Raspisale se novine beogradske o De Golu i to se pretvara u tender za srpskog De Gola.

A story o balkanskom De Golu nije nova zgoda i ona u novijoj istoriji Srbije ima svoju baš bizarnu istoriju: svojevremeno su kolumnisti-bombaši i novinari ratni huškaši na postolje uzdizali i samog S. Miloševića. Pisci i članovi SANU su o tome ostavili – srećom danas zaboravljene – traktate. Kada je ovaj balkansko – bonapartistički umišljeni De Gol doživeo slom sa svojim projektom i bacio u provaliju upravo Srbe, toga kao da se niko ne seća. Politička siročad velike Srbije stoji danas u senci Srebrenice, i ništa ne ume da kaže. Potom su se na postolju smenjivali mnogi, od Koštunice do ovih sada. Mnogi su za to mesto dobijali „gramatu” od samog D. Ćosića – ali ono najtužnije je u ovom: čak i u Evropi famoznih mudraca–tehnokrata nije bilo malo onih koji su – makar načas – poverovali u to.

Sada se na zlatom opervaženom postolju za srpskog De Gola nazire silueta Tome Nikolića, prvaka SNS. No, da bi priča o De Golu bila jasnija valjalo bi umesto uvoda – kazati koju reč o pravom istorijskom Šarlu De Golu: u danima katastrofe svetske, kada se vođa Rajha A. Hitler smešio novinarima pod arkadama Trijumfalne kapije u Parizu, čovek neugasle nade u budućnost Evrope, iz Londona je poručivao da je „izgubljena jedna bitka ali ne i rat”. I kada je uspeo 1944. ovaj čovek sudbine je poručivao Francuzima – glasajte kako hoćete, ali ja sam vam „sačuvao državu, imanje i kuće i nešto pokućstva”. Potom su Francuzi glasali još i rekli mu ne, ali je država opstala i Evropa se gradi. Istina je, spore politikolozi još o tome je li De Gol bio nacionalista, a neki u njemu vide rojalistu. Ni jedno, ni drugo, jer njegova je deviza jasna, u brazdi je republikanske tradicije – bio je samo patriota.

Šef Republike – ponavljao je De Gol – „mora istovremeno imati više prava negoli kralj i manje toga prava, jer nema dinastičkog kontinuiteta, a više prava negoli današnji kraljevi koji vladaju”. Sve ostalo, valjda, znamo.

Muka je sa ovim našim palanačkim kandidatima za pozlaćeno postolje – mnogo ih ima.

Može, navodno – čak neki i u Evropi u to veruju – i konzervativni političar da odigra takvu ulogu. Izvesna gospođa Lj. Smajlović – to nedvosmisleno formuliše ovako – „Evropljani priželjkuju srpskog De Gola koji bi, sa autoritetom i reputacijom srpskog nacionaliste, građanima saopštio grubu istinu da je Kosovo zaista otišlo”. Tako je to, zaista, De Gol i učinio: kazao je Francuzima da Alžir nije francuska zemlja, da je kolonijama odzvonilo.

Davno je to bilo, bili smo studenti, pamtimo hice na Malom Klamaru, pobunu generala i OAS i ostalo – De Gol je izvukao živu glavu. Sve to znamo, i opet – muka je sa ovim srpskim kandidatima za De Gola. Muka je u razlici između patriota i pigmeja–epigona na Balkanu.

Najpre, ovi nisu izgubili jednu bitku već seriju ratova, i još sanjaju rat. Njima je rat, zaista, bio bolji. Mogu konzervativni političari da načine obrt – politička istorija zna mnogo takvih primera – ali T. Nikolić je izašao iz Šešeljevog šinjela. Stoga je teško je verovati u srpskog De Gola – sada i ovde. Ovi ovde još ne razlikuju šta je važnije – da li kakva ili kolika država.

A da neko kaže istinu o Kosovu – i udes Srba na Kosovu – toga junaka u vojničkim čizmama, među političarima ovde, još majka rodila nije. Možda neko i u Evropi veruje da će biti srpskog De Gola – i mi lično verujemo da će ga jednom morati biti – ali za sada je ovo samo maketa za spomenik. I to od roto–papira. Ovde se niko ne kaje i ne suočava sa zlom devedesetih godina, i da nije suda u Hagu, sve bi se prosto zaboravilo.

A Šarl De Gol je odmah iza rata nekolicinu pesnika i akademika osudio na smrt – srećom pomilovao je neke i skončali su u doživotnom zatvoru. On je „duhovnog oca nacije” Šarla Morasa osudio na smrt – no i njega je pomilovao, ali su se drugi našli pred streljačkim strojem vojske Republike. Čak je i jednog kardinala Francuske oterao – i tako dalje. Maršal F. Peten je – to je francuski Nedić – umro u zatvoru i danas mu niko ne polaže venac slave i mučeništva. Bar ne u ime Republike. I tako dalje, sve to, valjda, znamo.

U celoj story samo je jedno tačno: Srbija čeka svog De Gola, a da li će ga, i kada, biti, to ne znamo.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 23.07.2009.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)