Fotografije čitalaca, Filip Gurjanov

Fotografije čitalaca, Filip Gurjanov

Uprkos ružičastim naočarima koje nam vlast nameće preko svojih, pardon, država se povlači iz medija, dakle – preko sebi naklonjenih medija, mi ipak sve vidimo nekako crno. I nije to crnilo zato što nam je pao mrak na oči, a kakvi smo kilavi izgleda da ni neće, već zato što, gde god se okrenete, svuda je nešto crno. Bukvalno crno, ne metaforično.

Prvo – crna kutija iz postradalog helikoptera. Javnost je s razlogom zbunjena činjenicom da su Francuzi odmah pronašli crnu kutiju i to na onolikom i onako nepristupačnom prostoru, dok mi našu evo već dve nedelje ne možemo da nađemo u poslovično ravnom Sremu. Ili ne možemo ili nećemo da je prijavimo, što je podjednako loše po nas.

No, i mi smo poslovično nesposobni da nalazimo crne kutije koje sadrže informacije o našoj nesreći. A i kad ih nađemo, odmah neki majstor ubaci u crnu kutiju nešto šarenila tako da nikad ne saznamo šta se stvarno desilo. Ne znamo čak ni stvari kojima smo sami svedočili, kao što smo svedočili devedesetim, jer nam i tu neko brlja po crnoj kutiji i objašnjava da nije bilo tako crno kao što smo videli. Nadajmo se da će neko u bućnosti naći ovu sada aktivnu crnu kutiju iz koje će saznati kako smo se i zašto olupali. (Pod uslovom da onaj ministar u crnom već sada ne prčka po istoj i ne upisuje samo podatak o uroti da se ova vlast napada svim sredstvima: prisluškivačima, saopštenjima, decom, braćom, ženidbom, fejsbukom… evo sada i Crnom rukom, a uskoro možda i crnom magijom, što da ne.)

Drugo crno – kao i gotovo sve drugo – potiče od vlasti. Tačnije, od vlade (mislim na zgradu). U njoj su neki ljudi u crnom, koje neki ljudi u belom plaćaju parama od crnog zlata, da u naše ljude u crnom ”deliveruju” crne misli o tome kako da nam izbrišu sećanje na predizborna obećanja i brojne posleizborne afere. Za to vreme, mi našu vladu sami plaćamo da ukloni crnilo: da učini da nam svaki radni dan ne bude crni petak; da se smanji rad na crno; da ne bude crnoberzijanaca; da penzioneri imaju pare za crne dane, a da crni dani ne dođu za decu; da po ulicama mlade ljude ne skupljaju u crne kese; da komunalni red uvode policajci, a ne crne trojke; da se ljudi ne stavljaju na crne liste; da crne hronike ne budu udarna vest, a da žuta štampa ne bude udarna pesnica; da se vlast i oni koji je ne hvale ne prikazuju crno-belo (a znamo ko je tu crn, a ko beo); da crne tačke na drumovima nemaju još i udarne rupe u koje propadamo kao u crne rupe; da administracija radi za nas umesto što nam se crno piše svaki put kad imamo posla sa državom; da nas vlast ne ocrnjuje baš pred svima; da ne moramo da se prodajemo kao crno roblje da bismo zaradili za preživljavanje; da nas ne ophrvaju crne misli svaki put kad vidimo račun i da nas svaki novi račun ne zavije u crno…

No, to za šta ih mi plaćamo nijednoj vlasti nije bitno. Vlast, zaštićena kao beli medved, gleda iz crnih limuzina i ne bi za nas dala ni crno ispod nokta. To što mi to zaboravimo je samo povremeno i privremeno – dok nam se opet ne obistine najcrnje slutnje.

Malo prolećnih boja unele su samo crvene kutije sa mašnicom koje su ostavljene ispred zgrada u kojima stoluje vlast. U kutijama nije bio crni prišt nego – izmet. Ispostavilo se pseći. Vesti su odmah javile i ”da policija istražuje sadržaj kutija”. Dakle, forenzičari će da utvrde šta su psi jeli. Možda je to preporuka za sve koji će štrajkovati zbog mizernih ili mizernih i neisplaćenih zarada – ostavite svoj ”minuli rad” ispred državnih institucija. Pa kad forenzičari utvrde da danima niste ništa jeli bar neće moći da vas optuže da vas bogatuni plaćaju da rušite vlast.

Peščanik.net, 30.03.2015.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)