“Srbima se natura težnja da potčine Bugare ne samo hegemonički nego i da ih baš ponište ili barem potlače same bugarske nacionalnosti … Ima Srba čija se fantazija doista rado bavi mišlju o vaskršaju Dušanove carevine, dakle, o prisajedinenju Bugarske Srbiji kao dela celini … Misliti u jedno i isto vreme o sopstvenom oslobođenju i o tlačenju drugog to je nekako i neprirodno, i ako je mogućno za glave što u času misle o devedeset i devet stvari, za narod je to posve nemoguće … Na Balkanskom poluostrvu ima mesta i za Srbe, i za Bugare i za Turke, ali samo pod zastavom slobode svih ili nijednoga.” (Žujović, 1868)

“I kad tko danas napiše: ‘Hrvat je besvesno slušao missu, a živio po predanju svojih otaca’ i koji dalje napiše ‘da viši stalež hrvatski postane masa hrvatska i ostala masa slovenska vulgus tj. svetina – bugari tj. rabotnici’, i kad taj isti dalje i nekoliko puta napiše ‘da reč Blgarin označava zasebnu narodnost, a reč Bugarin dolazi od vulgus – svetina, podjarmljeni, izmećari, raja’ – onda se za takvog umnika danas kaže, da je pravi bugarin, i svaki ima (prava) reći takom piscu, da je pravi Panta, pravi bugarin, reći mu i doviknuti: ‘Id’ odatle crni Bugarine’.” (Ruvarac, 1885)

“I ako potlačen, kao radan, štedljiv, i mnogobrojan narod, Bugari su još toga doba imali svoju već mnogobrojnu narodnu inteligenciju, koja je skoro sva živela u narodu, i s njime delila dobro i zlo. I po krvi, i po veri, i po položaju, i po sudbini, koju smo preživeli … mi i Bugari bili smo upućeni jedni na druge.” (M. S. Piroćanac, 1895)

Nekada dominantan, neprijateljski stav prema Bugarima danas je potpuno nestao. Razloge treba tražiti u odsustvu važnijih dodirnih tačaka u političkom i društvenom životu i odsustvu tenzija oko granica, uglavnom obostrano prihvaćenih (što ne znači da se u budućnosti ne mogu javiti novi/stari sukobi, bilo oko danas nezavisne Makedonije, bilo oko delova jedne ili druge državne teritorije), kao i u pojavi akutnijih “neprijatelja” koji su već pre više decenija udaljili Bugare i sklonili ih iz vidokruga. Dok su krajem XIX i početkom XX veka, kada još nisu bile teritorijalno definitivno uobličene države i još se nije znalo koji stepen veličine će jedna ili druga moći da ostvare, Bugari uz Albance doživljavani kao najveći srpski “neprijatelji”, danas se, budući da je pažnja usmerena isključivo na zapad i jugozapad, a ne više na istok i jug, Bugari doživljavaju kao relativno udaljen sused sa kojim nema većih trzavica, ali koji se mnogo ni ne primećuje niti se o njemu razmišlja. Samo se kao atavizam stare netrpeljivosti, više površno, može čuti “karakteristika” Bugarina koji “zabija nož u leđa”, ali nekih uobličenih predstava (bilo pozitivnih ili negativnih) o njima nema. Pre se može reći da preovlađuju nepoznavanje i ravnodušnost, otprilike onakva kakva je postojala prema Hrvatima sredinom XIX veka. Čak ni činjenica da spadaju u Južne Slovene i da su pravoslavni ne utiče na stvaranje neke naročite bliskosti. A kako je bugarska manjina u Srbiji potpuno neprimetna, Bugarin, Finac ili Portugalac danas su u javnom mnjenju podjednako udaljeni.

Nekada je bilo sasvim drugačije. Bugari su bili primarni “neprijatelji”, često veći i od Albanaca, a u dugom vremenskom periodu, sve do stvaranja Jugoslavije, Hrvati im nisu bili ni blizu po izazivanju netrpeljivosti. Naprotiv, smatralo se da su Srbima “bili prijatelji u dugom toku državnoga im života Rumuni, Mađari, da Hrvate i ne spominjeno, jer i ti su bili negda dobra braća; no o Bugarima ni rečce” (Ignjatović, [1885] II, 1989: 62). U kontroverznoj slici koju su stvarali srpski intelektualci, Bugari su uvek bili kulturno razvijeniji od Albanaca, manje razvijeni od Hrvata, a pri tom, u fizičkom opisu daleko inferiorniji i od jednih i od drugih. Da kontroverza bude potpuna, tako kulturno “inferiorni” i fizički “neprivlačni” viđeni su kao Srbima najbliskiji narod, mnogo bliskiji nego što su to bili Albanci i Hrvati. Budući da u poslednjoj deceniji nisu bili aktuelni “neprijatelji”, i da kod savremenih autora nema njihove “karakterologije”, ovo poglavlje će se odnositi na sliku Bugara stvaranu u vreme kada jesu percipirani kao primarni “neprijatelji”, što znači od 70-ih godina XIX veka do Drugog svetskog rata.

“Otkriće” Bugara sredinom XIX veka učinilo je da se i u Načertaniju zagovaralo širenje propagande među njima i slanje pomoći u ljudima kako bi “pozornost bugarskog naroda na Srbiju obratili i u njemu prijateljska čuvstva prema Srbiji i srbskom praviteljstvu probudili” (u: Stranjaković, 1931: 24). Negativan stav je nesumnjivo počeo da se razvija tek u vreme borbe Srba i Bugara za državnu nezavisnost, a potenciran je ruskom velikom pomoći Bugarima. Kako bi se potkrepila sopstvena veća prava, stalno se ponavljalo da Bugari nisu ništa sami učinili na svom oslobođenju, za razliku od Srba koji su sve postigli sopstvenim snagama. Iz ove teze proistekla su sva dalja tumačenja i na njoj je bila zasnovana čitava “karakterologija” Bugara, po kojoj oni mrze Srbe, šovinisti su, megalomani, okrutni, što je sve pojačavano specifičnim, “neprivlačnim” fizičkim izgledom.

“Bugarski mrtvi san”

Čest stereotip o Bugarima koji su vekovima “spavali mrtvim snom” korišćen je u raznim varijacijama i sačuvan je do danas, na primer, kod Samardžića koji pominje da su “bezglasno pali pod tursku vlast” (Samardžić, 1989: 123), što je samo varijacija na dugo razvijanu tezu o njihovoj neprimetnosti u viševekovnoj istoriji. Još je Jovan Ristić pisao o Bugarskoj koja “boravljaše svoj mrtvi san, dajući jedine znake javnoga života u crkvenom pokretu” (Ristić, 1887b: 356), ili o Bugarima kao o narodu “koji nije ništa privredio za svoju slobodu” (Ristić, 1898: 134). I Joksić je ponavljao da “Bugari prikloniše glavu i pred novim osvajačem predadoše se novoj sudbini, bez pomisli na kakav otpor” (Joksić, 1898: 15), a Ignjatović da “nijedan narod u prošlosti nije pao tako lako, bez šuma i stropota” pa je “lav bugarski dugo sanak boravio i tek kod Slivnice grivu rastresao” (Ignjatović, [1885] II, 1989: 73, 107). I Ivanić je koristio frazu da “kad je na Balkanu svitala zora slobode, Bugari su mrtvim snom spavali”, “spavali i ne pomišljajući na ustanak”, čekali “pa i dočekali, da im Rusi i Srbi izvojuju slobodu, stvore im i dadu državu na dar”, smatrajući da “nema primera u istoriji celog sveta” da je jedan narod u tolikoj meri pomagao drugi kao što su Rusi pomagali Bugare i zaključujući da su bili “pravi mezimci ruski”. Zato je Makedoncima poručivao da “Bugari nisu bili kadri ni sebe sami osloboditi, te će njih još manje”. Kako tendenciozno pisanje uvek vodi u kontradiktornosti, tako je i Ivanić na jednom mestu pisao da je bugarska propaganda počela još u XV veku, a na drugom ih naziva “novootkrivenim Slovenima na Dunavu” u XIX veku (Ivanić, 1908: 200, 252–274, 350, 510).

