„Crni ponedeljak“ je ime onog dana (24. decembra 2012) kada je većina građana Makedonije ostala bez daha dok je pratila dve paralelne scene, za koje niko nije verovao da su moguće. Naime, za dvadeset i nešto godina svi su kao normalnu prihvatili tezu da su međuetnička i međukonfesionalna netrpeljivost duboko ukorenjene i da predstavljaju najveću pretnju miru i budućnosti Makedonije. Ali ovaj dan je pokazao da je intra-etnički konflikt između (stranački podeljenih) Makedonaca možda daleko opasnija pretnja. (Usput, ovo je verovatno jedan od dobrih primera za ono na šta upozoravaju istraživači mira i konflikata: skoro nikada u konfliktnoj strukturi nisu samo dve sukobljene strane, jer unutar svake od njih, i izvan njih, postoje grupacije i frakcije sa različitim interesima koje utiču na dinamiku konflikta.)

Većina građana, koja je srećom ostala po strani, u neverici je gledala kako se ispred zgrade Sobranja još od ranog jutra skupljaju dve suprotstavljene „armije“ stranačkih vojnika – tzv. Narodni front (podržavaoci vladajuće stranke) i Savez za budućnost (pripadnici ujedinjene opozicije). Razdvajali su ih kordoni specijalaca (prema nekim informacijama, većina njih albanskog porekla, što je kuriozitet svoje vrste), i tako sprečili bliske susrete i veće nasilje. Profesionalnost, ali i oprema kojom su raspolagali specijalci pokazali su da je makedonska država spremna za unutrašnje sukobe (vojska je u lošem stanju i samo njeni najelitniji pripadnici učestvuju u misiji u Avganistanu).

Istovremeno, unutar zgrade parlamenta odvijao se drugi čin političke drame. Uvertira je trajala nekoliko dana u parlamentarnim komisijama koje su raspravljale o budžetu, uz uzajamne blokade i sukobe. Smenjivale su se scene koje su više priličile neobrazovanim primitivcima nego predstavnicima građana, ali većina ljudi je te prizore shvatila kao uobičajeni parlamentarni “folklor”. Naime, TV kanal Sobranja koji prenosi sve komisijske i plenarne sednice odavno ne služi informisanju i podizanju transparentnosti političkog procesa, nego je svojevrsni reality-show kome bi trebalo dodati onu upozoravajuću oznaku “+16”.

Svakako, budžet je bio samo povod, a ne istinski razlog za eskalaciju duboke stranačke netrpeljivosti. Na površini je izgledalo da se sukob kreće oko teze vlasti da bez blagovremenog donošenja budžeta država neće biti u stanju da na vreme vrati dospevajući dug prema inostranim kreditorima i da osigura funkcioniranje javnih službi, dok je opozicija tražila mere štednje i suprostavljala se izdvajanjima u neproduktivne svrhe (izgradnju spomenika, između ostalog, mada je čitav projekat poznat kao “Skopje 2014” već realizovan). Bez ikakve želje za kompromisom, uz korišćenje svih metoda, stiglo se do tačke sa koje bi se svako povlačenje smatralo sramnim porazom.

Tog ključnog dana, po naređenju spikera Veljanoskog, opozicioni poslanici su bili izgurani iz sale od strane službenog obezbeđenja. Pre toga, sa galerije su već bili odstranjeni novinari, dok je predsednik udruženja novinara koji se jedini opirao bio na silu izvučen u hol. Većina posmatrača je ovo s pravom ocenila kao sumrak demokratije.

