Pokušaću da budem krajnje praktičan, a u nameri da se nadovežem na tekst Stefana Aleksića, koji sam pored ostalog pročitao i kao nešto zakasnelu rekaciju na moj odgovor na njegov prethodno objavljeni tekst. Aleksić s mnogo dobrih razloga pri kraju svog članka kaže da moramo razmontirati stari način na koji smo zamislili zajednicu. Taj način je bio nesumnjivo nacionalistički. Taj nacionalizim Aleksić, međutim, vidi kao protejsku, neuhvatljivu figuru koja prožima čitavo društvo. No, iako ga vidi kao neuhvatljivog, Aleksić ipak tačno određuje početke tog nacionalizma u procesima razaranja socijalističke Jugoslavije, koju on, kao i ja, vidi kao jedan veliki emancipatorski poduhvat (koji se, posle svega, možda ipak pokazao kao neuspešan; ali, to je tema za neku drugu priču). Iako se u mnogo čemu očito slažemo, postoje tačke u kojima se Aleksić i ja razilazimo. Ovde su mi važne dve takve tačke: prva se tiče „neuhvatljivosti“ srpskog nacionalizma, a druga „preuranjenosti“ zahteva za konstituisanje nove zajednice na ustavnom patriotizmu.

Meni se, dakle, čini da srpski nacionalizam, kao ni razni drugi nacionalizmi, nije uopšte neuhvatljiv, jer nije ni najmanje originalan. On naprosto poseduje nekoliko ključnih elemenata koji nam i daju za pravo da ga nazovemo nacionalizmom. Ti elementi tiču se pre svega utvrđivanja nacionalne zajednice, to jest ocrtavanja njenih granica ukorenjivanjem u jednu izmišljenu etničku tradiciju; istovremeno s povlačenjem njenih granica, ta zajednica se i viktimizuje, čime joj se u stvari dodeljuje superioran etički status i unapred se pravdaju sva (zlo)dela kojima se ona navodno brani, ili kompenzuje prethodna stradanja, ili ispravlja nepravde koje je doživela u prošlosti; konačno, istovremeno se određuju i prezreni, etički inferiorni „drugi“, to jest vinovnici svih prošlih i potencijalni protagonisti mogućih novih nepravdi, nad kojima je svako nasilje unapred opravdano i koji nemaju osnova da postavljaju legitimne zahteve „našoj“ zajednici. Ko god je prošao kroz domaći obrazovni sistem, lako će ispuniti prazna mesta u ovoj nacionalističkoj diskurzivnoj strukturi.

Aleksić je u pravu kada kaže da i političari koji su sada na vlasti pokušavaju da opravdaju svoje poteze pozivanjem na nacionalističku matricu. Tako će oni, na primer, reći da se ugroženoj srpskoj zajednici mora obezbediti budućnost; ili da Srbima preti izolacija ako ne prihvate dogovor; ili da je dogovorom sprečen novi genocid nad Srbima, ili osujećeno njihovo novo proterivanje. Od tri ključna elementa nacionalističkog diskursa, vidimo da su dva i tu prisutna. Ali, po mom mišljenju, problem nastaje ako se zapitamo ko u ovim novim narativima igra ulogu etički inferiornog i prezrenog drugog, bez koga nije moguć nacionalistički diskurs i nad kojim je legitimno svako nasilje. Dok mit o Kosovu i dalje čuva sva tri neophodna elementa, priča o Evropskoj uniji ne može biti nacionalistčka jer EU u noj nema ulogu inferiornog drugog. Naprotiv, EU tu figurira kao superiorni drugi (što nam inače daje osnova za utvrđivanje žanra kome pripada ovaj „integracijski“ diskurs, o čemu više kasnije).

Pošto nema spoljašnjeg inferiornog drugog, a taj drugi je neophodan i u ovom novom narativu, njega će (nažalost i dalje šmitovski nadahnuta) domaća politička logika potražiti unutar same zajednice. I gle, to će postati upravo uzorni srpski nacionalisti – predstavnici Srba sa severa Kosova, DSS, Crkva, Dveri i prateći intelektualci. Istovremeno, ti isti akteri – predstavnici Srba sa severa Kosova, DSS, Crkva, Dveri i nacionalistička inteligencija – novog, inferirornog, razume se, drugog sada vide (gle, preokreta!) u političarima na vlasti i „tupom“ srpskom narodu koji se u ogromnoj većini ne odaziva na njihove pozive na pobunu. Po mom mišljenju, to jeste sumrak srpskog nacionalizma (bar njegove postojeće verzije), koji je – kao što to svaki do kraja dovedeni nacionalizam obično i čini – na nepomirljive tabore pocepao upravo onu zajednicu u čije ime nastupa i koju bi navodno da zaštiti. Isto važi i za ono o čemu Aleksić govori kao o preraspodeli, to jest preotimanju resursa ili sredstava za proizvodnju. Rekao bih da upravo prisustvujemo jednoj novoj preraspodeli i zorno svedočimo kako nacionalistička matrica više ne sprečava vlast da prvobitne dobitnike tranzicije pritvara i oduzima im i privilegije, i resurse, i sredstva, koje su oni bili prigrabili pod krinkom nacionalizma. Drugim rečima, nacionalizam je počeo, recimo to tako, da jede svoju prvobitno povlašćenu decu. Tu je od male važnosti činjenica da se to radi upravo unutar nacionalističke matrice, jer ona tako samu sebe razara.