Dragašević je govorio da “Bugarski narod, od kad je pao pod Turke, nije skoro nikada ustajao da izvojuje sebi slobode”, da se uvek zadovoljavao da “umiljavanjem i svakovrsnom pokornošću” obezbedi sebi opstanak i da pribavi “materijalne koristi”, dodajući da i sâm crveni iako nije Bugarin zbog sredstava “kojima se raja u Bugarskoj služila: da se Turcima dodvori, i da svoj teški život na miru provede”. Čak je i ime “Bugarin” značilo “prosta i mirna raja turska”. On se čudio što “Bugare nije iz-a-sna probudio ni ustanak srpski” (Dragašević, 1902: 27–30). Hadži-Vasiljević je potencirao da su Bugari bili “mirni podanici” (Hadži-Vasiljević, 1906: 86), a Ilić da su, za razliku od Srba, “čamili u ropstvu punih pet vekova, trpeli svako nasilje i nikad se nisu laćali oružja”. “Trebalo je srpske, ruske, pa i rumunske krvi, pa da se Bugarska oslobodi”, tvrdio je, pa su se “kao bezopasna raja turska” u Makedoniju “uvukli” (Ilić, 1908: 4–11). Jaša Tomić je priznavao da je njihovo ropstvo bilo “strahovito”, da su kao mlad narod kasno otresli “tatarsku ljusku” i uzeli slovensku, da nisu imali kao srpski narod predanja, hajduke, revolucije protiv ugnjetača, pa se njihova filozofija ogledala u rečenici “pokornu glavu sablja ne seče”. Zaključio je da je uvek nesreća kad se narod ne oslobodi sam, već ga oslobode drugi (Tomić, 1914: 15–17). I Stepanović je smatrao da se Bugarska protiv Turaka “i nije borila, ni umrla, već, tako reći, premrla od straha”, kao i da iz pokorene Bugarske “Turci nisu imali čim da se osveže i podmlade. Iz Srbije su mogli”. Tvrdio je da u doba “najvećega gušenja slobode, vere, narodnosti, srpski je džeferdar odjekivao, a srpski jatagan sekao”, dok je Bugarska “za sve to vreme, bila tužna robinja koja nije mogla dati ni java svoga narodnoga života”. I karakteri ovih naroda se bitno razlikuju, pa su Bugari bili “ropski sapatnici, čiju slobodu ima da izvojuje opšta majka – Srbija”, oni su bili “najpokornija turska raja”, “za šibanje korbačem” Bugarska je “imala leđa, a nikakav otpor”, “čak nije smela ni da kuka”, pri čemu je sa Srbima “već išlo dugojače”. Taksativno je zaključivao da Bugari za svoje oslobođenje “nisu ni malim prstom makli”, da im je ono “došlo kao neočekivano i nezasluženo nasleđe, koje su im dali, u prvom redu, braća Rusi, zatim Srbi i Rumuni” (Stepanović, 1913: 7–9, 20–28, 113–114).

Ove stereotipe ponavljao je čitav niz autora. Tu spadaju oni o Bugarima kao “mirnoj raji” koja je predala državu Turcima bez borbe, o oslobađanju Bugarske “ruskom, srpskom i rumunskom krvlju”, o “tuđom krvlju oslobođenoj raji” (Stanković, 1915: 38, 58); o Bugarima koji su “najodaniji i najverniji turski podanici” (Simić, 1918: 19); o Turskoj u kojoj se “mnogo bolje prolazilo sa imenom mirne i poslušne raje – Bugara” (Grujić, [1921] 1995: 154); o Bugarima koji se “kroz vekove ne pomakoše”, koji “postadoše najbolja turska raja i odoše potpuno u zaborav”, koji su “spavali mrtvim, ropskim snom”, koje je iz “toga grobnog sna” prodrmala Rusija, o “gomili besvesnih robova” koja nije postojala kao nacija… (Radosavljević, 1925: 27–29).

I po Tihomiru Đorđeviću pod turskom vladavinom Bugarska iščezava i “kroz vekove, o njoj niko ne zna ništa, kao da je nije ni bilo”, da bi u XIX veku Bugari “ustali iz groba, u koji su ih Turci bili položili na kraju XIV veka”, a za to “imaju da blagodare samo sentimentalnosti slavenofilske Rusije”, bez koje “još i danas, teško da bi znali da postoje kao narod”. Bez “ruske krvi i naklonosti humane Evrope” oni bi i dalje bili tursko roblje, jer su “vaskrsli tuđim trudom” i “oslobođeni tuđom krvlju” (Đorđević, 1929: 58, 98–99). Po Jovanoviću Bugari su bili “gotovo nepoznati kao narod”, a Turci i Rusi su ih izbacili na “istorisku pozornicu”. Zaboravljajući na bliskost sa Srbima o kojoj takođe piše, ovaj autor je tvrdio da su Bugari “ravnodušno gledali kako se Srbi očajno krvave ne samo za svoju slobodu nego i za slobodu Balkana” i da se bugarska državna samostalnost ugasila “ne samo bez ikakvih zasluga za Balkan nego i za sam bugarski narod”. Ponovo su se pojavili u XIX veku “kao pogrbljena raja i kao poslušno oruđe turske i ruske politike”. Tvrdio je, takođe, da se Bugari “nikad svojom sopstvenom snagom ne bi digli do samosvesti iz ambisa u koji su ih Grci srušili” pri čemu su se Grci preko crkve spustili na bugarski narod “kao kobci na leš”. Grci, njihovi “zakleti neprijatelji” krivi su što su Bugari narod “bez ikakvih uspomena o svojoj nacionalnoj individualnosti”, pa je Bugarin bio “dvoguba prezrena, i turska i grčka, raja”. Polazeći od stava da u politici nema sentimentalnosti, Jovanović se pitao koji su bili ruski motivi da “bugarski narod budi iz mrtvila, preporodi moralno, organizuje duhovno” i “oslobađa ispod truskog ropstva”, smatrajući takvo zauzimanje za drugi narod “jedinstvenim primerom u istoriji”. Po njemu su Bugari “popularisanjem otskočili u simpatijama ruskog društva za tri koplja iznad Srba”, a njihova stradanja “toliko su preuveličavana da su u mekom srcu ruskom izazivala najbolnija osećanja”. Od Sofije, koja se za Srbe “nije mogla spasti”, Rusija je napravila prestonicu “svojoj štićenici da bi joj i za budućnost osigurala zapadne delove, koji etnografski pripadaju srpskom plemenu”. Jovanović je, tako, zaključio da Bugari kao narod nemaju za svoju slobodu i državu nikakve zasluge već ih “duguju Rusiji, Srbiji i Rumuniji”, a za Balkan su dvojaki krivci: “što svesno idu u pljačku na tuđe zemlje, i drugo, što vrlo dobro znaju da nemaju nikakvih zasluga ni za svoju slobodu a kamo li za slobodu Balkana”. Pišući o nihovoj prošlosti isticao je da su nad Bugarima “bila odavno pogašena sva kandila nacionalne svesti, dostojanstva i ponosa”, i dok se bugarski narod na početku ropstva pod Turcima “spustio duhovno u grob, naš se još državno borio punih sto godina”; “bugarski narod nikad ne bi bio u stanju da podigne ploču ispod koje je ležao neznan i nepoznat”, a “prvu svetlost u bugarskom mraku” su upalili “nevoljni renegati i zabludom zavedeni ljudi naše narodnosti”. Tvrdio je da je Jovan Rajić “prvi u istoriji otkrio bugarski narod i prvi kresnuo varnicu u duši hilendarca Pajsija”, koji opet “na najprimitivniji način pokušava da iz mrtvog sna probudi jedan nepismen narod”. Jovanović je smatrao i da “lojalnost Bugara prema svojim petovekovnim ugnjetačima nije imala granice” kao i da njihova državna politika “otkriva svu fizičku nemoć njihovog naroda” (Jovanović, 1936: 5–13, 18–19, 48–67, 79–86).

“Bugarski falsifikatori”

Zanimljivo je da su najuporniji proizvođači stereotipa najlakše otkrivali stereotipne slike kod “drugih”. Poznajući iznutra mehanizam kojim se stvaraju slike o “sebi”, lako su ga identifikovali u tuđoj autopercepciji. A kako u stereotipnim crno-belim slikama ono što važi za “nas” nikada ne važi za “njih”, i obrnuto, nasuprot “našoj” istini nužno je stajao “njihov” falsifikat. Zato se stereotip o Bugarima odnosio na njihove propagatore, odnosno na bugarske, ruske pa i srpske intelektualce koji su pisali o bugarskom narodu, njihovoj istoriji i “osobinama”, a koji su bez razlike nazivani falsifikatorima. Pisalo se da je sva “blgarska književna radnja propagandske prirode”, na najnižem stupnju i “bez svake kritike”, da su braća “Miladinovci”, Berković, Kačanovski, Čolakov “poblgarivali” srpske narodne umotvorine (Veselinović, 1888: 6–9),da se “upozoreni Vukom na Bugare, prvi otpočeše Rusi obraćani na nj oveću pažnju”, dok je srpska vlada bila “toliko bezbrižna – da ne kažemo glupa” da je pomagala osnivanje bugarskih škola u Makedoniji (Gopčević, 1890: 242), kao i da “Bugari nemaju nikakvi narodni pesama”, a ako se i nađe koja, da su to “pobugarene srpske pesme” (Gopčević, 1889: 11). Smatralo se da bi Bugari morali da osećaju zahvalnost prema Vuku Karadžiću što ih je “izveo pred naučni svet” jer se pre Vuka “o njihovu jeziku nije znalo da postoji”, dok su u njihovu korist radili Stefan Verković, koji je veru “isto tako lako menjao, kao i svoje gospodare”; braća Miladinovi, koji su “veštiji falsifikatori od Verkovića”, a čiju je knjigu štampao Štrosmajer “da tim pomaganjem bugarskih aspiracija na Maćedoniju naškodi Srbima”; zatim Jiriček, koji je iako “‘veliki bugarofil’ ipak priznavao da Bugari kvare i doteruju jezik u mećedonskim pesmama”, pa su “u pokušajima falsifikovanja istorije dostigli savršenstvo”, u čemu su bili “bez suparnika” (Ivanić, 1908: 67, 109, 183–187). Ponavljalo se da su od južnih Slovena Srbi jedini “pravi pesnički narod” dok Bugari “nemaju nikakvih starih narodnih pesama, pa i one što ih za takve izdaju, to su pobugarene srpske narodne pesme” (Nešić, 1919: 44). Tvrdilo se da je i nacionalna svest Bugarima podarena sa strane, jer je i sam Pajsije, pisac prve bugarske istorije ostao među njima nezapažen, a njegovi prekori narodu što zaboravlja jezik i narodnost, “što se stidi da se zove Bugarinom”, pokazivali su “koliko su Bugari bili pali”. Bugarski narod je “stvorio” Đorđe Venelin koji je putujući po Bugarskoj za račun ruske Akademije, i pored “velikih neprilika sa svojim ljubimcima, koji su mu pretili, ucenjivali ga, krali ga i činili mu najbrutalnijih teškoća”, ipak uspeo da pokupi “nešto starih rukopisa, narodnih pesama i jezičke građe”, pa je “pozdravljen sa ljubavlju i sa oduševljenjem kao Mesija, koji je došao da izbavi jedan propali svet”. Venelin je bio idealista koji je “zanesen ljubavlju prama Bugarima, otišao do apsurdnosti”; Rakovski je ispoljavao “besni patriotizam” koji je ugušio u njegovim delima “svaku iskru kritike i razuma”; Verković je falsifikator; Krstovič i Drinov su preuveličavali bugarsku istoriju, pa su, zahvaljujući tome, Bugari bili “najmilija slovenska deca velike slovenske matere” što se dalje raširilo po celom svetu (Đorđević, 1929: 100–109). Zaključivalo se da je bugarska literatura “koja se iz pepela digla” tek od sredine XIX veka sva “zaražena šovinističkom mišlju” (Protić, 1928: 5) i da su im “falsifikatori prošlosti” zatrovali “um i dušu” (Jovanović, 1936: 169).