Čin eskalacije svake krize po pravilu je ružan, dramatičan, izaziva burne reakcije, jer se stvara utisak o predstojećem kolapsu sa nesagledivim posledicama. Upućeniji posmatrači znaju da to nije dobra tačka sa koje treba početi objašnjavanje suštine krize (uzroka kontradikcija i nepomirljivih ciljeva). U takvom času vidljivo je samo konfliktno ponašanje aktera, koje malo govori o uzrocima, postupcima koji su doveli do te eskalacije, koliko je ona bila spontana, neizbežna itd. U takvim situacijama često se donosi površan i pogrešan zaključak, a u fokusu analize glavno mesto zauzimaju akteri (imenom i prezimenom, dakle lideri koji su na najisturenijim pozicijama), a zapostavlja se društveni kontekst i problemi koje treba rešavati i sprečavati. Ukratko, teško je suditi o nekom društvenom trenutku samo na osnovu vesti o nekakvoj dramatičnoj sceni.

Ipak, scene od 24. decembra su važan indikator intenziteta ove dugotrajne krize i mogućih posledica za učesnike i čitavo makedonsko društvo. Ružne i zastrašujuće slike iz Skopja su preneli svi mediji u regionu, a ugledni analitičari su rekli da je Makedonija najgora karikatura od demokratije u regionu i da je problem niska socijalna kultura građana. Sudeći po scenama koje smo videli, ovi zaključci su sasvim na mestu, osim u drugom delu komentara. Akteri događaja su pre oni koji nemaju ni demokratskog kredibiliteta (mada formalno raspolažu legitimitetom), ni demokratske kulture. Sama činjenica da su se tog dana na ulicama Skopja našle samo grupe stranačkih vojnika, ali ne i građani, pokazuje da ovi drugi imaju i zdrave pameti i zavidnu socijalnu i političku kulturu. I da imaju malo duže pamćenje, pa nisu spremni da se sukobljavaju zbog nečije gole borbe za vlast.

Kao i u mnogim drugim društvima iz regiona, i u Makedoniji većinu čine stranački neopredeljeni građani. Uprkos šokantnim scenama i opštim neodobravanjem onoga što se desilo, te večeri poziv Crvenkovskog na masovnu građansku neposlušnost ipak nije izazvao veliku reakciju. Posebno šizofrenu situaciju stvara činjenica da su u udruženoj opoziciji partneri Crvenkovski i Georgievski, ljudi koji ne samo da su godinama bili arhetipski protivnici koji su se uzajamno vređali (zbog mentalne bolesti i upotrebe narkotika), nego koji i danas nemaju zajedničku platformu, osim želje da budu kalifi umesto kalifa. Ponašanje makedonskih građana se može objasniti i urođenom pasivnošću, ali činjenice iz nedavne prošlosti govore da su ti isti ljudi ostali miroljubivi i u vreme raspada Jugoslavije, pa čak i usred konfliktne 2001. godine, kada nije došlo do inter-komunalnog nasilja, već se ono odvijalo samo između uniformisanih struktura.

Na kraju tog 24. decembra, obe strane su govorile o pokušaju puča ili o izvršenom puču, dok je napolju lider opozicije, bivši predsednik republike Crvenkovski proglasio makedonski „5. oktobar“ i rušenje „makedonskog Miloševića“ metodama ulične demokratije. Protesti traju i dalje, mada je njihova masovnost manja nego što opozicija priželjkuje, ali važnije od toga je da je (iznenađujuće) izostala podrška međunarodne zajednice. Neki ukazuju na patetični pokušaj da se Makedonija silom vrati unazad i postavi u srpski kontekst, tako što bi nasuprot makedonskom Miloševiću stajao Crvenkovski, kao reinkarnirani makedonski Đinđić. Drugi spekulišu da je međunarodni faktor uzdržan zato što je njihov prioritet rešenje makedonsko-grčkog spora o imenu, a ne unutrašnje nesuglasice.

