Neonska instalacija Marije Šević ispred zatvorenog Muzeja moderne umetnosti u Beogradu, foto: Biljana Marinković

Neonska instalacija Marije Šević ispred zatvorenog Muzeja moderne umetnosti u Beogradu, foto: Biljana Marinković

Ka javnoj debati o Strategiji razvoja kulture

„Sve teče po planu“, izjavio je ministar kulture Vladan Vukosavljević dok se hvalio uspesima svog ministarstva. I kao što je premijer/predsednik Vučić ne tako davno najavio zlatno doba, tako je i ministar Vukosavljević, sasvim u skladu sa svojom pozicijom u hijerarhiji, najavio praznik konačnog otvaranja Muzeja savremene umetnosti. Ali neće to biti samo jedan praznik, opominje ministar kulture, biće to čitav „niz praznika, jer će to biti svaki onaj dan u kojem će ovaj muzej moći da primi građane Srbije“. Ćosićevski rečeno, nastupiće vreme praznika čiji će tempo dirigovati sam Aleksandar Vučić, koji se savršeno razume u sve, od naoružanja do konceptualne umetnosti. Očigledno i kultura u današnjoj Srbiji mora da se povinuje volji vrhovnog komandanta. Ovo ne kažem zbog najave skorog otvaranja Muzeja savremene umetnosti (20. oktobar?), već zbog stava Vlade i ministara koji za svaki pomak u svom resoru zahvaljuju šefu države. I kao što je na početku Vučićeve vladavine u njegovoj afilijaciji bilo neophodno navesti da je upravo on „najmoćniji čovek u Srbiji“, tako je sada u govoru njegove administracije primetan nemotivisani dodatak na kraju svakog iskaza, tj. da sve ovo imamo zahvaljujući Njemu. U tome, naravno, prednjači Vulin, ali ni resor kulture nije daleko od toga. Da nije tako, koncept demokratije u Srbiji izgledao bi sasvim drugačije, odnosno bilo bi i te kako važno šta javnost govori o predlozima, projektima i planovima Vlade. Ovako imamo samo paravan demokratije, nekakvog sveopšteg „unutrašnjeg dijaloga“ o svemu i svačemu, nakon čega slede montirane javne debate za kamere i mikrofone izabranih medija, da bi se naposletku uradilo ono što je Vučić zamislio. Takav je slučaj i u kulturi, naročito kada je reč o predlogu Strategije razvoja kulture za narednih deset godina, koji je u junu ponuđen na uvid javnosti.

Naime, iako je Nacrt Strategije objavljen neposredno pred sezonu godišnjih odmora, usledio je popriličan broj komentara stručnjaka i radnika u kulturi, koji su očigledno zainteresovani za ispravljanje grešaka i propusta u nacrtu ovog programskog dokumenta, koji će diktirati razvoj kulture, njeno regionalno i svetsko umrežavanje, budžet, ali i kvalitet kulture kakvu želimo u Srbiji danas i ovde. Skor svih čitanja Strategije tokom ovog leta trebalo bi da bude najvažniji korektiv za dalji rad Ministarstva kulture i njegovog bezimenog tima na ovom dokumentu. Međutim, ministar Vukosavljević se oglušuje o sve ovo, najavljujući javnu debatu o Strategiji koja će, počevši od 1. septembra biti održana u sedam gradova: Novom Sadu, Užicu, Kosovskoj Mitrovici, Subotici, Kragujevcu, Nišu i Beogradu. Lepo zvuči ali je u suštini reč o zamagljivanju, jer je već prva sesija najavljena za Maticu srpsku. Ne bi me čudilo da poslednja, beogradska sesija bude održana u SANU. Dakle, u planu je turneja ministra Vukosavljevića po zatvorenim institucijama Republike Srbije, čiji će poslenici imati glavnu reč u finalnom oblikovanju Strategije razvoja kulture. I umesto da glas ovih vremešnih institucija, od kojih su neke u prošlosti vrlo često zauzimale anticivilizacijske stavove spram razvoja države, bude samo jedna u nizu javnih debata koje traju već nekoliko meseci, ministar Vukosavljević eksplicitno diskredituje sve kritičke komentare koji su se do sada mogli čuti. To je samo „manji broj bivših kultur-tregera, uglavnom bliskih Demokratskoj stranci, koji su se za vreme svojih mandata uglavnom bavili naplatom honorara za nikad napisane a kamoli predložene strategije razvoja kulture, u javnim istupima stizale su paušalne i neargumentovane ocene, zasnovane isključivo na prevaziđenim ideološkim obrascima i na politikantskom sagledavanju dokumenta za čiju izradu su konsultovane brojne relevantne ustanove kulture, institucije, civilni sektor i pojedinci“.