“Bugari mrze Srbe”

Drugi stereotip koji je trebalo da objasni ratne sukobe Srba i Bugara krajem XIX i početkom XX veka bio je onaj o mržnji Bugara prema Srbima. U opisu neprijatnosti sa susedima, Bugarima se pripisivalo spletkarenje zajedno sa Grcima, a sa ciljem “nepredku Srba na put stati” (Ristić, 1864: 2). Smatrani su “uljezima” u srpskim zemljama (Milojević, 1871: 22), koji su kao “omiljena i lojalna turska raja” na čelu četa sejmenskih “palili, satirali i uništavali sve što je kulturno srpsko bilo” (Aleksijević, 1878: 20). Navodilo se da “Bugari nikad nikom prijatelji nisu bili”, a Srbima su bili “odvajkada dušmani”; “Bugarin, brat, Sloven – fraza, iluzija… Bugarin tatarske krvi, po jeziku srpski – bâtard” (Ignjatović, [1885] II, 1989: 62). I dok su Srbi Bugare “smatrali braćom”, dotle su “braća Bugari” radili “podmuklo i izdajnički prema rodu srpskome”, uvukli su se “Turcima pod kožu, panjkajući i istrebljavajući sve što je srpsko”, pa su “poblgaravali” srpske narodne umotvorine, potplaćivali lokalne vlasti da “goni raju” srpsku, zabranjivali srpsko ime, srpsku slavu, srpske junačke pesme (Veselinović, 1888: 2–9). Tvrdilo se da su Bugari pokazivali u svakoj prilici “svoju mržnju protivu Srbije i svega što je srpsko” i ironično zaključivalo da to “beše blagodarnost, koju je Srbija požnjela od Bugara” (Gopčević, 1890: 247). Srbi su se “od svoga postanka” za Bugare dosta žrtvovali, pa ako oni traže da Srbi umiru da bi Bugari živeli “onda tu prestaju svi obziri: mi hoćemo da živimo”. Bugari su smatrani najbližim narodom Srbima “po jeziku i po krvi”, ali se i napominjalo da “ko iza sebe ima Rusiju, ne mari za malenu Srbiju”, pa je bilo i ljutnje što se “ponižavamo kad Bugarima namećemo svoje prijateljstvo i kad ih silom zovemo u društvo” što oni primaju “s uvredljivom gordošću, oturujući nas i smejući nam se” (Novi Mirmidon, 1902: 8-17). Ili se navodilo, “šta je stalo bugarskim propagandistima do nauke i istine, njima je glavno da od maćedonskih Srpčića stvore što zatucanije Bugare”. Borili su se “nožem i kuršumima” pa je bila “utopija verovati, da je s tim neljudima u opšte mogućna kakva kulturna borba” (Ivanić, 1906: 131, 227). “Nesiti” Bugari su “došaptavali” Turcima sve o Srbima buntovnicima, imali su “Društvo za ubijanje Srba”, a ubistva je trebalo da izvršavaju stariji đaci gimnazije (“da krasna vaspitanja”), ili razbojnici, pa je “pojačana krstaška vojna bugarskog komiteta protiv svega što je srpsko” izazvala nastanak srpske četničke akcije. Navodilo se da je u istoriji sveta malo primera sličnih “krvološtvu i zverstvima” bugarskih i grčkih četa, jer dok su prvi “klali Srbe, sekli ih na komađe, posipali ih gasom pa žive pekli, vadili im oči, ženama sekli trubuhe i iz utrobe vadili decu, ljude žive derali, sekli im uši i prste, vadili oči, klince im zabijali u grudi”, dotle su Grci… pa opet isto. Bugarske komite su bile “dvonožne hijene” (Ivanić, 1908: 442, 466, 520–527).

Bugari su “otimali od srpskoga naroda najvažnije njegove zemlje”, oni su “eksploatisali silnu onu mržnju Turskoga Carstva i turskoga elementa protivu srpskog imena”, sebe su isticali “kao najlojalnije podanike sultanove” u čemu se videlo “verolomstvo bugarsko” (Hadži-Vasiljević, 1906: 40, 90). Zverstva bugarskih komita “kulturni svet ni pojmiti ne može”; Ilindenski ustanak je bio “bugarski puč” da se Turska navede na nasilje nad hrišćanima, a pozitivna “srpska Privatna inicijativa” im je odgovorila “ravnom merom” i zaštitila srpski narod “od daljega bugarskoga pokolja i rušenja svega što je srpsko” (Hadži-Vasiljević, 1928: 14-16). Navodilo se da “bugarski fanatizam teži da suzbije sve što je srpsko, bez ikakvih skrupula”, pa se Srbi moraju pitati “da li u opšte kod tih Bugara ima i jedne kapi slovenske krvi” (Ilić, 1908: 17), jer “sve što je Bugarska od dana svoga oslobođenja radila, radila je samo da Srbiji nahudi, da Srbiju ponizi” (Stanković, 1915: 59).

Bilo je i autora koji su slikovito opisivali kako se bugarizuje Makedonija: “Maleno Debranče, maleno Srpče seljače, stalo je zablenuto pred kakvim lepim pansionatom bugarskim […] ono ulazi u dom prosvete s pobožnošću naivne duše srpskoga deteta, ali ga tamo čeka strašna škola prosvećenih Janičara. Iz njegovoga srca učitelji čupaju jednu po jednu srpsku žicu: ruže mu Svetoga Lazara i Kosovo […] U opustelo srce srpskoga deteta uliva se otrovna mržnja prema svemu što je srpsko i u ovoj otrovnoj mržnji kultiviše se ljubav prema Bugarskoj i našoj braći Bugarima” (Cemović, 1913: 101). Ponekad se polazilo od pretpostavke da su kod pojedinih naroda utvrđene “izvesne stalne etničke i etičke osobine, potpuno suprotne osobinama drugih naroda”, da je kod svakog naroda “uočena drukčija duša”. Ne misliti na to značilo bi “ne voditi računa o etničkim i etičkim osobinama bugarske rase, pojačanim u jednom pravcu sistematski izvođenom nastavom u školi i javnom rečju o neprijateljstvu prema susednoj Srbiji” (Jovan Tomić, 1913a: 8). U opisu Drugog balkanskog rata navodilo se da “ono što je bugarski narod učinio – to je najgore što je ijedan Slovenin doživeti mogao”, to je “krvološtvo pomahnitalih i pobesnelih” u kome nema “ni trunke junaštva”, pa od pojave Huna “strahovitijeg neprijatelja u uništavanju i satiranju narodnog blaga zacelo nije bilo”; Bugari su srpske ranjenike ubijali “neštedimice, vršeći nad njima zverstva kojima su po cinizmu jednaka samo ona koja su vršili Arnauti, a po raznolikosti – nema im jednakih” (Belić, 1913: 171–172). Isticalo se da su Bugari učinili Srbima najveću moguću pakost jer “zbog njih, groblja su nam češća od sela Maćedonije”, “zbog njih umirali smo u ropstvu”… i dodavalo: “ljubi svoje bližnje uče i Nemci i Bugari, ali Nemci dodaju još mrzi Engleze, a Bugari mrzi Srbe” (Vasić, 1919: 21, 167).

Bilo je i autora koji su eksplicitno tvrdili da “nigde na svetu ne caruje mržnja u većim razmerama no kod Bugara”, da “mržnja je urođena bugarska mana, od koje će se oni teško otresti”, da “oni gaje mržnju gotovo prema svakome, pa i međusobno, prema nama Srbima gaje duboku mržnju, često vrlo odvratnu”. Tvrdilo se da su protiv srpske slave vršili “divljačka nasilja”, i poručivalo da je krajnje vreme da se Bugari “otrezne od šovinističkog mamurluka (grandomanije), te da više ne pozleđuju nezarasle nam rane”, da uguše “urođenu mržnju prema nama” (Radosavljević, 1925: 7, 35, 102). Gušenje srpskih osećaja u Makedoniji vršeno je od strane Bugara dostavljanjem, špijunažom, terorom, podmetanjem veleizdaja, zavera, tučama, ubistvima. “Bugari nisu zazirali ni od napada na nezaštićene srpske učiteljice, ni na nevine srpske đake”, a prema pojavama ispoljavanja srpskog osećanja bili su “gori od zverova” (Đorđević, 1929: 125–126).