Ne ulazeći u sve detalje „crnog ponedeljka“, važnije je pokazati da iza vidljivih i dramatičnih scena i još dramatičnije retorike postoje sistemski i duboki uzroci za karikaturalno stanje demokratije u Makedoniji. Na početku, važno je ukazati da se pitanje fašizma i antifašizma, kao i dileme kada je legitimno rušiti poredak na ulici, postavljaju samo između protivnika u makedonskom etničkom bloku. Tokom ključnih zbivanja, albanski poslanici, stranke, kao i većina građana albanske nacionalnosti stajali su po strani, ne pronalazeći nikakav razlog da se priklone jednoj ili drugoj strani. To je najbolje opisao albanski političar koji je citirao narodnu izreku “mi ne igramo na tuđu muziku”, što drugim rečima znači da se borba protiv “režima i diktatora”, kako govore opozicionari, ne tiče albanskih građana, kao da oni žive u izdvojenom političkom svemiru. (Jedini izuzetak je bila mala grupa albanskih intelektualaca koji su u otvorenom pismu osudili ponašanje albanskih poslanika i političara, ali nisu nijednu kritičku reč izrekli na račun makedonskih aktera tog 24. decembra.)

Eskalacija duboke krize, često zamaskirane međuetničkim razmiricama, konačno je dokazala da su institucije slabe (tj. da je dugogodišnji međunarodni institution-building bio samo delimično uspešan, i to najviše na nivou amortizacije međuetničkih tenzija), a da je demokratska politička kultura praktično nepostojeća. Makedonija se trenutno nalazi u najozbiljnijoj političkoj krizi od nezavisnosti naovamo. Ovo nije iznenađujuće zato što su svi indikatori bili vidljivi, ali čak su i najrevnosniji posmatrači podbacili u onome što se zove „blagovremeno upozorenje“. Jednostavno, čekao se povod i okidač da ono što se dugo vremena akumuliralo kao duboki stranački raskol, ispliva na površinu.

Poznavaoci odavno govore da donošenje ustava i uspostavljanje institucija uz izborni i stranački sistem, nisu dovoljne garancije za funkcionalnu demokratiju. Sada se vidi da je tu možda presudan „ljudski kapital“, i to ne samo kroz kvalitet elita, nego i osvešćenih građana. Što se tiče demokratskih tradicija i političke kulture, tu nikakav inženjering ne pomaže. Sada je jasno kao dan da je Car go, tj. da je Makedonija uspostavila nekakav politički sistem (malo uz kopiranje drugih, malo uz međunarodni state building), ali da nema ni traga ni glasa od demosa, od političke zajednice građana koji bi najpre održavali društveni ugovor, pravila igre, ali i korigovali vlast. Svaka partija/koalicija na vlasti tretirala je državu kao stranački plen i stvarala klijentelističke odnose prema svojim podanicima, i partnerske sa biznis-elitama, medijima i drugim centrima moći.

U ime održavanja mira i stabilnosti u turbulentnom regionu, međunarodna zajednica je igrala ulogu „učiteljice“ koja kažnjava ili nagrađuje za red i poredak, ali je malo zanima kvalitet demokratskog poretka. A od lošeg učenika se i ne očekuje puno, zar ne? Godinama su elite ove međunarodne pohvale uzimale zdravo za gotovo, kitili se njima ispred svojih nezadovoljnih građana, predstavljajući se kao demokrati sa međunarodnom potvrdom.

Učesnici u političkoj areni se ponašaju kao smrtni neprijatelji, a politička bitka je postala fizička i potencijalno nasilna, tj. takva da odslikava pretpolitičko stanje, posebno u očima međunarodne javnosti. Odgovornost za to treba tražiti u tvrdoglavosti i aroganciji vlasti, ali i u opoziciji koja koristi metod „što gore, to bolje“, da bi sebi podigla očajno loš rejting. Ali uzroci su u slaboj državi, u kojoj vlada partokratija, i gde se ne razaznaje gde počinje država, a završava se partija, i obratno. U nemoći da se osigura blagostanje i pristojan život politikama razvoja, dok država predstavlja najvećeg poslodavca (jedina “firma” koja uspešno radi), cvetaju korupcija i klijentelizam, stvara se zavisnost od onoga koji daju koru hleba, a opozicija postaje sve slabija jer nema šta da ponudi svojim članovima. Zbog ovakvog stanja, izborni ciklusi se doživljavaju hamletovski (biti ili ne biti), a duži boravak u opoziciji postaje pitanje opstanka, jer bez izgleda za nagrađivanje „svojih“ nema ni lojalnosti ni masovnosti.