Zašto je, međutim, nacionalizam i dalje tako jak kao legitimizacijsko sredstvo u domaćoj politici? Rekao bih da i tu nemamo problem s njegovom neuhvatljivošću. Nacionalizam prožima ovo društvo naprosto zato što je potpuno institucionalizovan. On je uveden u Ustav, u školske programe, u zvanične kulturne politike, dakle u sva ona polja koja generišu osnovu za javno opravdavanje. I tu je sad nastao rascep: institucije generišu nacionalističke legitimizacijske matrice, a nacionalistički diskurs se slomio pod pritiskom grube realnosti. Ne trvdim da se taj jaz nužno mora premostiti, niti mislim da je takva situacija neodrživa. Samo mislim da je korisno da jasno kažemo da zvanična domaća politika više nije nacionalistička, jer joj fali jedan ključni element za to, ali da su legitimizacijske matrice ostale nacionalističke jer su sve bitne institucije ostale iste, dakle ispunjene istim nacionalističkim sadržajem. Naravno, ovde sad dolazi priča o ustavnom patriotizmu, ali, pre nego što kažem nešto i o tome, moramo se suočiti i sa lošom vešću.

To što domaća zvanična politika po nekim svojim suštinskim odlikama više nije nacionalistička, ne znači nužno da je i dobra. Naprotiv, to je i dalje jedna nasilna politika, koja se rukovodi principom jačeg. Po tome ona jeste slična nacionalizmu, ali mi se čini da je ipak dobro razlikovati te dve poltike. Jer, umesto da ga nazivamo nacionalističkim, sadašnji diskurs političara na vlasti analitički je korisnije opisati kao (kvazi)kolonijalni. Kad to kažem, uopšte ne mislim na ono što nacionalisti nazivaju predajom teritorija (ponoviću, s kosovskim Albancima treba se dogovoriti jer je taj dogovor dobar sam po sebi, sve i ako podrazumeva nezavisnost Kosova). Mislim pre svega na narativ koji implicira superiornog (ili imperijalnog) drugog, što je u našem slučaju EU. Unutar te strukture, veći deo domaće političke elite danas se tom jakom drugom predstavlja kao poslušan posrednik koji će spremno izaći u susret njegovim interesima. Istovremeno, domaćoj javnosti ta elita nastoji to da predstavi kao odbranu egzistencijalnih interesa vlastitih podanika. Vrlo grubo rečeno, ovdašnji političari i deo intelektualne elite spremno prodaju građane neoliberalnoj globalnoj eliti, pod izgovorom da je to jedini spas za Srbiju; u stvari, tu je reč samo o zaštiti njihovih sopstvenih privilegija i interesa. Nacionalizam jeste odradio pripremu za jednu takvu transakciju, ali tu više nije reč o nacionalizmu. Kao što sam rekao, sada imamo posla s jednim novim preotimanjem, pod krinkom jednog novog „dušebrižničkog“ diskursa. Umesto analiza nacionalističkih diskursa, kolonijalna terminologija je podesnija za opisivanje te nove situacije.

I kako sad u takvoj situaciji zamišljati zajednicu ili razmišljati o njoj? U novonastalim kvazikolonijalnim prilikama imamo lošu nacionalističku infrastrukturu, koja je nadživela promašenu nacionalističku politiku; a klasni diskurs odbacili smo zajedno s ostalim jugoslovenskim nasleđem. To može biti pogubno, jer se odricanjem od tog diskursa otvara prostor za stvaranje nove verzije nacionalizma, koji se može predstaviti kao jedini oponent neoliberalnim imperijalnim pretenzijama. No, nacionalizam to ne može biti pored ostalog i zato što je on upravo i prokrčio put tim pretenzijama, posluživši kao sredstvo za homogenizovanje nacije i marginalizovanje klasnih razlika. S druge strane, pozivanje na klasne razlike nije idealan način da se razvije građanska solidarnost, koja treba da bude cement koji povezuje pripadnike, građane iznova osmišljene zajednice (pošto se nacionalizam pokazao kao neprikladan za tu svrhu). Ne moramo se odmah složiti oko (univerzalnih etičkih) vrednosti koje će biti u stanju da nadiđu neminovne partikularne interese i zadrže zajednicu na okupu, i koje treba institucionalizovati novim ustavom. Ali jeste važno da razgovor o tome započnemo odmah, makar time što ćemo artikulisati te partikularne interese. U sledećem koraku bismo onda mogli da odredimo imaju li oni nešto zajedničko i postoji li okvir unutar koga bi ti interesi bili legitimni. Institucije se neće promeniti same od sebe. Analiza institucija i njihova kritika (što je posao koji je dobrim delom već urađen) ne podrazumeva automatski i njihovu promenu. Ali, podrazumeva poziciju sa koje se ta kritika artikuliše, kao i vrednosti i interese na osnovu kojih se te ustanove i procedure procenjuju. Zalaganje za ustavni patriotizam podastire jedno takvo stajalište. Zato, paralelno sa analizom i kritikom treba govoriti i o interesima i novim konstitucionalnim aranžmanima koji bi mogli da ih uokvire, dakle i o ustavnom patriotizmu.

Peščanik.net, 12.05.2013.

Srodni linkovi:

Stefan Aleksić – Nacionalizam: baza i nadgradnja

Dejan Ilić – Podignimo sidro

Stefan Aleksić – Sidro


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)