Jedan od retkih autora čiji se stav bitno razlikovao bio je Jovan Cvijić. Pisao je da “po ličnim promatranjima do kojih smo došli malo pre rata, možemo verovati da mržnja protiv Srba nije uhvatila dubok koren kod bugarskih seljaka” kao i da “nije nemogućno da Bugari priđu zapadnim Jugoslovenima u daljoj ili bližoj budućnosti”, dodajući: “Ali je za to potreban jedan period mira, jedna era demokratizacije, u kojoj treba prosvetiti narodne slojeve, naročito u Bugarskoj” (Cvijić, II, 1921: 150).

“Karakter Bugara”

Uzročno–posledična veza prethodna dva stereotipa sa “karakternim” osobinama Bugara je očigledna. Odsustvo slobodarstva proizvelo je mržnju prema onima koji tu osobinu poseduju, a “karakterna” svojstva nastala su i kao produkt takve istorije i stvarala su je. U XIX veku Aleksijević je pravio slikovitu razliku u karakteru i vaspitanju srpskih (tj. mijačkih) i bugarskih devojaka: “Mijačci devojci ne svira u kolu ciganin, niti ona baca obuće pa da se u čarapama gica na opšte iznenađenje, sablazan i gnušanje mladića, koji su takođe tu na 300 koračaja daleko skupljeni u sabor, pa se nadmeću u junačkim delima – kao što na žalost čine Bugarke uz opšte odobravanje i na zadovoljstvo momaka, koji su s njima pomešani. Kakva razlika između mijačke devojke i bugarke! Jedna je oličena skromnost, druga raskalašnost, jedna je ideja, druga je ženska”. On zaključuje: “Bugarka bi bila ona krv koja pokreće srce na strasti, a Mijačka ona nevidima sila koja pokreće um da raj potraži, jedna je Pompadura, druga je Beatriča” (Aleksijević, 1878: 44–46).

Gopčević je smatrao da su Bugari zbog “smese” sa starim ratobornim Bugarima postali “ratoborniji od ostali Slovena” (Gopčević, 1889: 13, 264), da “naklanjaše šovinizmu i bacahu pohlepne poglede na Makedoniju”. Korišćenje istorijskih događaja za pravljenje savremenih nacionalnih “karakterologija” ovde je direktno došlo do izražaja. Pišući o govoru bugarske vlastele pred Stevanom Dečanskim posle Velbužda, zaključio je da “ovaj puzavački govor i podložnost u nesreći označuju narodni karakter Bugara; ovaj se ni do danas nije izmenio” (Gopčević, 1890: 242, 298). Rasprostranjeni opisi razlika između Srba i Bugara u savremenosti predstavljali su samo nastavak istorijskih opisa razlika između starih Slovena i Bugara po njihovom dolasku na Balkansko poluostrvo. Tako su u Istoriji srpskog naroda autori Kovačević i Jovanović opisivali stare Bugare kao vojnički narod zaključujući da su bili “u opšte vrlo divljačni”. Smatrali su da su Bugari u svemu bili “protivni” Slovenima, koje su pak opisivali kao mirne ratare što su se junački branili i gajili veliku ljubav prema slobodi, a u ratovanju su bili “dosta čovečni i dobra srca prema pobeđenim neprijateljima” (Kovačević…, 1893: 123–124, 27).

Iako je retko eksplicirao koje su to specifične osobine Bugara, opisujući svog domaćina u Makedoniji koji je za sebe tvrdio da je Bugarin Ivanić je zaključio da “ovaj dobri čovek ni po tipu, ni po jeziku, ni po svom gostoljublju, nema ništa zajedničkog sa Bugarima. Ali njega su naučili i u školi i u crkvi da se tako zove i on je danas, bar po imenu, – Bugarin” (Ivanić, 1906: 129). Mešajući prošlost i sadašnjost, pisao je da su “klali kurban, kao što i sada čine, pa ipak pišu, kako su oni bili pijoneri hrišćanstva”, da su bili “divljački i surovi, ali ratnički elemenat”, više vojska nego narod, i “u opšte vrlo divljačni” što je po njemu dokaz “da ove dve rase nemaju među sobom ničeg zajedničkog”. Kao “poludivljaci, behu skoro goli, jahali su neosedlane konje, jeli živo meso, koje su prethodno dobro ispresovali, sedeći na njemu”, pa su primili od Slovena jezik, običaje i kulturu. Tvrdio je da “osim zla, Bugari ništa drugo ne unešahu i ne uneše u Maćedoniju”, nisu znali za ime Hristovo “već su se klanjali psima i prinosili im žrtve”, da nemaju svoju narodnu epsku poeziju jer “oni nemaju ni podobnosti, ni poleta za poeziju”, “njihov je karakter takav”, “nemaju podobnosti ni za umetničku pesmu”. Osim Ivana Vezova, Ivanić im nije priznavao dobre pesnike, navodeći citat “teško narodu koji pesnika nema”. Smatrao je da su “podvalama, neiskrenošću i lažima” dobro prolazili u Evropi (Ivanić, 1908: 59–67, 165, 175, 284).

Dragašević je opisivao Bugare kao Turcima drag narod koji je “i kao čovek i kao narod, i lično i u masi, podnosio svako nasilje svoga gospodara”, i tvrdio da su Bugari “turskome gospodaru špijonisali”, da su eksploatisali “svoj servilizam prema Turcima”, pa im “nije bilo teško zadobiti Turke za sebe, o trošku Srba, koji su i onako tim Turcima trn u oku bili” (Dragašević, 1902: 28-31). Zanimljivo je da je i Stojan Novaković video grčke negativne uticaje na bugarski “karakter” kao presudnije od tatarskih, tvrdeći da “ni dobra smesa tatarska nije Bugare odvikla od grčkog svadljivog cepidlačenja i sebične tvrdoglavosti” (Novaković, 1906: 73), a Hadži-Vasiljević je pisao da poseduju “šovinističku slabost” (Hadži-Vasiljević, 1906: 278). Po Svetislavu Iliću, Bugari su obmanjivali ceo svet predstavljajući se kao naučnici i kao moraliste, “a što je najglavnije – i kao neki glasoviti junaci i u prošlosti i u sadašnjosti”. On se čudio nad “bezrazložnim šovinizmom” naroda koji je u stvari “malen”, smatrajući da je taj šovinizam smešan kao i “šovinizam Hrvata, Mađara, Grka, i u opšte svake malene nacije, koja je prinuđena da drugog gnjavi i tlači, te da ostane kao nacija, a ovamo na sva usta dokazuje kao je ona velika”. Govoreći o “tajanstvenoj, psihološkoj pojavi” kod izvesnih naroda da uvek traže više, komentarisao je da Bugari ne čine izuzetak već su u tom pogledu “oličena nenasitost” (Ilić, 1908: 3, 18, 28). A Vladan Đorđević je pisao o Bugarima kojima je posle Slivnice “toliko porasla kresta, da su odmah počeli buniti Makedoniju” (Đorđević, 1913: 135).

Stojan Protić je zamerao “našoj braći Bugarima” što su “mnogo više šoviniste no što bi trebalo i više no što se može složiti s bratskom solidarnošću između nas i njih”. Pokušavao je da razume tu “njihovu šovinističku crtu, koju je stvorila istorija”, pa je navodio dugo robovanje i strah od propasti, svest o potrebi narodnog jedinstva, dizanje ponosa pričama o sjajnoj prošlosti u čemu su, kako kaže, “bili vredni, revnosni, istrajni”. Ipak, primećivao je da ih je to “malko zanelo, pa su, možda pod utiscima sjajnih momenata svoje prošlosti, počeli neopravdano tražiti Bugare i onde gde ih nema”. Protić im je predlagao da hladnije i naučnije raspravljaju etnografska i istorijska pitanja priznajući da je bilo sličnih grešaka i sa srpske strane, ali su to bili “samo jedinički izuzeci, a u celini mi patimo od sa svim protivne bolesti onoj koja se viđa u naše braće Bugara” (Protić, 1912: 31–32).

U budućoj zajedničkoj državi u koju će, po Dimitriju Mitrinoviću, ući i Bugari, “varvarsko neslovenstvo, azijatska zemljanost, neblagorodnost i materijalnost bugarskog plemena” moraće da se “salomi u temeljima, i kulturno i junačno Jugoslovenstvo moraće da vlada varvarskim i tatarskim – strašna je spojenost – delom Jugoslovenstva: Jugoslovenski elemenat Bugarski moraće da bude iz osnova prerađen i iz dubina oblagorođen i apsorbovan životno sav od stihijski prema njemu jake kulture i države Srbohrvata i Slovenaca” (Mitrinović,[1] [1913] 1990: 190). I Andonović je razvijao tezu o “bugarskoj neprevarenoj mladosti i olako dobijenoj državi” odgovornim za oholi ton u pitanju Makedonije, u koju su Bugari uneli “netrpeljivost i isključivost” i počeli “ubijati našu mirnu, vrednu, ali nesrećnu braću, samo ako se ne izjasne da su Bugari” (Andonović, 1913: 7). Jovan Tomić je govorio o bugarskom jeziku u kome “ne postoji reč zahvalnost”, pa da je “nisu pozajmili od Rusa i od Francuza, ne bi je nikako ni imali” (Jovan Tomić, 1913a: 1–2).

