderne, Berber je odmah nakon što je njegova kronika o Srebrenici predstavljena javnosti podsjetio da postmoderna zahtijeva veliku likovnu erudiciju i citat koji je bespogovoran, koji odgovara istini. Sagu o Srebrenici ispričao je u formi bajke s antičkim junacima Dedalom i Ikarom u glavnim ulogama. Berber ih kao bosanski pictor imaginarius prati, među ostalim, u tekiji u Srebreniku, Novoj Kasabi, Potočarima, obišli su Sase i improviziranu mrtvačnicu u Kalesiji. Temeljno je prostudirao sve što se odnosi na Srebrenicu, a povijest nastanka ove knjige koja je već ušla u povijest svjedoči i detalj da je samo crteže derviške tekije u Srebreniku Berber radio iz dana u dan punih godinu dana. Osim vrhunske umjetnosti teoretičari ističu poetiku pristupa koji također potvrđuje grandioznost umjetnika: Berber komunicira isključivo sa žrtvama, bilježi ostatke žrtava a ne tragove zločinaca, Berberovi junaci su samo oni kojih više nema.
Uz permanentno svakodnevno crtanje, prilikom pripreme knjige godinama je iz dana u dan ispisivao vlastite tekstove. Fragmenti Zapisa iz ateljea objavljeni su također u ovoj knjizi. U jednom od njih Berber navodi riječi filozofa Senancoura: “Čovjek je smrtan. Moguće. Ali, umiremo opirući se, ako nam je ostalo ništa, učinimo da to ništa bude pravda.” Odlučio je napraviti knjigu jer se izložbe i slike raziđu, govorio je, a knjiga posjeduje konzistentnost, formu okupljanja ideje. Poistovjećenja umjetnika s ogromnim ljudskim bolom jednog naroda, kakvih je bilo u povijesti umjetnosti, veliki su civilizacijski krikovi, Berber je imao svijest da mu preostaje jedino umjetnost kao autentičan krik nad beznađem, koji će nam ostati za sva vremena.
Superstar na svjetskoj likovnoj sceni, zagrebačke dane provodio je u osami. Ova izolacija bila je dobrovoljna. Rezultat osobne odluke nazivao je autizmom koji je posljedica velikih tuga i razočarenja u neke od prijatelja. Ratno krvoproliće i agresija na BiH ostavili su vječni, neizbrisiv trag na Berberov život i umjetnost. U opkoljenom Sarajevu 1992. nastajao je Berberov Ratni dnevnik, ali većina tih ratnih crteža u olovci ili tušu na papiru malih formata u međuvremenu je zagubljena. U ratu je gotovo potpuno “zaboravio boju“ a prve slike koje je pokazao nekoliko godina kasnije bile su potpuno bijele, u Bijelim slikama i ciklusima Mostara, teoretičari su iščitavali melankoliju i spoznaju ništavila. Okrenuo se potpuno slikarstvu. Napravio je ciklus antičkih Alegorija, nazivao ih je kantilenama – nostalgičnim tugovanjem za Bosnom.
Nostalgijom za Sarajevom opisao je i nastanak serijala pod nazivom Poštanske razglednice Sarajeva, oko 50-tak najčešće ulja na platnu malih dimenzija, koja je premijerno pokazao javnosti tek 2000. godine. Opisao je i svoja razmišljanja dok ih je radio. „Ako ne vrijedi sad, možda sutra bude vrijedilo kao emocija, dokument jednog čovjeka koji je volio Bosnu! Znaš ono, čovjek u sivom odijelu, čovjek koji je volio Bosnu!“ Vrlo rijetko pojavljivao se u javnosti. Živio je u tihoj zagrebačkoj uličici koja se igrom sudbine zove Bosanska, a radio je u vrlo skromnom prostoru na vrhu te zgrade od dva kata. No svaki posjet Berberu bio je prava poezija. Obožavao je filozofsku literaturu, o bh. umjetnosti, pogotovo arheologiji i Zemaljskom muzeju mogao je govoriti satima. Dok bi dragocjenom gostu nalivao kaficu iz starinske bosanske džezvice, znao je recitirati napamet i stihove koji su ga pogodilki posred srca kao npr. pjesme mladih bošnjačkih pjesnika čistih biografija koji su branili Sarajevo kao pripadnici Brdskih brigada.