Politička netolerancija, pa i mržnja je najvidljivija između konkurentnih stranaka iz istog etničkog bloka (zbog principa konsocijacije uvedenih 2001.), ali najmanje pažnje je bilo posvećeno nedemokratskim odnosima unutar stranaka, gde vrhuške sprovode čvršći „demokratski centralizam“ od onog koji je vladao u komunističkim partijama. A ako nema demokratije unutar stranaka, kako se onda od njih može očekivati da budu demokratski faktor i medijator između građana i vlasti? Jedno govore, a drugo rade.

Kada vladajuća stranka pobeđuje na svim izborima od 2006. naovamo (koristeći uspešan miks populizma, nacionalizma braneći ime države i dozirajući socijalne subvencije za određene grupe građana), opozicija gubi nadu da će doći na vlast izborima. Dok je izgledalo da će međunarodna zajednica smeniti nesimpatičnog Gruevskog zbog njegove tvrdoće i nacionalizma, bilo je neke šanse za to. Ali kada je postalo jasno da se to neće desiti, a da većina ipak glasa za (začuđujuće harmoničnu) koaliciju pobednika na makedonskoj (VMRO-DPMNE) i albanskoj (DUI) strani, makedonski deo opozicije je postao nestrpljiv i odlučan da proba da se na vlast vrati sa ulice, preko radikalizacije situacije. Ali njen neuspeh je u tome što ne samo da ne uspeva da privuče sebi Makedonce, nego je definitivno odgurnula od sebe i potencijalne albanske koalicione partnere. U ovom času, čak i kada bi kojim slučajem pala vlada, makedonski opozicioni front neće lako naći saveznika na albanskoj strani zbog teških reči izrečenih tokom poslednje debate o nepoverenju vladi, koja je socijaldemokrate prikazala u nacionalističkom svetlu (verovatno u nadi da će tako skupiti više simpatija kod Makedonaca).

Faktor stabilnosti vlade Gruevskog trenutno su upravo DUI i lider Ali Ahmeti, koji poručuje Crvenkovskom da se radikalizacijom političke situacije ponaša kao neodgovorni političar koji ugrožava zemlju zbog borbe za vlast (To mnogi gledaju sa ironijom, znajući da je Ahmeti bio vojni lider UČK u Makedoniji 2001, a kasnije prvi koalicioni partner u vladi Crvenkovskog nakon izbora 2002.).

Minimalističke definicije demokratije vezuju se za konstituisanje vlasti preko izbora i za poštovanje pravnih procedura u donošenju odluka. Proteklih 20 godina mnogi su se hvatali kao davljenik za slamku za iluziju da je ovaj minimum uspostavljen. Tom utisku su doprinosili i spoljašni akteri sa po nekim pozitivnim izveštajem EU ili neke druge međunarodne organizacije. Ali 24. decembra te iluzije su raspršene: odnos snaga u parlamentu je postao manje važan od odnosa snaga na ulici, a procedura (u ovom slučaju za donošenje budžeta) beskrupulozno je povređena. Vlast je arogantno manifestovala silu, čak i bukvalno prema poslanicima, novinarima i javnosti.