Po Beliću bugarsko društvo je bilo “otrovano nadrikulturnim radom”, “hranjeno lažnim bajkama o svojoj veličini, ne deleći tačno dobro od zla, ono je, kao svaki skorojević, ispunilo svoju dušu samo sobom i nikoga više nije htelo znati”, pa slom 1913. nije bio samo vojni, već “slom celoga društva, vođenog pogrešnim i lažnim putevima”. Smatrao je da je “naivni narod” počeo verovati “da je on Bogom i celim svetom izabran da izvrši na Balkanu velika dela”, da je “carstvo” bilo već proglašeno, “trabalo ga je sada pošto poto – stvoriti”, pa se razvila “psihoza” o “natčovečanskoj snazi bugarskoj i vera u mesijanizam bugarskog naroda”. Tvrdio je da su se ispoljili “najbestidniji pljačkaški nagoni” koji su bili “udruženi sa životinjskim instinktom pobesnele zveri”, da “nikada narod nije otkrio svoju prljavu dušu – kao sada bugarski, predvođen najboljim sinovima svojim”, da “nikada narod u svojoj nesreći nije tako nisko pao kao u ovome ratu bugarski”, da je to “najveći poraz koji se može desiti jednom narodu: da padne ispod one granice koja deli ljude od onih koji se tim imenom ne mogu nazvati”. Zaključio je da nisu preterane reči bugarskog pesnika Vezova: “O moj narode! Tvojoj duši heroizam milosrđa nije poznat; Svirepost – to je svojstven elemenat bugarskoj prirodi! Mi je sisamo sa zatrovanim mlekom naših matera robinja”. Pisao je da mu je teško da daje ostale primere bugarskog svirepstva i da ga je stid “što su se oni do danas nazivali Slovenima”. “Stid me je ne za njih, nego za Slovene. I nikad do današnjeg dana nije bilo tako mnogo istine u rečima bugarske inteligencije, da u njima nema slovenske krvi. Jer, ako je i bilo nekada, ona je primila sve osobine divljačke, iako je ostao u ustima njenih nosilaca slovenski jezik”. Tvrdio je da bi bolje bilo “da se u njima zadržala slovenska krv, ma im ostao i tatarski jezik” (Belić, 1913: 161–164, 172–188).

“Karakterologiju” Bugara Jovan Cvijić je razmatrao baveći se prvenstveno etnografijom “Makedonskih Slovena”. I on je pisao o “poznatoj bugarskoj megalomaniji i izbezumljenosti”, a razmišljajući o granicama Srbije i mogućim uticajima susednih naroda pretpostavljao da će dve granice, bugarska i albanska “biti neprijateljske i nekulturne granice, i nepovoljno će uticati na kulturno razvijanje naročito pograničnih pojaseva Srbije” (Cvijić, 1914: 12, 30). Iako je pisao o stvaranju bugarskog “ambicioznog i imperialističkog programa” (Cvijić, II, 1921: 150), ipak je verovao da su Srbi i Bugari “po mnogim osobinama gotovo jedan isti narod”, ali i isticao da se Srbi od pravih Bugara “znatno razikuju i po antropološkom tipu a naročito po psihičkim osobinama; ove su razlike mnogo znatnije no jezične” (Cvijić, [1913] I, 1921: 163).

Jaša Tomić je pisao o “hvaljenim i razmaženim Bugarima” koji su u ratu 1913. izgubili ugled jer su “mučki” napadali, imali običaj da “kolju i peku ranjenike, da sramote i beščaste ženskinje, pa čak i decu”, jer su pokušali da “najdrskijim bezočnim lažima, varaju Evropu i ceo svet”, pa je “ona politura, kojom su se premazali Bugari, da izgledaju u očima Evrope kulturni, pala s njih i pokazali su, da ne samo nisu kulturni, nego su još do krajnosti neotesani”. Bugari su se “poslednji oslobodili, i bili najslabije kulture”, bili su i “najvećma uobraženi”. Pominjao je “slovensku pitomost i bugarsku bezdušnost prema pobeđenima”, odsustvo gostoprimstva kod Bugara, kao i da je u njihovom “karakteru” prisutna “velika nepoverljivost, preterana sebičnost i žudnja za spletkarenjem”. Tvrdio je da je Srbija bila balkanska pepeljuga, a Bugarska maza, a da “još nikog nisu mazili, a da ga nisu pokvarili i razvratili”. Razmaženost je od Bugara napravila “narod uobražen, njihova pohlepljivost posta bezgranična”, pa se u bugarskom narodu razvila “prava megalomanija”. Bugarska je računala “da je ona balkanaska kraljica i da će svakog moći upotrebiti u svoju korist”, pa se “manje spremala za ozbiljne događaje, a više je sanjala”, zbog čega se povećala bugarska “uobraženost, nadutost”, odnosno, “nisu radili na tome da budu što veći, nego da izgledaju što veći”, pa su “sami sebe toliko precenjivali, da je bilo drugim balkanskim narodima neobično teško i razgovarati s njima”. Bili su divlji, “kao da su u Arnauta učili ratovanje”, predavali su se pa na prevaru otpočinjali napad, ranjenike mrcvarili “pekli ih žive na ražnju”, umrle od kolere bacali u reke da “unesu koleru u srpske vodove, inače su bili bezuslovno i – hrabri”. Zaključivao je “da u njihovu ratovanju ne beše onoliko mučkoga, podmukloga, divljačkoga, srpski bi ih vojnik do krajnosti cenio”, jer “divljački nalet se ne može meriti sa čistim oduševljenjem”. Po Tomiću “sve srpsko budilo je zavist u Bugara”, ali je ipak priznavao da je i među njima bilo trezvenih političara, duševnih oficira, “ali behu u manjini”. Bugari su ratovali da “po tatarski istrebe sve što nije njihovo i što ne može odmah da bude njihovo”, bili su “balkanski divljaci, kao Arnauti, samo su nešto malo premazani evropskom kulturom”, dok su u stvari “bezobzirni do krajnosti” i do cilja dolaze “surovošću, verolomstvom i ma kojim načinom” (Tomić, 1914: 4-21, 48, 70, 133, 146).

Drugi balkanski rat doneo je i teze da su Bugari “jedini došli na Balkan kao zavojevači”, pa su primili srpsku kulturu i srpski jezik, “samo malo grublji i sa zališnim dodacima”. Smatralo se da je odlika “te rase da je vrlo surova prema pokorenim narodima, a vrlo poslušna kao pokorena”, da se “tatarski karakter” Bugara “premazuje bojom, kulturom i rasom Slovena”, da su “sebičnjaci i laskavci iz koristoljublja”. Nazivani su ironično “rusko ljubimče, dete sreće, ‘vredna Bugarija’”. Tvrdilo se da su “nemajući u svojoj nekad vladajućoj rasi ljudi sposobnih za upravljanje zemljom”, takve “pozajmljivali iz srpskog elementa”, a “kao bistrijima i živahnijima od pravih Bugara, njima je to davato po pravu”. Bugari su se pokazali “vrlo lakomi i uvek gotovi da lete i na svoje i na tuđe”, pa su se “posle laskavog i lukavo sračunjenoga pisanja židovske štampe o njima, zaljubili sami u sebe”; to su “bugarski šovinistički drekavci”. Postavljalo se pitanje “odkuda ta sebičnost, neblagodarnost, nevera kod Bugara”, i odgovaralo da “valja uvek imati na umu da u Bugarima ima nešto i tatarske krvi, koja prenosi s oca na sina, s roba na slobodnoga građanina, sve ružne navike porekla. Sem toga, Bugari su evropske miraždžije: sve su dobili na poklon, i sa toga su tako besni”. Uzroci “verolomstva” traženi su “u krvi njihovoj”, pa se navodilo da “valja računati s jednom činjenicom koja se lako ne menja” jer su se kod Bugara “najbolje ispoljili ti zakoni nasleđa. Tamo se bilo sastalo zlo i gore, da se malo porazgovore”. Kod njihovih ministara Bugara “s mešovitom krvlju” uvek je “preovlađivala tatarska: sebična, zavidljiva, surova i grabljivačka”, a ostali Sloveni su Bugare gledali kao “Kajine Slovenstva” (Stepanović, 1913: 6, 27–41, 82–86, 102–114, 147–151).

U neslovenskom poreklu Bugara tražio se uzrok njihovog “praktičnog karaktera” (Cemović, 1913: 55), navodilo se da su se Bugari služili “prodanim dušama i neistinom”, da su se “bez stida i obraza” kitili “nekakvom svojom slivničkom pobedom”, pa od “uobražene te svoje pobede” oni “postaše drskiji” i “izgledaše kao da su na Balkanu jedino oni i da za njihove pretenzije beše mali i ceo Balkan”. Bugari su pristupali “pušci, kami (poznatoj i čuvenoj po izvršenim bugarskim zverskim pokoljima i užasima), bombi i ognju”, pa su “varvarskim i razbojničkim sredstvima” pobugarivali stanovništvo. Nije im bilo “ništa sveto”, pa je “Bog hteo da Bugarska, za svoje počinjene grehove i za razbojnički i mučki napad na svoje verne saveznike, doživi svoju sramotu i svoju propast na Bregalnici” (Stanković, 1915: 38, 60, 136, 141, 189).