Ovaj govor je zaista dostojan glasnogovornika Vučićevog koncepta kulture, jer u jednoj rečenici diskredituje sve koji drukčije misle, trpajući ih u isti koš sa omraženim političkim protivnicima koji nisu dostojni ni pomena. Oni sarađuju sa mrskim civilnim sektorom, a što je najgore, zastupaju „prevaziđene ideološke obrasce“. Reklo bi se da je sa Vučićem i Vukosavljevićem došlo vreme novih ili obnovljenih ideoloških matrica. Naravno, nije teško na osnovu govora i rada ministra Vukosavljevića rekonstruisati o čemu se zapravo radi. Bilo je to više nego očigledno kako na republičkom otkupu knjiga tako i u odlukama o sufinansiranju projekata u kulturi. Ministar Vukosavljević zastupa tezu o devastiranju Srbije tokom dvehiljaditih, kada je uništen cvet srpske kulture koji je slobodno cvetao od 24. septembra 1987. do 5. oktobra 2000. Stoga on misli da će zalivanjem tog cveta u fingiranoj javnoj debati i kasnije, usvajanjem ovakve Strategije razvoja kulture 2017–2027, uspeti da obnovi tu fantastičnu floru koja je nekada bujala iz krvi i tla. Ne kaže ministar nijednom reči da je dobar deo ovog nacrta Strategije, onaj smisleni koji opisuje nedostatke u kulturi Srbije, ukraden od Vesne Injac (1960–2015), stručnjakinje za bibliotekarstvo i potpredsednice Nacionalnog saveta za kulturu, koja je svu svoju stvaralačku energiju unela u izgradnju nove kulturne infrastrukture nakon pada Miloševića. Takođe, ministar nije usvojio ni sugestije nekih članova Saveta da polazna osnova za debatu o Strategiji bude samo ono što je Injac napisala. Naprotiv, ministrov bezimeni tim je na to „nakalemio“ svoja rešenja koja su ili neodrživa, ili nemoderna ili jednostavno nerealna.

Na kraju svog obračuna sa „kultur-tregerima“, ministar je napomenuo da su u Ministarstvo stigli „elektronskom poštom i pismenim predstavkama brojni predlozi i ideje, među kojima nemali broj razumnih i dobronamernih, koji će s velikom pažnjom biti razmatrani“. Svakako je reč o dobronamernim glasovima poput onih koji se oglašavaju u Politikinoj rubrici „Pogledi“ koji imaju funkciju da podrže opšti napredak demokratije u Srbiji. Da ne bi bilo zabune, ministar Vukosavljević se na kraju pohvalio sjajnim potezom svog ministarstva, koje je konačno ispravilo grešku prema velikanima i njihovim knjigama, zapostavljenim u periodu pre Vučićeve renesanse. Naime, Ministarstvo kulture je na jedan demokratski način, „u skladu sa preporukama bibliotekara širom Srbije“ (glas naroda / glas struke) kao i „na osnovu svojih nadležnosti opredelilo sredstva kojima su za sve biblioteke u Srbiji“ nabavljene knjige Dugo kretanje između klanja i oranja Milorada Ekmečića, Kulturna istorija Srba Jovana Deretića i Velika Srbija – stvarnost i mit Čedomira Popova. Konačno, sasvim u skladu sa neprevaziđenim ideološkim obrascima.

Peščanik.net, 30.08.2017.

Srodni linkovi:

Saša Ilić – Strategija podivljavanja

Saša Ilić – Ministar i margarite

Saša Ilić – Za Deklaraciju spremni!

Dejan Ilić – Ministar i njegovi stratezi

Saša Ilić – Strategija regresije kulture


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)