Istini za volju, poredak je već bio bačen na kolena onim što bi se moglo nazvati „udruženim političko-zločinačkim poduhvatom“ dve najveće makedonske stranke. U ovom scenariju ni opozicija nije bila nevina. Pozivi da će se ići „do kraja“, kao i govori o arapskom proleću ili pretnje da će Nikola (Gruevski) završiti kao Nikolae (Čaušesku), bile su jasne provokacije i implicitan poziv na rušenje poretka (jer ga je navodno nemoguće promeniti iznutra legalnim putem). U svojoj tvrdoglavosti i kratkovidosti, Gruevski je postupio predvidivo, upravo kao što je to priželjkivao Crvenkovski. Nakon svega, na kraći rok moralni pobednik je opozicionar, ali na dugi rok posledice su teške za čitavo društvo. Parlamentom je zavladala ulica, a ulica se pretvorila u (primitivni) narodni parlament u kome se odmeravaju brojevi i sila. Došlo je do totalne derogacije demokratskih pravila i principa prebrojavanjem „naših“ nasuprot „vaših“ bandi i stvoren je rizik od građanskog sukoba.

Demokratija je po pravilu institucionalni način za rešavanje konflikata u društvu, ali u Makedoniji su svi njeni instrumenti zloupotrebljeni da bi se konflikti stvorili tamo gde ih nema ili ne sme biti, i da bi se produbili tamo gde tinjaju. Ovo je najniži nivo koji je dosegnut na političkom planu, ne samo zbog netrpeljivosti i polarizacije, nego i zbog potpunog gušenja autentičnog građanskog glasa. Politički protivnici mobilisani ne zbog ideala ili ideologije nego zbog bitke za radna mesta i socijalnu sigurnost, uopšte ne razmišljaju da čak i ako se vlast promeni, politički dijalog i saradnja će morati da se ostvari sa istim ljudima, koji će i ako izgube vlast i dalje ostati na sceni kao legitimna opozicija.

Sada je teško čak i hipotetički zamisliti da su političke elite sposobne da zajedno urade nešto za opšte dobro, a nove opcije nema na vidiku. Netrpeljivost je postala opipljiva, a onaj ko ne želi da se opredeli za vlast ili za opoziciju stavljen je u opasan sendvič, jer obe strane tvrde da onaj ko nije sa nama, taj je protiv nas. Najžešći udarci padaju na one koji pokušavaju da objektivno ukažu na političku neodgovornost, ali i na avanturizam aktera, pa je za njih izmišljen oksimoron „politički neutralci“ i protiv njih se vodi prava hajka.

Narodna poslovica kaže da se dan po jutru poznaje. Makedonija nije sačekala ni kraj 2012, а već se našla u kritičnoj političkoj atmosferi, u kojoj su raspisani i lokalni izbori. Za sada opozicija tvrdi da će ostati na tvrdom stavu bojkota parlamenta, ali i da će svim sredstvima onemogućiti održavanje lokalnih izbora, ukoliko se istovremeno ne održe i parlamentarni. Lakše je dati dijagnozu nego terapiju. Tako je lako reći da je u Makedoniji na ispitu pao čitav institucionalni i stranački sistem, da je pokazan nizak nivo političke zrelosti, ali je daleko teže odgovoriti na pitanje kako da se u relativno kratkom vremenskom roku promeni sadašnje stanje, i još teže – kako se suočiti sa ovakvim kulturnim navikama i političkom nezrelošću elita? Nažalost, građani ostaju taoci sujetnih i tvrdoglavih macho-političara, koji se otimaju za kormilo dok brod zbog toga tone.

Ako na savremenu političku istoriju Makedonije primenimo reči Darendorfa, možemo zaključiti da je vreme legalista prebrzo prošlo, jer sada ustav ne poštuju ni oni koji su ga pisali (pozivajući na rušenje režima na ulici), vlasti se njime služe samo po prekoj potrebi, dok građani još i ne znaju šta je vladavina prava i kako je braniti. Vreme političara traje i traje, i sve se svodi na njihove bitke. Vreme građana izgleda kao utopija, a političke stranke su zauzele čitav javni prostor lažno se predstavljajući kao narod, kao građani, da bi ratovali protiv drugog naroda, drugih građana.

Peščanik.net, 30.01.2013.