Bilo je i autora koji su bugarske nacionalne crte objašnjavali “ne u slovenskom, nego u turskom nacionalnom karakteru”, i navodili da su u ratu “svirepi i strašni”, prema pokorenim narodima “pravi bič božji”, “surovi i bez milosrđa”, da su poznati kao “surov, divlji i krvožedni narod”. Naglašavalo se da su i Jiriček i Kalaj smatrali da su bez “ikakvih intelektualnih sposobnosti”, da su imali samo sposobnost za imitaciju, “bitne osobine Turaka i svih istočnih naroda”. Zaključivalo se da su od Slovena zadržali jezik i običaje, od Asparuhovih potomaka ime i “odlike neobuzdanog temperamenta”, od Grka su primili “hrišćanstvo, neiskrenost, pritvorstvo, lukavstvo kao i sve one osobine koje su obuhvaćene pojmom vizantinizam”. Konstatovalo se da “pečenješka surovost, divljina i prostota, kumanska svirepost i krvožednost, tatarska grubost i osionost prema pobeđenima, turska poniznost u vezi sa podmuklošću i udvaranjem, eto – to su duševna svojstva bugarskoga naroda”. Pominjao se Simeon koji je ka cilju išao bez ikakvih skrupula – “pojava koja se tako često susreće u povesnici bugarskoga naroda”. Pripisivana im je “nadmena oholost sa grubom silom pred slabijim kao i pritvorstvo sa nečuvenom poniznošću pred jačima od sebe”, nazivani su čas “mirnom i lojalnom rajom”, čas se pominjao njihov “neobuzdan zavojevački karakter” (Simić, 1918: 11–22, 52–59, 79–89).

Pojedini autori su doslovno prepisivali sve prethodno navedene autore kao doktor Milutin Nešić, dodajući kao svoje mišljenje da se Bugari po “duševnim osobinama” razlikuju od Slovena jer su “praktici, materijaliste i uvek dosledni sebičnjaci; negostoljubivi su; samoživi su; nepoverljivi su; podmuli su, i opasniji su kao prijatelji nego kao neprijatelji”. Tvrdio je da im je temperament “jednak, uvek bez poleta” dok kod Slovena “preovlađuje polet, pa otud zanošljivost i poezija” i zaključivao da je njihova “etnička osobina, gramzivost na sve što je tuđe” i to gramzivost na način “koji je njima samo svojstven”, kao i da im je “urođeno podlaštvo” (Nešić, 1919: 25–26, 54).

Dragiša Vasić je smatrao da su u pogledu junaštva Srbi i Bugari slični, “ali u pogledu mentalnom ovi se narodi nisu razumevali”, jer Bugarin je “komita” koji sve radi “podmuklo i iz zasede”. “Zaseda to je sav njegov smisao, sva njegova snaga i moć. Mentalitet celog bugarskog naroda to je komitski mentalitet. Bugarin predstavlja zver što se po nuždi privremeno pripitomila; zasad bez uslova za međunarodni i društveni život; bez časti, bez častoljublja, bez smisla za umetničko, za lepo, za ideal; on je nečist, neveran, nezahvalan, uobražen, bezdušan, drzak, drzak, drzak. U poređenju sa Arbanasom, ovaj drugi je beskrajno pošten i human. Njegov karakter, to je njegov temperamenat i ništa više od toga”. Vasić je tvrdio da se Bugarin “odlikuje jednom specijalnom, animalnom strašću: da uživa i da se naslađuje pri najvećim mukama svoje žrtve”, a čitav rat 1913. objašnjavao je “mističnim iluzijama, koje bugarski narod zanošahu da veruje: kako je Bogom izabran da dominira Balkanom”, pa su Srbi hteli da “kazne jedno odvratno neverstvo suseda svoga, njegovu podmuklost i njegovu smešnu grandomaniju; njegovu sebičnost, neosećajnost, neumerenost i surovost”. Zaključio je opisom bugarskih studenata u Beogradu koji su bili “nezgrapni, kaljavi i nečisti”, “neizdržljivo nesnosni svojom vikom i neprekidnim i neprijatnim glasnim žagorom” (Vasić, 1919: 31-34, 45, 139). I Radosavljević im je pripisivao “urođenu gramzljivost”; navodio je da ne znaju za pobratimstvo, da nemaju sopstvenu reč za “zahvalnost”, što su Rusi i Srbi “osetili”, pa su je uzeli od Francuza; da se naklonost Rusa prema njima “raznela po svetu” i da je “od mirnih robova docnije stvorila uobraženost Bugara, koja se oličava u njihovim postupcima kao i u rečima: ‘sjedinenijeto pravi silata’”. Pripisivao im je podmuklost, špijunažu i denunciranje Srba, teror i “zverska svirepstva, od kojih iole humanom čoveku žmarci telo obuzimaju, kosu dižu i krv lede”. Smatrao je da Bugarska za svoje grehove od Velbužda do poslednjih dana “nikada nije primerno kažnjena samo zbog naše trpeljivosti i velikodušnosti”, pominjao je “udaranje noža u leđa” i zaključio da “Srbija nije kriva što Bugarska nema starinu i svetlu prošlost” (Radosavljević, 1925: 32–36, 48–49, 88, 94).

Polemišući sa nemačkim piscem Vajgandom koji je kao opšte osobine narodnog karaktera kod “svih balkanskih naroda” isticao “mahnu za preterivanjem, nedržanje obećanja i tvrdo zadate reči, sporost i nepoznavanje žurbe, laganje – koje baš osobito pripisuje ‘makedonskim’ Slovenima i nečasnost (kradu, veli, što god se može ukrasti, i prevaru i podvalu u trgovini smatraju za vrlinu)”, Erdeljanović je tvrdio da je sve to “skroz netačno”, jer je Vajgand od balkanskih naroda “jedino poznao dobro Cincare i to nešto malo i Grke, južne Arbanase i Bugare u Bugarskoj pa je njihove opšte osobine preneo na sve ostale balkanske narode”. Pretpostavljajući da strani uticaji kvare narode, a da su Bugari pretrpeli mnogo više mešanja od Srba, kao njihove osobine navodio je jak egoizam, zatvorenost i nepoverljivost, duševnu skučenost i surovost, nedostatak ponosa, nedovoljno razvijenu maštu, razvijenu težnju “za tečenjem”, vrednoću, izdržljivost, tvrdičenje, smatrajući da “pomenuta duševna surovost javlja se kod Bugara češće u još oštrijem obliku, kao svirepost i krvožednost”. Verovao je da te osobine nisu slovenskog porekla već da je “onaj tuđi narod, koji je toliko uticao na izmene u jeziku slovenskih Bugara morao imati i jaka uticaja na promene u njihovoj narodnoj duši”. Interesantno je da Erdeljanović pod stranim uticajima koji su se negativno odrazili na “karakter” Bugara na prvo mesto stavlja uticaj Grka kojima su “svirepost i krvožednost jedna od najkarakterističnijih mračnih strana” (Erdeljanović, 1925: 46–49).

Živko Petković je pisao o starim Bugarima kao o prostom, pastirskom i vojničkom narodu, čije su osobine bile borbenost, strpljenje, osvetoljubivost, osvajačke težnje. “Od uvek su bili hrabri i krvožedni vojnici”, a tek mešanjem sa Slovenima “omekšavaju u svireposti i dobijaju više pitomosti”. Ovaj autor je video i dobro koje su Bugari doneli Slovenima došavši na Balkan u borbi za stvaranje državne nezavisnosti i u saznanju o “značaju uređene i moćne države”. Zlo koje su doneli je razdvajanje balkanskih Slovena, jer su svojim prisustvom učinili da se “na Balkanu načine dva slovenska naroda”. Uzroke pada srednjovekovne Bugarske video je u odsustvu bugarske “jednostavne narodnosti” koja je, zapravo, bila sastavljena od tatarskih Bugara, Slovena, Arnauta, Vlaha i Grka, pa je predstavljala “veliko narodno šarenilo”. Petković je zaključio da se ova narodnost “usled tatarskog priliva a nešto usled duge podvojenosti od ostalih Slovena” udaljila od zapadnih balkanskih Slovena i “da se gotovo ne bi ni moglo reći da u ovoj narodnosti postoji makar kakvo osećanje zajednice i bliskosti sa ostalim balkanskim Slovenima” (Petković, 1926a: 5-14, 65, 70).