Građanin svijeta, u zadnja dva desetljeća živio je u Münchenu, Hambrugu, Jakarti, Zagreb je jedno od odredišta, i Dubrovnik je bio za Berbera poseban sentiment jer je u kući u obližnjim Lozicama boravio i radio godinama svakog ljeta. Kada dođem u Bosnu osjećam se najljepše, zapravo, Sarajevo mi ništa ne može nadoknaditi”, otkrivao je svoju kroničnu nostalgiju, to je bila živa rana koju je nosio do samog kraja.
U Sarajevo je došao krajem 60-tih godina prošlog stoljeća nakon studija. Kasnije se sjećao: dogodila se odmah velika ljubav, alkemija. Posljednjih godina strastveno je promišljao knjigu o Sarajevu. Zamišljao je poput vlastitog vremeplova “između slikanja i crtanja”, zadnje sinteze zavičajnog materijala, zbira svega onoga što se dogodilo u nekim sretnim godinama života u Sarajevu i sadašnjem vremenu kada dolazi u taj grad kao putnik, noseći sa sobom svoju staru, ogromnu nostalgiju.
Najljepše dane djetinjstva proveo je u Banja Luci, no nakon rata izjavio je da u taj grad više nikada neće otići. Berberovi stari roditelji prognani su iz Banja Luke s plastičnim vrećicama u rukama, umrli su u Zagrebu nakon kratkotrajnog izbjeglištva, dotukli su ih gubitak doma i opća tragedija. Rođen u Bosanskom Petrovcu 1940. Berber je diplomirao slikarstvo na Likovnoj akademiji u Ljubljani, među njegovim profesorima bili su klasici grafike Božidar Jakac, France Mihelič i Riko Debenjak, te slavni Gabrijel Stupica koji mu je otkrio čaroliju Velazqueza. Genijalnog Španjolca Velazqueza Berber je smatrao vrhom piramide do koje je doseglo europsko štafelajno slikarstvo uopće.
Svjetski fenomen “velaskizma” preko estetike američkog slikara Jamesa Whistlera upravo zahvaljujući Berberu došao je i do Bosne. Drvorezi u boji naslovljeni Hommage a Velazquez (1973-76) donijeli su mu planetarnu slavu, nekoliko radova iz ovog serijala kolekcionirala je i Tate Gallery u Londonu (1981) koja u svojim fundusima ima samo najbolje. Svjetska slava i istraživanja unutar medija drvoreza osigurali su mu masu obožavatelja ali i žestokih oponenata, no inovacijom kao što su naknadne intervencije i dodavanje boje rukom, Berber je zauvijek afirmirao potpuno novu kategoriju unikatnih i neponovljivih slika-grafika. Za života dobio je više od 50 značajnih nagrada. Ali, Berber je jedan od rijetkih umjetnika koji je već do svoje 35-te godine postigao sve ono o čemu su drugi mogli samo sanjati: od 1967. do 1972. dobio je 15 najznačajnijih svjetskih i domaćih priznanja, uključujući i nagrade na najprestižnijim svjetskim bijenalima u Aleksandriji, Sao Paulu, Ljubljani i Krakowu. Na najuglednijoj svjetskoj smotri grafike Međunarodnom trijenalu u Krakowu prije dvije godine potvrđena je Berberova vodeća globalna pozicija na rang-listi svjetskih grafičara, kada mu je dodijeljen Grand Prix d’ Honnoeur nagrada nad nagradama. Berber je u Krakowu tada pokazao svoje monumentalne grafike iz ciklusa Arhiv I. – IV. (Kenotaf za Srebrenicu) u tehnici gicleesa, a ove spektakularne radove na papiru jedan od najuglednijih britanskih autoriteta u području umjetnosti i kulture dvadesetog stoljeća Sir Edward Lucie-Smith usporedio je sa slavnom Rafaelovom serijom skica za tapiserije izloženim u stalnom postavu čuvenog londonskog Victoria&Albert Museuma.
Isti autor, koji ističe Berbera kao vodećeg postmodernog umjetnika, aktualizirao je nedavno novo pozicioniranje Berbera kao univerzalno značajnog umjetnika, koji koristi fascinirajuće bogat simbolički rječnik postmoderne. Prije toga Berbera je uvrstio u knjigu Umjetnost sutrašnjice (Art Tomorrow, 2002) o najznačajnijim autorima novog post-klasicizma u svijetu, uz to, ocjenjuje da upravo Berber svojom umjetnošću nadmašuje čak i vodeće crtače 20. stoljeća poput Balthusa i Luciana Freuda. Za Berbera se ipak teško može reći da je ikada precizno pripadao nekom umjetničkom trendu ili školi. Tražio je svoj vlastiti put a to je zbunjivalo teoretičare koji su tumarali kroz labirinte njegovih grafika, scenografija, kostimografija i ilustracija, fantastične produkcije i još veće popularnosti te pokušavali protumačiti umjetnikove poruke. To je ujedno raspamećivalo i Berberove dežurne protivnike kakvih talentirani, slavni i uspješni uvijek oko sebe imaju na tone. Suzdržavao se od polemika s otrovnim porukama, radije je birao gospodsku šutnju, sebi je samo dopuštao komentar u stilu: Tko me je volio shvaćao me je s razumijevanjem. Pa ostavljao vremenu da kaže svoje.
