Aktivistkinje Mreže Žene protiv nasilja uručile su preključe potpredsednici Vlade i predsednici Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost Zorani Mihajlović 8.000 potpisa podrške peticiji za proglašenje 18. maja Danom sećanja na ubijene žene žrtve nasilja. Ovaj datum je izabran jer čini treći u nizu dana, 2015. godine, kada je u Srbiji bilo ubijeno sedam žena od strane onih koji su im govorili da ih vole.

Foto: Marija Janković

Foto: Marija Janković

Na platou ispred zgrade Vlade Republike Srbije postavljeno je 40 pari ženskih cipela u znak sećanja i opomene na činjenicu da u Srbiji svake godine najmanje 40 žena bude ubijeno od strane muškog člana porodice ili partnera.

Foto: Marija Janković

Zbunjeni prolaznici i prolaznice su pitali: „Koliko koštaju cipele?“ Aktivistkinje su pojašnjavale o čemu je reč. Izrazi na licima ljudi su postajali ozbiljni. Cipele ovde nisu samo simbol žene koju je ubio muškarac; one su slika poraza države i institucija sistema, zajednice, nas kao pojedinki i pojedinaca da pružimo podršku i zaštitu, da razumemo ono što nam žene govore i da im verujemo na reč. Jer to je suština odgovora na muško nasilje prema ženama: verovati u iskaz žene i njeno iskustvo preživljenog nasilja.

Zato je ova akcija usmerena na odgovornost. A onaj ko ima najviše moći (država) ima i najveću odgovornost. Zato je od države traženo da proglasi Dan sećanja na ubijene žene žrtve nasilja i da svakog narednog 18. maja izvesti javnost o femicidu u Srbiji i akcijama koje je sprovela da se broj ovih ubistava smanji. Mediji senzacionalistički izveštavaju o femicidu i nanose novu štetu žrtvama i preživelima. Aktivistkinje su nemoćne da zaustave kapitalistički trend privlačenja čitateljki i čitalaca preko „krvavih naslova“, mada su istovremeno svesne da kada ni toga ne bi bilo, femicid ne bi bio vidljiv ni na koji način, jer javna državna statistika u ovoj oblasti ne postoji. Krajnje je vreme da država počne odgovorno da prikuplja podatke od sopstvenih institucija, da o njima izveštava javnost i preduzima konkretne preventivne akcije.

Davne 1991. godine u Srbiji je osnovan prvi ženski, na feminističkim principima zasnovan SOS telefon za podršku ženama koje su preživele muško nasilje, a potom još 25 ovakvih usluga u 18 gradova i opština u Srbiji. U vreme osnivanja prvog SOS telefona, žene su u pomoć zvale policiju, a sa druge strane bi im policajac odgovarao da je to njihov privatni problem koji treba da reši porodica a ne država. Zahvaljujući SOS telefonima ženskih organizacija, koje prime preko 10.000 poziva od oko 5.000 žena godišnje – uz nula dinara podrške države svih ovih godina – policijac danas ne može da izgovori da ovo nije njegov problem, mada i dalje može da ovakvu prijavu ne zabeleži ili površno prenese prikrivajući muško nasilje prema ženama.

Svakog 18. maja ćemo obnavljati ova pitanja iznoseći pred vrata institucija sistema crvene cipele – sve dok svaka žena ne bude živela slobodno. To je obećanje dato ženama 1991. godine kada su feministkinje na ovim prostorima muško nasilje prema ženama imenovale zločinom.

Foto: Marija Janković

Autorka teksta je aktivistkinja Mreže Žene protiv nasilja.

Autorka fotografija: Marija Janković

Peščanik.net, 20.05.2017.

FEMINIZAM