Nikola Stojanović je pominjao Bugare kao “agresivnu mongolsku rasu” (Stojanović, 1927: 5), a Tihomir Đorđević je pravio očiglednu razliku između “današnjih Bugara i sviju drugih Južnih Slovena” koja potiče od doseljavanja na Balkan. Nabrajajući te izvorne razlike, Đorđević je primetio da iako su slivanjem sa Slovenima primili mnogo njihovih svojstava, ipak se fizičke i duševne osobine “ne menjaju tako lako kao način života, kao zanimanje, kao običaji i kao jezik”. Pravio je razliku između “turanskih” i “slovenskih” Bugara, pa su prvi bili “neustrašiva ratnička horda” a drugi “nenasiti gramživci samo onda, kad je u izgledu dobit bez velikih teškoća”; prvi su bili grubi i brutalni prema svakome, a drugi samo prema slabijima od sebe, dok su prema jačima bili servilni. Po Đorđeviću, samo jezik uvodi Bugare u slovensku grupu naroda dok “po svemu drugome za njih tu ne bi bilo mesta”. Smatrao je da se hrišćanstvo teško primalo zbog “svežih, divljačkih, turanskih osobina”, i da je bugarska vladavina u Makedoniji izazivala samo “odvratnost”, a bugarski vladaoci su bili “strašni tirani i krvožednici”, “pravi divljaci”. I po Đorđeviću se psihologija naroda ne menja lako i “stara bugarska krv i stara bugarska duša javljaju se prvog dana po vaskrsu bugarskog naroda”, pa je novi Bugarin “već sanjao o gospodarstvu nad svima susedima”. Tvrdio je da su “servilnošću, lukavstvom i obmanama prema jačima” i “vešto ogranizovanom prošnjom prema onima koji im mogu što dati” uspeli da stvore obmane “o veličini bugarskoga naroda, o njegovoj velikoj prošlosti i kulturi, o bugarskom pravu i interesima preko granica bugarskoga naroda i – o Makedoniji kao o bugarskoj zemlji”. Tako je taj “potpuno propali i zaboravljeni narod” uspeo da dođe do slobode i do branilaca “njihovih nenasitih zahteva”. Bugari su projektovali, Rusi ispunjavali, što im je omogućilo da se pojave “u punoj svojoj psihologiji: treba oteti što više, ne mari što će biti tuđe”. “San o Velikoj Bugarskoj i o gospodarstvu nad narodima na istoku počinje se javljati kao java”, jer su “mladi, nekritični i malo kulturni”. Iz celokupne bugarske istorije izvukao je jednu bugarsku “osobinu” – “težnju za tuđom imovinom”, zbog čega su “načinili od svoje države jedan komitadžiski logor, iz koga su jurili u Makedoniju da je otmu od pravih sopstvenika”. I dok su iz toga logora “episkopi, sveštenici, učitelji, agenti i razbojnici – krstom, knjigom, novcem i oružjem – varali, kupovali i terorisali srpski narod u Makedoniji, dotle su žurnaliste, naučnici i političari objašnjavali svetu da su Makedonci Bugari i da gore od želje da se prisajedine Bugarskoj! Ovu komitadžisku bugarsku osobinu dopunjavala je još jedna, a to je nepristojna nametljivost celome svetu” (Đorđević, 1929: 13–17, 50–51, 99, 115, 184–187).

Nešto drugačije pisao je Al. Jovanović. Po njemu su Srbi i Bugari “dva po krvi i jeziku, najbliža plemena, kakvih nema ni u jednom narodu”, i da se u njihov istorijski razvoj nisu umešali “strani interesi i intrige”, oni bi “stvorili jednu državu i vrlo mogućno bi se slili u jedan jedinstven narod”. Te veze raskinula je Egzarhija koja je od njih stvorila “krvne neprijatelje”. Mentalitet “rasnih Bugara” je bio “varvarski surov i eminentno pljačkaško-grabljiv”, pa su uvek bili “u tradiciji imperializma” i, osim u odnosu na Grke, sve oko sebe su smatrali svojim, jer su “imperialisti i učenici Vizantinaca i Turaka”. U “osvajačkom zamahu” dali su klasičan primer “zavodnika i trgovaca verom u korist svoje nacionalnosti”, pa je takav “spekulacijama i intrigama stvaran nacionalizam odista suv i nemoćan skelet”. Jovanović je uočavao tri “pogreške” koje su uzrok svih njihovih nauspeha: “Prva je tatarska osnova”; “druga je varvarizam”, čiji tragovi “potsećaju na preistoriska divljaštva”, a koji su “negovali najpriznatiji bugarski pesnici kao kult rasnog-tatarskog heroizma”; treća je “imperializam” koji “u žilama nose i zbog svoje rasne mešavine”, a koji je pojačan vaspitanjem Grka i Turaka “čiji su takmaci i učenici bili kroz svu svoju prošlost” i čime su ovu osobinu “pojačali u sebi do tipskog izražaja”, a “kolektivne moralne i duševne bolesti opasnije su od fizioloških”. Čitava prethodna priča, međutim, gubila je na značaju kada je autor razmatrao neposredne političke potrebe stvaranja zajedničke države. Vraćajući se na opšti ideal – more, žalio je što nisu iskorišćene geografske prednosti Srba i Bugara čije zemlje imaju idealne granice, “sa tri strane tri mora a s četvrte, najveća evropska reka”. To ih je upućivalo na zajednicu isto koliko i njihova “rasnost” jer, kako kaže, “u Evropi nema plemena koja bi bliže stajala od srpskog i bugarskog”. Smatrao je da je jugoslovenska ideja prvo trebalo da se ostvari sa Bugarima, ali i da su oni sami ispustili prvenstvo zbog odsustva smisla za samokritiku, preteranog egoizma i političke kratkovidnosti. “Uviđao” je i propuste careva iz srednjeg veka tražeći u naporima Simeona, Samuila i Dušana “ne samo imperialistički karakter njihovih osvajanja nego i prikupljanje slovenskih plemena u jednu državnu zajednicu”, pa je konstatovao da “možemo žaliti što nijedan od ovih velikana nije uspeo da trajno ujedini sve Slovene na Balkanu” i da “izradi u svih jedno nacionalno osećanje i jednu državnu ideju” (Jovanović, 1936: 5–18, 87, 107, 163–176).

Vremensko udaljavanje od balkanskih i Prvog svetskog rata udaljilo je i Bugare iz vidokruga srpskih intelektualaca, pa je slika Bugara pred Drugi svetski rat postala mnogo blaža, iako i dalje sa vidnom rezervom. Tako je Velmar Janković smatrao da Srbi imaju sa Bugarima “bliže srodstvo” nego sa Hrvatima, a video ga je u pravoslavlju, prošlosti pod turskom okupacijom, zajedničkom interesu odbrane moravsko-vardarskog puta (Velmar Janković, [1938] 1991: 120). Nasuprot njemu, Jovan Jovanović je smatrao da uz specifične antropološke crte Bugara dolaze i psihološke osobine koje ne odgovaraju osobinama zapadnih Jugoslovena: bugarski seljak je “vredan, istrajan, tvrdoglav”, “strpljiv kao teleća marva”; “Bugarin nema konstruktivne uobrazilje ostalih Jugoslovena; on ima pre talenta za podražavanje”, da se “lako voditi”, što potvrđuje njihova istorija. Tvrdio je da se ni kod jednog naroda na Balkanu ne oseća toliko “prvobitnih, primitivnih, korenskih osobina njegova porekla, koliko na bugarskome”, a dolaskom Turaka izvršena je njihova “treća mongolizacija” koja im je ostavila “vidne antropološke i psihološke osobine Azijata osvajača” (Jovanović, [1938] 1990: 26-27). U vreme Drugog svetskog rata i Milan Grol je pisao da je među Srbima bilo mišljenja “da su Bugari, balkanskim mentalitetom, bliži nego Hrvati”, čemu se on suprotstavljao tvrdeći da su Srbi “s te strane, u toku trideset godina dobili triput udarac u leđa”, doduše, “ne od naroda nego od režima”, ali “bez duboke reakcije od naroda” (Grol, [1942] 1990: 10).

“Lobanje i rujno vino”

Najrasprostranjeniji stereotip o bugarskom “karakteru”, kojim se i najdirektnije zloupotrebljavala istorija, bio je onaj o bugarskom “zverstvu” koji je dokazivan stalno ponavljanom pričom o ljudskim lobanjama od kojih su Bugari pravili čaše i iz njih pili vino. Jedna istorijska priča pripisana kanu Krumu u IX veku varirana je na desetine načina dok na kraju nije postala “karakterno” nacionalno svojstvo. Već u Istoriji srpskog naroda autori Kovačević i Jovanović su opisivali stare Bugare kao vojnički narod koji je pio “iz ljudskih lubanja kao iz čaša” (Kovačević…,1893: 124), da bi početkom veka Ivanić ponovio to isto (Ivanić, 1908: 62). Zatim su se nizali Jaša Tomić koji je pominjao pehare od “neprijateljskih lubanja” (Tomić, 1914: 13), pa Simić, koji je doduše pomenuo “krvožednog” Kruma koji je od lobanje načinio pehar “iz koga je pio za vreme svečanih gozbi i veselja” (Simić, 1918: 26), zatim Petković, koji je pisao da “zadovoljstvo im je bilo seći neprijateljske glave i od njih praviti pehare” (Petković, 1926a: 5), pa Tihomir Đorđević da su “od lubanja pobeđenih neprijatelja” pravili pehare, “iz kojih su na gozbama, vino pili” (Đorđević, 1929: 13), pa Jovanović koji je pominjao pehar od lobanje, ali ga nije prenosio na nivo “nacionalne” karakteristike, već je slučaj pripisivao kanu Krumu koji je od lobanje vizantijskog cara Nićifora “napravio pehar iz koga je pio u svečanim prilikama” (Jovanović, 1936: 17)…

“Baja–Ganje je pravi Bugarin”

Uz zloupotrebu istorije, vulgarna karakterologija je zloupotrebljavala i književnost. Potpuno zanemarujući činjenicu da se radi o liku iz popularne bugarske knjige Baja-Ganje Aleka Konstantinova (“priča o Bugarinu koju pričaju drugi Bugari”) i da je sam Konstantinov kao “istaknuta ličnost u kulturi i obrazovanju u Bugarskoj na kraju veka, bio sušta suprotnost Baju Ganju iako nije bio stranac već iste gore list” (Todoroava, 1999: 77), mnogi intelektualci su ovaj književni lik često upotrebljavali da dokažu kako i sami Bugari priznaju “kakvi su”. Ovo poređenje je naročito bilo popularno u vreme balkanskih ratova pa se tvrdilo da “slike prerano ubijenog Aleka Konstantinova, tvorca Baja–Ganje i mnogih drugih neobično tačnih portreta i skica iz bugarskog žitova, jasno su pokazivale šta je današnja Bugarska” (Belić, 1913: 163), ili da je prava ilustraciju bugarskog karaktera lik Baja–Ganja za kojeg se kaže da ih “ima puno u Bugarskoj”. “Oni su svi grabljivi, muftadžije, sebičnjaci i prevrtljivci” (Stepanović, 1913: 112). Bilo je i autora koji su navodili da ko nije pročitao knjigu Baja-Ganje napisanu “od rođenog Bugarina” treba da je pročita, jer će videti da je Baja-Ganje umeo “na tuđ račun (mufte) da krka i piliće, kao i ostala ‘evropska’ jela”, pa je bio “verna slika Bugarina, izrađena od rođenog njihovoga trezvenoga sina, koji im je verno pokazao njihove mane, a oni su ga zato ubili” (Radosavljević, 1925: 97).