Splav Meduze
U Berberovoj fascinantnoj umjetničkoj karijeri koja je trajala gotovo pedeset godina, dominira pripadnost ovog velikog umjetnika ortodoksnom tradicijskom krugu srednje Europe koja je za njegovo umjetničko opredjeljenje izuzetno važno civilizacijsko ishodište. Slavna Berberova slika Splav Meduze gigantskih dimenzija (31,2 m2) dosad je samo dvaput javno pokazana 1988. u Zagrebu i 2009. u Barceloni, a ovaj remake istoimene slike velikana francuskog romantizma Theodora Gericaulta već je zlatnim slovima upisan u povijest umjetnosti kao nevjerojatan predosjećaj rata u ex-Yu i strahota koje će tek doći. Pamte se iz istog perioda Berberovi povjesni ciklusi Kronika o Sarajevu, Tempo Secondo, Put u Skender-Vakuf i dr. prizori iz tih nekoliko ciklusa u kojima je citirao sarajevskog kroničara Mula-Mustafu Bašeskiju iz 18. stoljeća, makabrični događaji iz povijesti Bosne, potom Razapeti Krist u Bosni i sva ta stratišta – u zbilji su se kasnije zaista dogodili.
Berber se užasavao forme izmišljanja “nečega”. Kompletnu svoju likovnu i estetiku i poetiku gradio je na strogoj rekonstrukciji događaja, iz vlastitog života, dokumentarnog materijala, pasioniranog sakupljanja podataka, fotografskog bilježenja. Iz svega što bi značilo summarum Života. Želio je kroničarski registrirati zbivanja. Istina je puno čudnija od najčudnije mašte, često je naglašavao uz niz primjera iz svijeta koji nas okružuje. Od samih početaka u Berberovim djelima prepoznaje se poveznica prostranog Istoka i suvremenog Zapada. Izvori Berberovih nadahnuća bile su tradicije zapadne Europe, Španjolske, Nizozemske, Italije, Otomanskog cartstva, Dubrovnika, Dalmacije, Venecije, Istanbula, te povijest, tradicija i duhovnost Bosne i Hercegovine. Bosna je oduvijek i zauvijek bila Berberova velika, najdraža tema. Nazivali su ga slikar Bosne, jer je Bosna, zemlja snova i pradjedova, bila Berberova najveća inspiracija. Ja sam strašno ponosan, rekao mi je u jednom razgovoru. Nikada nije smatrao, pojasnio je dalje, da je biti rođen na tim prostorima nekakav hendikep. “Možda bih bio slavan kao Chagall da sam bio neke druge vjere ili da sam rođen u Londonu, ali pitanje je da li bih onda nacrtao sve ono što sam nacrtao kao slikar jednog malog naroda”, smatrao je bez i trunke žaljenja.
Umjesto oproštaja
Berberov grm kupina
Moje iskustvo je ogromno. Ne opterećuje me tehnologija, ne opterećuje me materijal. Znam o njemu! U ruci držim, evo, tu je Meštrovićeva skulptura (Berber gotovo nježno stavlja ruku na skulpturu što stoji na stolu). Dakle, te sam stvari prošao, hodao sam, što se kaže, po svim stazama i života i zanata. U tom rasporedu snaga, ako šta ostane od života, volio bih stvari provesti do nivoa na kojem će se moji snovi poklopiti s određenim segmentom Bosne. Tako da onaj grm kupina, negdje u nekoj dalekoj bosanskoj zabiti, sliči na moju sliku! Da sliči ta ruka, taj bosanski konjić! Da ponovo naslikam onaj stari javor u Umljanima, na Bjelašnici. To je ono najviše što bih mogao da postignem u svojoj umjetnosti. Skender kaže: “Bosna je sve što imam.”
Jadranka Dizdar, BH Dani, 12.10.2012.
Peščanik.net, 12.10.2012.