Pozitivna “svojstva” Bugara

Retko je bilo odstupanja od negativnih stereotipa o Bugarima krajem XIX i početkom XX veka, a kada se i događalo, imalo je uglavnom funkciju da potvrdi njihovu objektivnost. Tako je Jaša Tomić, nabrajajući silne negativne “osobine”, Bugarima ipak priznavao i poneku dobru, npr. vrednoću, štedljivost, slogu, žeđ za napretkom (Tomić, 1914: 14). Bilo je i dobronamernih opservacija, u kojima se primećivalo da “šovinizam uzima maha” i predlagao “put uzajamnog priznanja vrlina i zdravih ustanova koje postoje kod jednog i drugog naroda”, uz dodatak da je bugarska vojska podjednako “hrabra i puna požrtvovanja kao i srpska” (M. Đ. M., 1913: 56–57). Slično se pisalo i u novostvorenoj Jugoslaviji u sklopu uverenja o mogućnosti uključenja Bugara u zajedničku državu. Priznavano je da su međusobni odnosi “potpuno hladni”, a intelektualci su optuživani da “potstiču nesporazume i preterani nacionalizam” (Pribićević, [1933] 1952: 31), pa su iz političkih pobuda nastajali i pokušaji davanja pozitivnog osvrta na bugarski “karakter”, izjednačavane su srpska i bugarska prošlost i slavni preci, i tvrdilo da su Srbi i Bugari “dva vredna naroda, oba zemljoradnici i stočari”, “jedne krvi i jedne vere”. Navođene su sličnosti u načinu života i mentalnim osobinama, pominjana su “braća ljuto i na mrtvo ime zavađena” i tražilo vaskrsavanje bratstva zbog “jedne krvi, vere i jezika” (Petrović, 1934: 7–18, 55–57).

“Rasna svojstva” Bugara

Zanimljivo je da u ovom krilu srpskih intelektualaca ni za jedan od susednih naroda nije bilo toliko razvijeno tumačenje posebnih fizičkih svojstava kao što je to bio slučaj sa Bugarima. Čak ni za Albance, za koje su pronalažena samo najnegativnija “karakterna” i “rasna” svojstva, nije pretpostavljena neka specifična fizička razlika u odnosu na Srbe. To je važilo samo za Bugare. Krajem XIX veka tvrdilo se da je tip “Blgarina: šiljasta glava i krive noge” (Srećković, 1884: 53), odnosno, srednja visina, crna kosa i, nasuprot Makedoncima, koji “imaju pravilnu lobanju, duguljasto i pravilno lice sa nežnim izrazom”, Bugarima je svojstvena “šiljasta glava, lice koje potseća na Tatare sa izrazom glupim i surovim” ili, drugim rečima, “fizionomija Maćedonaca je slovenska, srpska, dok je u Bugara tatarsko-mongolska” (Ivanić, 1908: 242, 59–63). Navodilo se i da su “zdravi, snažni, plećati”, da “u njihovu izgledu ima čak divljine” (Tomić, 1914: 48), kao i da “fizički tip Bugarina nema ničega zajedničkog ni s jednim slovenskim narodom”. “Forma lobanje, ispupčenost jagodica, crnkasta koža sa kosom crnom kao gar, sve karakterišu našu slovensku usvojčad kao mogolsku rasu. Oni se odlikuju od svih slovenskih naroda i svojim umnim osobinama”. Dodavalo se međutim i da nije bitna njihova “rasa”, jer su oni “sada ravnopravni član naše slovenske zajednice i sada oni ne mogu drugo biti do naša slovenska braća” (Cemović, 1913: 54–55).

Pošto nije imao “preciznih somatoloških promatranja i merenja”, Jovan Cvijić je svoja zapažanja izvodio na osnovu višegodišnjih putovanja bugarskim krajevima. Tvrdeći da tamo nema “poznatog antropološkog tipa” koji se mora smatrati kao specifično bugarski, navodio je sledeće zastupljene osobine: “široka lica, jake jabučice, ljudi malog ili srednjeg rasta, širokih grudi, zbijeni, jaki”, na osnovu čega je zaključivao da su makedonski Sloveni “antropološki bliži Srbima” (Cvijić, 1906: 20). Tvrdio je da “dok Srbina i Hrvata po fizičkim osobinama i po izgledu nije mogućno razlikovati, svaki će odmah odvojiti Bugare, naročito njihove veće mase od masa, koji pripadaju zapadnim Jugoslovenima. Bugarin je tokmak, što znači kratak, zbijen, plećat, širokoga mongoloidnog lica, jako istaknutih jabučica, zatim crnkastožućkaste masti i često sjajnocrnih brkova i kose. Međutim su zapadni Jugosloveni viši, vitki ili duguljasti, elestičniji, mekših crta lica i otvorenije komplekstije; na kratko nema mongolidnoga (ili vrlo retko) a mesto toga pada u oči vitka građa”.[2] Na drugom mestu pak, Cvijić je pisao da “već su prvi ispitivači opazili, da su zajedničke osnovne etničke crte Srbo-Hrvata, Slovenaca i Bugara”, pri čemu “na prvi pogled, padaju u oči antropološke osobine stanovništva istočno od Iskra i od Ihtimana u Bugarskoj; to su mnogobrojni mongoloidni tipovi” (Cvijić, II, 1921: 71, 143–149). Da li se zloupotrebom Cvijića može smatrati opis dr Nešića, po kome je bugarski tip “sasvim različan od tipa slovenskog, kao god i narav, karakter i ostalo. Od prirode Bugari ne prevazilaze srednju visinu; mahom su niski i trumpeljasti, bez srazmere i dužine trupa i nogu. Struka nemaju. Lica su im koščata i okrugla s jako razvijenim jabučicama i organima za žvakanje. Sklop kostiju na licu ne izgleda im ni najmanje nežan i srazmeran kao u Slovena. Masti su crne, nosa širokog i tupog, izraz lica im je blaženo glup. Kakva ogromna razlika između njih i kitnjastog rasta slovenskog” (Nešić, 1919: 25). Sasvim slično je beležio i Tomić tvrdeći da su današnji Bugari potomci mešavine Slovena, Bugara, Pečenjega, Kumana i Tatara. “Oni su zadržali ime osvajača Bugara, fizičke tatarske odlike – zdepasto, koščato telo, pljosnato lice – psihu mongolsku: neiskrenost, podmuklost i lakomstvo”, dok im je od Slovena ostao jezik, stalnost i način života (Tomić, 1918: 74).

Dokazujući “rasnim” karakteristikama da su Makedonci Srbi, i Erdeljanović je navodio “rasne” odlike Bugara. Tvrdio je da se kod njih javljaju mongoloidne telesne osobine, “široko, koščato lice sa jako istaknutim jagodicama, spljošten nos, debela i okrugla glava, žućkastomrka kožna boja, nizak, i zdepast rast”, verujući da su “te mongoloidne rasne osobine” dobili bugarski Sloveni “mešavinom sa tursko-tatarskim Bugarima” (Erdeljanović, 1925: 41). Pod uticajem viđenih etnologa toga doba opšte mesto je postalo dokazivanje da telesna struktura Bugara jako pada u oči i da iako više nisu Mongoli, “pokazuju mongoloidne znake na prvi pogled. Mali rast, razvijeno a zdepasto telo, jako izražene obline lica” (Đorđević, 1929: 15). Isticano je da postoje “karakteristične osobine” naroda istočno do Sofije, “ljudske glave su im mongolskoga tipa”, “rastom sve manji, ali stabilni, snažni, žućkasto crne boje kože, ispupčenih jagodica, crne kose i očiju, glave kratke a široke. Taj tip Slovena potseća na Mongole s uskim očnim urezima” (Jovanović, [1938] 1990: 26).

U tradiciji nacionalizma ili stereotipi srpskih intelektualaca XX veka o “nama” i “drugima”, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2002.

Peščanik.net, 28.11.2010.

———–    

  1. Mitrinović Dimitrije (1887–1953), književnik i prevodilac.
  2. “Dalje spoljašnje razlike koje potiču ne samo iz fizičke već i iz razne psihičke prirode više osećamo nego što ih možemo izraziti. Jednaka su kod zapadnih Jugoslovena a drukčija nego kod Bugara i opšte organska osećanja, osećanje života, zvuk i odjek organskoga života; kod Bugara je to grublje. Raspoznajemo Srbina i Hrvata i razlikujemo ih od Bugarina i po igri crta i bora na licu, po izrazu očiju i po onom osećajnom i mislenom što lebdi i sija u zenicama i što preleti preko lica” (Cvijić, II, 1921: 71).